Ovosedmični napadi na američke diplomatske misije, prvo u Egiptu i Libiji, a potom i u Jemenu i ostalim islamskim zemljama, su se desili pod izgovorom prosvjeda protiv opskurnog videa u kojem se vrijeđa islam i poslanik Muhamed. Međutim, masovno nasilje i zlostavljanje bi se trebalo smatrati onim što to doista i jeste: nastojanje islamista da prikupe podršku i mobiliziraju svoju bazu podsticanjem anti-zapadne politike.
Kada je državna tajnica Hillary Clinton osudom videa u četvrtak pokušala smiriti muslimane, ona je nesvjesno igrala po pravilima koja su postavili radikali. Sjedinjenim Državama bi bilo bolje da usmjere pažnju jedino na onaj gnjev od legitimnog značaja za američku vladu: na nedostatak poštovanja ljubazne egipatske vlade i drugih islamista prema američkim diplomatskim misijama.
Prosvjedi orkestrirani pod izgovorom uvreda protiv islama su dio islamističke strategije već desetljećima. Iranski ajatolasi su pokrenuli čitavu revoluciju oko anti-amerikanizma. Dok je trajala Iranska revolucija 1979., pakistanski islamisti su animirali mase šireći glasine da su Amerikanci okupirali islamsko svetište Kaabu i Veliku džamiju u Meki. Pakistanski prosvjednici su spalili američku ambasadu u Islamabadu.
Nasilni prosvjedi u mnogim dijelovima islamskog svijeta nakon fetve ili vjerske osude romana Salmana Ruždija iz 1989. i nakon što su danske novine „Jyllands-Posten“ 2005.godine objavile karikaturu poslanika Muhameda, također nisu bili spontani.
U oba slučaja, uvrede islama i njihovog poslanika su prvo objavili sami islamisti kako bi to mogli iskoristiti kao opravdanje za planirano nasilje.
Nakon perioda tugovanja za američkim ambasadorom u Libiji, čuti ćemo već poznate rasprave na Zapadu. Neki će s pravom reći da islamski senzibilitet ne može i ne smije rezultirati cenzurom. Drugi će isticati da se sloboda izražavanja ne smije izjednačavati sa slobodom vrijeđanja. Govoriti će se: baš kao što oni koji nisu jevreji, iz poštovanja prema drugačijim vjerskim uvjerenjima, neće iskoristiti svoju slobodu da oskrnave Toru, takvo isto poštovanje zaslužuju i muslimani i sve ono što oni smatraju svetim.
Međutim ova rasprava, bez obzira koliko bila promišljena, nam odvraća pažnju od onoga što se doista događa. Ovim se ignorira politička namjera islamista za koje je svaka percipirana uvreda islama prilika za njihovo vlastito osnaživanje.
Kad smo kod uvreda, većina zapadnjaka uglavnom poštuje muslimane, od kojih milijuni smatraju Europu i Sjevernu Ameriku svojim domom i uživaju u slobodama koje nudi Zapad, uključujući i slobodu obožavanja. Beznačajan i nebitan video ne bi imao utjecaj ni na koga da islamisti nisu odlučili da ga iskoriste u radikalne svrhe.
Antiameričke demonstracije u Iranu
A uvrede, bile stvarne ili preuveličane, nisu problem. U srcu islamskog uličnog nasilja su frustracije islamskog svijeta zbog njihovog stalnog pada koji traje već tri desetljeća, pada koji se pokopio sa razvojem i širenjem zapadnog vojnog, ekonomskog i intelektualnog junaštva.
Tijekom osam stotina godina islamske dominacije, od početka 8.stoljeća u Južnoj Europi, sjevernoj Africi i većem dijelu zapadne Azije, muslimani se nisu bunili niti prosvjedovali protiv uvreda islama i njihovog poslanika. Ne postoje povijesni zapisi o bilo kakvim slučajnim napadima na nemuslimanske mete zbog vrijeđanja poslanika Muhameda, iako postoje mnoge knjige koje su pisane u periodu velikih islamskih carstava i koje se pogrdno odnose prema Poslaniku.
Musimani za vrijeme Osmanskog carstva, na primjeri, nisu napadali ne-muslimanska izaslanstva (srednjovjekovni ekvivalent današnjim veleposlanstvima) niti crkve, ukoliko bi čuli stvarne ili izmišljene glasine europskog svetogrđa koje su usmjerene protiv njihove vjere.
Jasno je, dakle, da nasilni odgovori na percipirane uvrede nisu sastavni dio islama. Religija je ono čime je smatraju njeni sljedbenici, a muslimani koji se opredjeljuju za nasilje su odlučili prikazati svoju vjeru kao nešto sklono ljutnji. Frustracija zbog njihove nesposobnosti da pobijede u natjecanju između nacija je također rezultiralo time da neki muslimani traže utjehu u simboličkim pobjedama.
Ipak, trenutni trijumf zbog paljenja zastave druge države ili paljenja zapadne kompanije ili ambasade je loša, ali rasprostranjena zamjena za globalni uspjeh koji izmiče suvremenom islamskom svijetu koji čini 1.5 milijardi muslimana. Nasilni prosvjedi predstavljaju najnižu stepenicu na ljestvama bijesa, dok terorizam predstavlja najviši stupanj.
Demonstranti u Sani razbijaju stakla na ambasadi SAD
Islamisti gotovo po definiciji imaju interes da kontinuirano potpaljuju priču o muslimanskim žrtvama. Za islamiste je ogorčenje na Zapad osnova za prikupljanje podrške muslimanskih masa, što odvraća pažnju od društvenih, političkih i ekonomskih neuspjeha. Naprimjer, 57 zemalja članica Organizacije islamske konferencije čini jednu petinu svjetske populacije, ali njihov zajednički bruto domaći prihod je manje od sedam posto od ukupne svjetske proizvodnje, što je surova realnost za koju islamisti ne nude nikakva rješenja.
Čak i nakon nedavnih zbivanja koja su nazvana Arapskim proljećem, scega nekoliko islamskih zemalja je ispunilo ili ima šansi da ispuni kriterije za slobodu koje je definirala neovisna organizacija Freedome House. Za takvu situaciju muslimani krive sviju osim sebe same. Ova slika naprednog Zapada koji omalovažava islam, s ciljem da ga eliminira, služi kao prikladno objašnjenje za njihove neuspjehe.
Nakon što islamski svijet prihvati slobodu izražavanja, tek onda će biti u stanju prepoznati vrijednost te slobode, čak i za one koji vrijeđaju islamski senzibilitet. I što je još važnije, jedino u slobodnom demokratskom društvu će muslimani moći raspravljati o uzrocima svoje nemoći koja u njima pobuđuje veću ljutnju nego bilo kakve aktivnosti zapadnih anti-islamskih klevetnika.
Do tada će Sjedinjene Države zapamtiti komentar Osame bin Ladena nedugo nakon napada 11.septembra: „Kada narod vidi snažnog konja i slabog konja, prirodno je da će im se više svidjeti snažan konj.“ Amerika ne treba činiti ništa što bi omogućilo islamistima da je percipiraju kao slabog konja.
* Husain Haqqani je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu i viši suradnik Instituta Hudson. U periodu od 2008. do 2011. je obavljao funkciju pakistanskog ambasadora u SAD-u.
