Dostupni linkovi

logo-print

Jakšić o Korčulanskoj školi, Praksisu i disidentima


Božidar Jakšić, foto: h-alter.org

Božidar Jakšić, foto: h-alter.org

U intervjuu za RSE sociolog iz Beograda Božidar Jakšić, autor nedavno objavljene knjige “Mišljenje kao diverzija” o levici okupljenoj od sredine 60-ih do sredine 70-ih oko časopisa Praxis i Korčulanske letnje škole, govori o tome koji su sve svetski mislioci leve orijentacije bili učesnici škole na Korčuli, kakav je odnos bio prema hrvatskom mas pokretu i srpskim liberalima, kako su neki od nekadašnjih praxisovaca postali najbliži Miloševićevi saradnici, ko danas baštini tu levu političku misao, zašto se treba vraćati Marksu i zašto nema odgovora savremene levice na krizu neoliberalnog kapitalizma. Jakšić je bio član Upravnog odbora Korčulanske škole i saradnik Praxisa.

RSE: Snimamo ovaj razgovor u nedelji kada se održava Subverziv festival u Zagrebu, na kome će se okupiti i svetska levica. Da li vas to asocira na Korčulansku letnju školu?

Jakšić: Ne asocira. Različite su prilike, različiti uslovi, a u krajnjoj liniji i različiti gradovi. Onu ležernost koju je imala Korčulanska letnja škola teško danas bilo ko može postići iz jednostavnog razloga: danas jako puno kulturu uništava jedna PR produkcija. I Hrvatska i Srbija postale su PR-ovske zemlje najprizemnije vrste. Subverziv je, naravno, kontra toga, ali hoću da kažem da su vremena veoma različita.

RSE: Kad govorite o opuštenoj atmosferi, ja ispred sebe imam vašu knjigu 'Mišljenje kao diverzija' i gledam upravo sliku sa Korčule. Evo, na primer, Gajo Petrović i Jirgen Habermas, pa Dušan Pirjavec i Mihajlo Marković, Rudi Supek, Milan Kangrga i Danko Grlić, pa Rudi Supek i Veljko Korać... Ima tu divnih slika sa tih vaših susreta. Kako je to izgledalo i ko je sve od svetskih i domaćih značajnih imena bio?

Jakšić: Od domaćih imena bili su praxisovci, prije svega zagrebački osnivači Praxisa, ali i njihove beogradske kolege. Bilo je nas nešto iz Sarajeva, Ljubljane i tako, ali naša učešća su tu bila apsolutno minorna. Što se stranaca tiče, ono što je predstavljalo neku lijevu misao u Evropi, oni su bili zastupljeni. Markuze je dolazio, dolazio je Bloh, Akselos, dolazio je Goldman, Habermas, mnogi drugi ljudi. Dakle, ono što je predstavljalo neku lijevu misao u Evropi, dolazilo je, ali bih takođe naglasio da je Koručulanska škola bila otvorena i za ljude različitih orijenatacija, pa je dolazio i Folkman- Šluk, dolazili su ljudi koji nisu bili marksisti, dolazili su teolozi koji su se bavili filozofijom. To je ono što je davalo jedan poseban pečat Korčulanskoj školi.

RSE: Pre nego što nastavimo da pričamo o školi kao otvorenoj tribini mišljenja, samo jedan citat iz vaše knjige o tome šta je bila tada Korčulanska letnja škola: 'U svetskoj štampi ostalo je zapisano da je Korčula bila središte svetskog duha, o čemu danas učmali, etnonacionalizmom i šovinizmom zadojeni, Zagreb i Beograd mogu samo da sanjaju iz svojih provincijalnih perspektiva. Tačno je – svetski duh je danas prognan i iz Hrvatske i iz Srbije i može biti obnovljen samo kritičkim suprotstavljanjem padu u predrodovsko stanje do kojeg je došlo ratom i zločinima.' To je citat iz vaše knjige.

Jakšić: Tome ja nemam šta da dodam.

RSE: I nemojte ništa da dodate, idemo sa pričom o Korčulanskoj školi kao otvorenoj tribini različitih mišljenja. Zašto onda tu nisu bili i poznati disidenti, kao što su, na primer, Đilas ili Mihajlov? Ili ste bili zatvoreni za antikomuniste?

Jakšić: Ne, nije škola bila zatvorena u načelu za bilo koga. Odmah da kažem da sam se, na primjer, sa svojim prijateljem Milanom Kangrgom slatko smijao kad je on napravio jedan spisak učesnika Korčulanske škole, a ja ga pitao: 'Pa gdje su ti tu ti razni aparatčici, ta careva velika uha, ljudi iz marksističkih centara, ideoloških komisija?', tako da u tom pogledu škola je bila otvorena i nije bila načelno zatvorena ni za disidente, pogotovo za disidente tipa Mihajlova. Đilas je nešto drugo i to bi morali jednom u ovoj kulturi da razumijemo. Ostavimo Đilasovu vjernost staljinizmu. Ja mogu sam da žalim Đilasa koji je robijao u Kraljevini Jugoslaviji dvije godine, u zemlji koju je htio da razori, a robijao devet godina u zemlji koju je htio da stvara. Prema tome, ja mogu imati nekog pijeteta, ali objektivno govoreći, Đilas je ipak bio čovjek koji je do kraja ostao vjeran Titu, a dozvolite, preko Tita i Staljinu.

RSE: Praxis i Korčulanska škola su kritikovani i sa leva i sa desna, odnosno, jedni su je smatrali diverzijom, stranim obaveštajnim centrom, drugi lojalnom komunističkom opozicijom. Da li bi se moglo reći da su domaći autori okupljeni oko Praxisa bili antidogmatski marksisti i u tom smislu ne baš previše opasni za tadašnji režim?

Jakšić: Prvo, ni jedno ni drugo nije tačno. Niti su bili neki dogmatski marksisti, niti su bili lojalni režimu. Jednostavno, praxisovci su djelovali u jednoj atmosferi, i to je ono što je bitno. Nisu sporovi bili oko toga da li je otuđenje na ovaj način ili je na onaj, otuđenje, razotuđenje, ostvarenje itd., sva ta velika filozofska pitanja nisu bila toliko bitna koliko je bilo bitno nešto drugo zbog čega su Praxis i Korčulanska škola bile subverzivne aktivnosti, a to je da su stvarali jednu nekontrolisanu od centara političke moći intelektualnu zajednicu, gdje se nije gledalo ko je Srbin, ko je Hrvat, ko Musliman, ili Bošnjak ili Slovenac, ili Nijemac, ili Amerikanac. Svak je tu mogao da dođe, ali morao je da dođe sa svojim ličnim pečatom, sa svojim ličnim 'prtljagom', sa svojim ličnim idejama.

RSE: Da li to znači da nije moglo da se govori o nekakvom 'zagrebačkom' krugu i 'beogradskom' krugu praxisovaca?

Jakšić: Ne. Razlike, na primjer, u filozofskom pogledu, između dvojice jako bliskih ljudi, Gaje Petrovića i Milana Kangrge, značajnije su nego između zagrebačkih i beogradskih filozofa. Unutrašnje razlike među beogradskim filozofima su isto tako bile veoma snažne i, dozvolite, legitimne. I jedne i druge.

RSE: Ipak, da li se može reći da im je zajedničko bilo, ili većini njih koji su sarađivali u tadašnjem Praxisu, kritička distanca u odnosu na mas pokret u Hrvatskoj?

Jakšić: To im je bilo zajedničko, ali bila im je prije svega zajednička kritička distanca prema bilo kom obliku dogmatizma i bilo kom obliku kolektivističke represije, jer, dozvolite, maspok i uopšte nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji i ovim sadašnjim državama, oni su takođe represivni kolektivizmi kao što je represivni kolektivizam i taj autoritarni režim realnog socijalizma i jedan njegov endemični oblik kakav je bio u Jugoslaviji.

RSE: Kakav je odnos bio prema srpskim liberalima?

Jakšić: Srpski liberali - što se tiče kulture – nisu bili liberali. Tu famu već jednom treba razbiti. Meni je žao što Latinka Perović neće s tim da izađe. Jednostavno, srpski liberali u kulturi su bili antiliberali, i to treba znati. Oni su dobili jednu etiketu jer jednostavno, kad je čovjek koji je imao apsolutnu moć, koji je imao arbitrarnu moć, klepio po rukama i gubicama one koji su počeli u Hrvatskoj da stvaraju vlastiti, od njega nezavisan, autoritet, onda je to isto uradio u Beogradu – pa je nastala fama o srpskim liberalima. Što se tiče ekonomije, ja dozvoljavam mogućnost da su bili liberali, ali što se tiče kulture - u Beogradu je taj 'crni talas' na filmu proganjan, u Beogradu su profesori protjerani s Univerziteta. Tome su srpski liberali dali svoj ogromni ne samo doprinos, nego pečat, i to treba znati.

RSE: Moram reći da postoji i drugačije mišljenje, naravno, kada je reč o liberalima i kad je reč o mas pokretu, da je to bila poslednja šansa da se transformiše tadašnja federacija i da se sačuva Jugoslavija i da Jugoslavija krene nekim drugim putem. Vi iznosite zanimljivu raspravu u Praxisu o tome treba li intelektualci da budu kritički angažovani ili akademski distancirani. To je jedna rasprava koju je profesor Đurić pokrenuo. Možete li to o čemu se tada polemisalo da prenesete na današnje ponašanje intelektualaca?

Jakšić: Naravno da mogu. Taj kapital koji je Praxis stvorio, taj kapital je danas neophodan ovim novostvorenim državama. Pogledajte šta znači to nekritičko veličanje vlastite nacije, do kojih niskih grana su doveli stanovništvo svojih zemalja! Ove godine smo imali rijedak primjer da se poklopi 1. Maj i uskršnji praznici u Srbiji. Srpska pravoslavna crkva, neki intelektualci i ti krugovi oko njih tvrde da je preko 90 posto stanovništva Srbije religiozno, a za 1. Maj, Praznik rada, gdje bi se trebalo boriti za neka radnička prava, Srbi su tako hametice jeli ćevapčiće, ražnjiće, pekli prasiće, i to u Velikoj nedelji pred Uskrs, što znači da je nacionalizam i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni, svugdje, doveo stanovništvo do toga da nema ni klasnu ni religijsku svijest. To je ono što je bitno. S tog stanovišta, Praxis može da ponudi nešto i današnjem svijetu.

RSE: Ako su tada praxisovci bili na distanci od nacionalizma, kako je moguće da su neki od njih, na primer Mihajlo Marković, pa onda profesor Ljuba Tadić, pa Svetozar Stojanović, završili u paktu sa Miloševićem? Marković se smatra autorom Memoranduma, Tadić bliskim savetnikom pisaca ovog dokumenta Akademije, koji se smatra ideološkim programom za Miloševićevu ratnu politiku, odnosno program Velike Srbije.

Jakšić: Ja sam na to pitanje odgovorio u polemici sa Markovićem 1988. godine, kad je on istakao načelo srpske nacionalne državnosti ispred načela ljudskosti. I tome ne bih imao mnogo šta da dodam. Jednostavno, ljudi se mijenjaju i ljudi imaju potrebu da se mijenjaju. U tom pogledu je najkarakterističniji primjer Tarasa Kermaunera, jednog ozbiljnog slovenačkog intelektualca. U tom pogledu je zanimljiv i Stanko Lasić u Hrvatskoj, prije i Markovića i Tadića. Taj obrat u nacionalizam je napravio i profesor Danilo Pejović u Zagrebu, jedan od prvih i odgovornih urednika Praxisa još 1966. godine. Promijenili su se uslovi, Tadić je postao akademik, i to je u njemu onu kritičku žicu na izvjestan način slomilo, kritičku žicu koju smo svi mi, mlađe njegove kolege, veoma poštovali, ali isto tako nismo htjeli da ostanemo slijepi pred tim promjenama. Dakle, ljudi se mijenjaju i to je nešto što je sasvim prirodno. Nažalost, veoma se rijetko mijenjaju nabolje.

RSE: Da li u bilo kom smislu vidite bliskost, na primer sa Beogradskim krugom kojeg su osnovali Rade Konstantinović i praxisovac Miladin Životić? Govorimo sada o tom periodu u '90-im godinama i o manje-više ćutnji intelektualaca i u Srbiji i u Hrvatskoj.

Jakšić: Prvo, nisu svi intelektualci ćutali, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. Ja aktivnosti Beogradskog kruga poštujem, ali lično nisam htio u tome da učestvujem iz bizarnog razloga jer je tu bilo dosta teatralnosti konstantinovićevske - 'Mi smo nezavisni intelektualci'. Izvinite, ja ne mogu za sebe reći da sam nezavisan intelektualac. To mora neko drugi da primijeti pa da to kaže. Taj Krug je pravio i gafove koji su, moram reći, dosta ozbiljni. Predstavnici Kruga idu u Sarajevo – s kim će se susresti? Sa članovima Srpskog građanskog vijeća i sa Ganićem!

RSE: Ja bih sad s vama vrlo rado polemisala jer sam bila među tim koji su otišli prvi u Sarajevo i mislim da je najveća vrednost tog odlaska što je jedna grupa ljudi iz Srbije organizovano otišla u ratno Sarajevo i dočekana, moram da vam kažem, i od običnih građana jer je predstavila jedan drugačiji Beograd u Sarajevu.

Jakšić: Ali, dozvolite, ne mogu da prihvatim da usred Beograda neko na česmi, koju je tu instalirao Branko Mikulić, pije vodu u znak solidarnosti sa žednim Sarajlijama. To je, jednostavno, za intelektualca, sramota. A vi o tome možete misliti šta hoćete.

RSE: Dobro, ja mislim, naravno, drugačije, ali – idemo dalje: ko danas i da li iko baštini Praxis i Korčulansku školu, njen subverzivni potencijal, kako vi to definišete?

Jakšić: Taj subverzivni potencijal je trenutno zapreten. Ja lično mislim da danas baštinika nema. Lično mislim da danas ljevice u jednom aktivističkom, intelektualnom smislu takođe nema na tlu bivše Jugoslavije. Mislim da taj potencijal, koji bi pomogao ovim društvima da izađu, ne iz krize, nego iz katastrofe u kojoj se nalaze, još uvijek nije u javnosti dobio čak ni pravo građanstva. Pogledajte situaciju u Srbiji – pa od trenutka raspada Jugoslavije do danas, svi su činili sve da se jedna, na primjer, socijal-demokratska politička pozicija u ovoj zemlji kompromituje. Srbija je imala jugoslovensku ljevicu sastavljenu od direktora – pazite, to je farsa, i to farsa koju možete navesti kao farsu svjetskih razmjera. Prema tome, da li će se nešto od ovih ideja ponovo obnoviti, naravno, na drugim osnovama, sa drugim korijenima, ja to u ovom trenutku ne mogu da znam, ali znam da bez obnove tih ideja obnove balkanskih društava ne može biti.

RSE: Šta danas nudi levica? Čini se da nema odgovor na sadašnju krizu liberalnog kapitalizma.

Jakšić: Zato što je neoliberalizam suviše glasan i što je suviše upropastio, ne samo ove zemlje koje inače nisu puno držale do sebe, nego čak i one koje su ozbiljnije držale do sebe. Naravno da u toj situaciji ljevica ne može doći do svog punog izražaja. Od '68. do danas sile svjetskog kapitalizma su tu ljevicu uništavale gdje se god pojave kao indicija, ne kao realnost. Dovoljno je da se pojavi neki tračak nade, sva sredstva ovog svijeta će biti upotrebljena da taj tračak nade unište. Pogledajte Rusiju, pogledajte Kinu, pogledajte Sjedinjene Države – na koju god se stranu okrenete, vidjećete da nikome nije do slobodnog ljudskog mišljenja i života!

RSE: Da li mislite da se treba vratiti Marksu?

Jakšić: Možemo mi Marksa izbacivati kroz prozor i kroz vrata, on će se vraćati. Međutim, oni koji se budu vraćali Marksu da prave egzegezu njegove misli, bolje je da se ne vraćaju. Oni koji će u Marksu, kao u čitavom nizu drugih mislilaca, od Platona i Aristotela do savremenih mislilaca, pronaći neke elemente koji današnjem čovjeku mogu da pomognu u razumijevanju i promjeni svijeta u kojem žive, oni će uspjeti.

RSE: Da li to znači – ako moramo da se vraćamo misliocu iz XIX veka, da mi u XX i XXI veku nemamo zapravo odgovor na savremenu krizu?

Jakšić: Pa znate, ako se možemo vraćati Isusu Hristu od prije dvije hiljade godina, ne vidim nikakvog razloga zašto se ne bi vraćali nekom misliocu koji je živio u XIX vijeku. Prema tome, ta temporalna dimenzija u ljudskoj misli ne igra ulogu, nego sama snaga ljudske misli. A ona je raspoređena na čitavu istoriju čovječanstva.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG