Januš: Svi griješili u izvještavanju o poplavama

O aktualnim poplavama i priči o tome kako su pojedini naši mediji reagovali na prijetnje, a kasnije katastrofalne posljedice povodnja, za RSE govori poljska novinarka sa bosanskohercegovačkom adresom, Paulina Januš, inače saradnica portala Media.ba

RSE: Po svemu sudeći, naši političari, ili dobar dio njih, nisu razumjeli šta se krije iza onog crvenog alarma meteo-hidrologa, pa su prespavali ove odsudne trenutke katastrofe. Sada se peru preko sebi naklonjenih medija, ali istih onih medija koji su, barem je takav moje dojam, spavali jednakim snom, kao i njihove vođe?

Januš: Mediji u BiH su prespavali puno više događaja i to će se vjerovatno događati dok situacija na medijskoj sceni bude ovakva kakva jeste. Zbog toga nisam posebno iznenađena ovom situacijom oko poplava.

RSE: Sa pravom se valjda očekivalo više od javnih servisa. Ovi što emituju iz Sarajeva, čini mi se da su potpuno podbacili?

Januš: Ne samo iz Sarajeva, svi su napravili neke svoje greške, sebi svojstvene. FTV je na primjer puštala uglavnom neke humorističke emisije, malo su bila duža izdanja Dnevnika 1, 2 i 3. To nije bio program koji je bilo kome pomagao. BHT je negdje tu između, mada mislim da je BHT ovih dana shvatila svoju grešku, pa sada ima neke telefonske linije, rezervisane za poziva za pomoć, ima više tačnih i praktičnih informacija. To što je RTRS napravio otvoreni studio, ništa ne znači, budući da je taj otvoreni studio djelovao u prostoru virtualne velike Srbije, tako da nisu govorili o Maglaju, nego su govorili isključivo o RS-u i Republici Srbiji, kao da je nama Šabac bliže od Maglaja. Svako je napravio svoje greške i apsolutno ne mislim da je bilo koja televizija zaslužila pozitivnu ocjenu.

RSE: Ne govorimo o pozitivnoj ocjeni, ali ipak imamo očiglednu razliku između javnog servisa, koji je do sada bio najviše izlagan kritici, upravo RTRS, koji se na izvjestan način ponašao kao javni servis, bez obzira na sve te ograničenosti?

Januš: Mislim da je najgore u svemu tome da je FTV mogla najviše pomoći, pošto je jako gledana na teritoriji Federacije. Nije htjela. To je već pitanje za uredništvo FTV-a, zašto je tako reagovalo.

RTRS sam gledala, ali ako živimo u Sarajevu i gledamo RTRS, u stvari imam utisak da mi nismo u ciljnoj grupi ove televizije. Uopšte ne razumijem zašto mi trebaju detaljni izvještaji o tome šta se događa u Srbiji. Ali, ako već pričaju o regiji, zašto nema detaljnih izvještaja iz Hrvatske. Propratila se posjeta Milorada Dodika Beogradu, a ne proprati se hiljadu drugih stvari, kao recimo evakuacija na teritoriji Federacije. Meni je to besmisleno i uvredljivo za mozak gledaoca. Mislim da bi neko trebao da kaže uredništvu da je ovih dana pokopan Dobrica Ćosić i zajedno sa njim jedna kvazi-državna ideja. Došlo je vrijeme da i oni shvate, da se država u kojoj žive, zove BiH.

RSE: Bio sam nemalo iznenađen kada sam na jednoj ovdašnjoj televiziji čuo riječi nevjerovatne samohvale, unatoč svemu?

Januš: Ovo što se dogodilo prvih dana, i na državnom nivou i na nivou institucija, to je bio jedan veliki haos. Tu se svako snalazio kako je znao. To je vjerovatno bio slučaj i FTV-a. Dok je prošao ovaj talas preko Federacije, oni su tek tada shvatili da se nešto veliko dogodilo, ali tada je već bilo kasno. Sada apsolutno nema smisla da imamo taj direktni prenos iz svih poplavljenih područja. Dakle, imali su priliku, ali je nisu iskoristili. Možda djelimično i zbog opšteg haosa i zbog toga što su svi bili iznenađeni. Može se reći da FTV odlično odražava stanje institucija. Ona je javni servis i pod direktnim je uticajem politike, tako da se tu može povući neka paralela.

RSE: Čini mi se da ni privatni elektronski mediji, barem ovi veći, nisu baš osvjetlali obraz. Isto tako, kada gledamo ove manje, opet zavisi od toga da li su one privatne ili su pod kontrolom lokalne zajednice, pa su različito reagirale.

Januš: Jeste, pri tome, kada se radi o privatnim medijima, znamo da se radi o komercijalnim medijima, dakle sve se računa po principu koliko se zaradi. Teško mi možemo njima da prigovaramo. Ipak, svi mi plaćamo pretplatu javnim emiterima i oni treba da budu u službi građana. To što je TV Hayat donijela odluku da emituje finale emisije ZMBT, to je odluka na koju oni, slagali se mi sa tim ili ne, imaju pravo. Znamo da je bilo puno ogorčenih ljudi zbog te situacije. Što se tiče manjih stanica na lokalnom nivou, privatni mediji imaju interes da se nametnu i oni su bliže ljudima. Zbog toga su to možda i bolje uradili, dok stabilan priliv para i političke odluke ko će voditi TV stanicu, naravno utiču i na kvalitetu.

RSE: Zapazio sam jednu zanimljivu stvar u vezi sa samo-promocijom određenih medija, posebno nekih kolega koji su, ne samo favorizirali svoju partiju i ideologu, nego i vlastite kuće ili vlastiti doprinos u cijeloj toj situaciji.

Januš: Iskreno sam iznenađena, pošto sam u jednom trenutku napisala tekst o tome. Primijetila sam da novinari brane svoju kuću, po svaku cijenu. Znam kakav uticaj ima prosječan novinar na uredničku politiku svoje kuće - nema nikakav. Meni nije jasno kako oni ne shvataju da možda nije sve kako bi trebalo da bude i da nema smisla da branimo po svaku cijenu to što se događa u preduzeću za koje radimo. To mi je potpuno nejasno. Sa druge strane, bilo je i primjera novinara koji su se osjetili kao heroji u ovoj situaciji ili su pokušavali da montiraju nešto zanimljiviji prilog. Tu su se opet bazirali, prije svega, na zaradi i komercijalnim pravilima. Bilo je i toga, ali to je slobodan izbor TV stanica i to je novinarski savjet. To što novinar radi je i njegova savjest.

RSE: Možda je malo pregrubo poređenje, ali ipak na ljudskoj nesreći praviti bilo kakvu korist, računajući one sjecikese ili one ljude koji sada hodaju pa uzimaju tuđe stvari ili ljude koji će praviti vlastitu promociju na tuđoj tragediji, malo je reći da je neukusno.

Januš: Toga je uvijek bilo i mislim da BiH ima veliko iskustvo u tome. Nedavno iskustvo je ono što su tokom rata ovdje radili inostrani novinari. Možda se ponavlja taj obrazac na lokalnom nivou, odnosno na nivou BiH. Možda smo od njih naučili kako se prave priče i možda smo pokupili baš ono najgore što su donijeli novinari sa Zapada. Moguć je neki uticaj medijskog lešinarenja, upravo na nečijoj tragediji. Nezahvalno je biti novinar, kada su katastrofe u pitanju i nije se svako snašao. Neki su se odlično snašli i ne možemo na to da zaboravimo.

RSE: Čini mi se kako su ove nove tehnologije i novi mediji, računajući društvene mreže, najviše profitirale, premda je i tu bilo zloupotreba. Facebook i Twiter su posebno doživjeli punu afirmaciju, a izgleda i donijeli najviše koristi ovim nesretnim ljudima?

Januš: Jesu, zato što je to najbrži način da se podijeli informacija. Međutim, ima tu i manjkavosti jer su to vrlo često neprovjerene informacije, koje su nepotrebno uznemirile ljude i koje su možda doprinijele ovom haosu. Pričala sam sa urednicom jedne od stranica koje se bave tematikom poplava. Ona mi je rekla da je njoj stigla gomila informacija od ljudi sa terena kojima treba pomoć, evakuacija i tako dalje. Pokušavala je da kontaktira nadležne institucije da se time pozabave. Međutim, njima je telefon bio ili isključen ili zauzet ili su imali drugog posla. Informacija, bez mogućnosti da je nekako proslijedite i da nam pomogne, da nekako utiče na ponašanje institucija, je u stvari beskorisna. Moramo bit svjesni i toga.

RSE: Šta bi od svega ovoga medijska zajednica mogla izvući kao pouku? Namjerno se fokusiram na medijsku jer je očigledno da će političari rad svojih pulena cijeniti prema nekim drugim i drugačijim kriterijima?

Januš: Čisto sumnjam da će sve ovo što se dogodilo pomoći nekom napretku bosansko-hercegovačkih medija, zato što je problem potpuno drugačiji, nevezan za ovu katastrofu, za izvještavanje. Novinari nemaju baš uticaja na uredničke odluke i na uredničku politiku, tako da mislim da nam sve ovo neće pretjerano pomoći u tome da unaprijedimo medijsku scenu u BiH. Nisam neki veliki optimista što se toga tiče, ali možda se i varam.