Dostupni linkovi

logo-print

Duranović: Jajce živi za Pozorišne / Kazališne igre BiH


Jajce

Jajce

U Jajcu su završile XXXII po redu Pozorišne ili kazališne igre BiH. Radi se o najstarijem teatarskom festivalu kod nas, manifestaciji koja je nekada uživala veliki ugled u čitavoj bivšoj državi, ali je poduža pauza u kontinuitetu održavanja pomalo ugrozila primat koji je jajačka smotra imala. Tim povodom gost je Mevzudin Duranović, direktora Pozorišnih igara.

RSE: Spustili ste zavjesu, igrama je kraj. Šta je to što je selektor odabrao i šta su jajačka publika i brojni gosti mogli vidjeti?

Duranović: Ovogodišnje igre u Jajcu otvorili smo predstavom Djelidba, Skendera Kulenovića, u režiji Marka Misirače, a u izvođenju pozorišta Prijedor iz Prijedora.

Drugi dan festivala nam je gostovao Kamerni teatar 55, iz Sarajeva, sa predstavom, U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, Abdulaha Sidrana, u režiji Sulejmana Kupusovića.

Treći dan smo gledali HNK iz Mostara sa predstavom Nigdje nikog nema, Nedvarda Bonda, u režiji Dragana Komadine. Zatim je na programu bilo i Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Život je pred tobom, Romaina Gray-a u režiji Lajle Kaikčije. U četvrtak Pozorište mladih, Sarajevo, Samo neka ne puca, Emira Imamovića u režiji Dine Mustafića.

Petak, Narodno pozorište Tuzla, sa predstavom, Igrajući žrtvu, Vladimira i Olega Presnjakovih u režiji Saše Broz. Zadnja predstava u okviru takmičarskog programa je Hasanaginica, Narodnog pozorišra RS-a, iz Banja Luke,u adaptaciji Ljubomira Simovića, u režiji Olje Đorđević.

RSE: Izbor zvuči posve reprezentativno. Međutim, većina predstava je igrana na još nekim smotrama. Po čemu se to vaše igre razlikuju od drugih, sličnih pozorišnih manifestacija?

Duranović: Na našim igrama mogu učestvovati predstave koje su svoju premijeru imale u okviru od 31. 3. prošle godine do 31. 3. tekuće godine. Na ovom festivalu, u okviru takmičarskog programa, mogu učestvovati samo profesionalne bosansko-hercegovačke teatarske kuće, što naravno ne znači da neke od tih predstava nismo mogli vidjeti na nekom od prethodnih festivala.

RSE: Koliko se sjećam, Jajce je naš najstariji festivalski grad. Prve igre su održane još sa početka osamdesetih godina i gledano tim očima, tradiciju treba čuvati. Ipak bih rado govorio o broju festivala. Imam dojam da je kod nas više festivala nego pozorišta. Mnogo više nego je premijera?

Duranović: Nije baš tako i ne bih se složio sa vama. Nemamo mi toliko mnogo festivala. Ukoliko se potrudite da ih izbrojite, vidjet ćete da ipak imamo više teatarskih kuća.

RSE: Meni je posebno zamnimljiva činjenica da imamo festivale u gradovima gdje nemamo ni profesionalnog ansambla ni pozorišne scene. Jajce tu nije naravno samo. Šta sve ovakve smotre donose upravo ovim sredinama, evo kraljevskom Jajcu na primjer?

Duranović: Ono što je interesantno, a što ste vi spomenuli, jeste da se ovdje održava najznačajniji i najstariji bh. festival u gradu koji nema profesionalni teatar. A šta to za nas znači? To nama naravno mnogo znači. Svi Jajčani žive za ovaj festival. Željno ga iščekuju i uvijek se traži karta više jer je to idealna prilika da vidimo presjek svega onoga što se radilo u periodu od godinu dana u profesionalnim BiH teatarskim kućama.

RSE: Možemo li, obzirom na ove okolnosti, govoriti o jednom drugom pitanju? Sugeriše li se jedna nova orijentacija, možda i strategija razvoja pozorišta - okretanje projektima i festivalskoj publici, a ne čvrsto vezivanje uz okoštale institucije sa mnogo zaposlenih, a u stvari besposlenih teatarskih uposlenika?

Duranović: To zavisi od godine do godine. Ne možemo reći da nemamo predstave koje su namijenjene festivalskoj publici. Imamo jako dobre festivalske predstave, a ono što konkretno nama ovdje u Jajcu stvara jedan ogroman problem, kada je u pitanju publika, jeste ono što je danas trend, kamerne predstave. Takve predstave može vidjeti manji broj ljudi, konkretno ovdje u Jajcu, jer mi nemamo prostor gdje bi smo to adekvatno izveli. Bilo je zadnjih dana razgovora o tome jer svake godine nam se ponudi poneka kamerna predstava koju može da vidi samo ograničen broj ljudi, a ne svi oni koji su zainteresovani.

Naravno, meni kao direktoru igara, je u interesu da svi oni koji su zainteresovani dođu i pogledaju predstavu. Vjerujte da je velik broj takvih. Želim da im to i omogućim i naravno koristim svoju ulogu da apelujem na pozorišne kuće da imaju u vidu da za festival u Jajcu ponude i rade predstave koje su festivalske predstave.

RSE: Desetak godina je, opravdano, zbog rata, trajao prekid, a onda još nekoliko godina zbog nezainteresovanosti vlasti. Da li ste vi, entuzijasti, koji ste ponovo pokrenuli festival, razbili tu blokadu? Drugim riječima, kako se sad lokalna zajednica odnosi prema festivalu?

Duranović: Festival je prekinut i više od deset godina, kako ste spomenuli. Posljednji prijeratni je bio 1991. godine, a ponovo su pokrenute 2002. Godine. Prekid je trajao jedanaest godina. Naravno da se festival mogao obnoviti već 1995. godine, prekidom oružanih sukoba. Međutim, trebalo je ipak nešto da se desi, da se ovaj festival pokrene, da dođe neko na čelo općine ko će imati senzibiliteta prema tome i ko će gajiti naklonost prema onome što je predstavljalo jajački brend prije rata.

To se i desilo zahvaljujući prvenstveno tadašnjem načelniku, gospodinu Branku Čavaru, koji je imao sluha da čuje jedinu jajačku glumicu, sa sarajevskom adresom, Hasiju Borić. Dakle Hasija Borić i Branko Čavar, tadašnji načelnik, su našli zajednički jezik i krenuli u obnavljanje ovih igara, a onda se naravno taj krug širio. Podrška općine Jajce je neupitna i ona je iz godine u godinu stabilna, izvjesna i dostatna.

Ono što nam predstavlja problem je svakako nedostatak podrške viših nivoa vlasti, koji ipak u tom smislu ne pokazuju dovoljno korektnosti naspram ovih igara, najstarijih i najznačajnijih BiH igara. Sa te strane smo mi svake godine moramo da moljakamo za pomoć, koja shodno značaju ovog festivala, sigurno nije adekvatna.

RSE: Hoće li ova tradicija, veliko interesovanje publike i naravno veliko interesovanje svih pozorišnih radnika u BiH, obavezati sve vas tamo na terenu da razmišljate o pravom pozorištu, u gradu koji svakim svojim biljegom, i pod i nad zemljom, svjedoči o civilizacijskom kulturnom kontinuitetu ovog prostora?

Duranović: To je jako interesantno, da mi imamo ovakav festival u Jajcu koji, ne samo da nema profesionalno pozorište, nego unazad nekoliko godina nemamo ni amaterski teatar, koji je postojao prije rata i koji je zabilježio brojne nastupe i fantastične rezultate širom EX YU, koji se u toj svojoj nekoj igri približio čak i profesionalnim pozorišnim kućama. Postojalo je nešto poslije rata, međutim zbog određenih stvari, o kojima ne bih sada govorio, jer je to priča za sebe, nemamo amaterski teatar.

Ove godine, u okviru sadržaja festivala, smo pokrenuli jednu interaktivnu radionicu pod nazivom Uvod u nastajanje predstave i osnove režije, koju vodi pozorišni i radio-televizijski reditelj, Marko Misirača. Svake godine uvodimo određene sadržaje, sa ciljem obrazovanja naših mlađih ljudi i svih onih koji žele nešto čuti o tome, kako bi smo bili u situaciji da pokrenemo amaterski teatar, za koji se svakako nadam da će u narednom periodu, koliko već do sljedećih igara, biti ustanovljen i oformljen.

Onda naravno ostaje da se radi na tome da neke naše ljude odavde pokušamo da školujemo, da ih obrazujemo i da dobivamo gotov proizvod koji će danas, sutra, pokrenuti i ovu priču oko nastajanja profesionalnog pozorišta u Jajcu, što je sasvim sigurno jedna duga priča.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG