Dostupni linkovi

logo-print

Sarajlija među Sarajlijama


U glavnom gradu Bosne i Hercegovine otvara se izložba „Pjesnik nebom osijani“ posvećena liku i djelu Sime Milutinovića Sarajlije, istaknutog pjesnika, izdavača, istoriografa, prevodioca i pedagoga. Posvećena je 200. godišnjici od prvog štampanja pjesme čovjeka koji je, unatoč činjenici da je iz rodnog grada otišao još kao dječak, čitav svoj život vezao za ime rodnoga grada. O izložbi samoj, te o životu i djelu Sime Sarajlije govori autorica, dr. Jelena Janjić, iz Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske.

RSE: Gospođo Janjić, kao prvo, šta sadrži ova zanimljiva postavka uz 200. godišnjicu prve pjesme Sime Milutinovića?

Janjić: Izložba pod nazivom 'Pjesnik nebom osijani' sadrži građu iz fondova Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske iz Banjaluke, koja je i nosilac ovog projekta, i bogate pjesnikove zaostavštine, koja se u okviru istorijske zbirke čuva u arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti u Beogradu. To su prije svega brojni pjesnikovi portreti. Izdvojila bih rad Katarine Ivanović, Uroša Predića, naravno reprodukcije, zatim rad Mime Karadžić Vukomanović, Vukove kćeri, te brojni faksimili i autografi. Istakla bih i izdvojila autograf životopisa koji je Simeon počeo pisati 1840. godine u Beogradu i koji je ostao nezavršen, zatim faksimil Bosanske vile, iz 1891., to je bio jubilarni, osamnaesti broj za tu godinu, posvećen u cjelini ovom jubileju, stogodišnjici rođenja pjesnika Sime Milutinovića Sarajlije.

RSE: Moram reći kako i mi, u samom Sarajevu, rodnom i da kažem imengradu Siminom, znamo malo detalja iz života ovog zaista vrijednog čovjeka.

Janjić: Zaista ste u pravu. Simeon je pomalo i zaboravljen i neopravdano zanemaren. Ostao je, čini mi se, u sjeni svoja dva velika savremenika, Vuka i Njegoša, istakla bih – neopravdano. Sa njima je bio na istim poslovima, bio je u prijateljskim vezama i na narodnim poslovima na kojima su sva trojica predano radila, ali eto, on je najmanje od njih ostao upamćen. Nakon 'Bosanske vile' iz 1891. koja je bila u cjelini njemu posvećena, slabo smo ga se sjećali. Istakla bih da je i 'Srbijanka', njegovo prvo djelo, objavljeno u Lajpcigu 1826. godine u četiri dijela, o kojoj je prvi pisao čuveni njemački pjesnik Gete, pozdravio ovo djelo i istakao da bi se trebalo svakako prevesti na njemački – to djelo objavljeno je tek vijek i po nakon tog prvog objavljivanja, što zaista ilustrativno govori o tome koliko je pjesnik zanemaren i zaboravljen. Ova godina jubileja je prilika da ispravimo načinjenu grešku.

RSE: Neki podaci govore kako je, osim ovoga što je poznavao Getea, što je Gete o njemu htio pisati i pisao, poznavao braću Grim, radio sa Dositejom, sa Vukom, sa Njegošem, ali nekako će ostati najpoznatiji i najpriznatiji upravo kao učitelj Petra Petrovića.

Janjić: Jeste. Nekako se taj podatak najviše u istoriografiji pominjao i ispalo je da je ustvari po tome i najviše zapamćen, ali to je zaista samo jedna od njegovih uloga. Ova izložba koju smo priredili, nakon samog otvaranja u Banjaluci 23. aprila, na Svjetski dan knjige i autorskih prava, zamišljena je da putuje našim gradovima, da bismo na svečan način odali počast ovom velikom pjesniku, ali i istoriografu, sakupljaču narodnih pjesama, prevodiocu, izdavaču, svakako i Njegoševom učitelju, članu Društva srpske slovesnosti, ustaniku. Izložba je do sada gostovala u Višegradu, nakon postavke u Banjaluci, zatim u Foči, Gacku, Bileći, Istočnom Sarajevu, a u petak, 17.10. u 13 h, svečano će biti otvorena i sedma postavka – Sarajlija će biti među Sarajlijama.

RSE: Izložba je naslovljena 'Pjesnik nebom osijani', zapravo stihom kojim počinje 'Luča mikrokozma', najmisaonije Njegoševo djelo posvećeno upravo učitelju. To zapravo sugeriše da je Simo imao značajan uticaj na Njegoševo djelo, na njegovo mišljenje, na njegov stil.

Janjić: Svakako. Simo je uticao na Njegoša, o tome su pisali i Njegoševi biografi i isticali su taj izvanredan uticaj koji je Simeon, došavši iz Lajpciga na Cetinje, 1827., učinio na mladog Njegoša, a Njegoš, istovremeno, pokazujući koliko cijeni Simeona, povjerava mu i štampu 'Luče mikrokozma', rukopis mu šalje u Beograd, te mu preporučuje da uradi korekturu i povjerava samu štampu, tako da je Simeon i izdavač 'Luče mikrokozma', koja je 1846. objavljena u Beogradu, a prva pjesma je posvećena, predstavlja zapravo Njegoševu posvetu Simeonu i počinje: 'Za svagda mi dragi nastavniče, srpski pjevče, nebom osijani'. Simeon je za ovu knjigu, smatrajući je izuzetnom, poručio i vinjetu iz Pešte. Poznato je da je ta vinjeta, koja je bila zaista neobična - Sima je učinio taj nacrt - odobrena od Njegoša, ali je njena izrada dugo trajala, tako da je i to jedan od razloga što je Luča izašla tek 1846., a na kraju opet bez te vinjete koja nije iz Pešte na vrijeme stigla. Bilo je poznato, i u novinama, u to doba, da Luča u štampariji čeka svoju vinjetu.

RSE: Da se ipak fokusiramo na Milutinovićevu književnu baštinu. Kakvu je to on poeziju pisao? Uglavnom se govori o obimnom književnom djelu. Vi ste spomenuli 'Srbijanku', ali to je obimno djelo od lirike do velikih epskih spjevova?

Janjić: Jeste. Kritičari ističu da je on možda ponajizrazitiji upravo u lirici, ali njega je nekako istoriografija privlačila. Prvo djelo, koje objavljuje 1826. u Lajpcigu, je 'Srbijanka' i 'Nekolike pjesmice'. On je uočio i jezgrovit jezik narodne poezije, te je među prvima i pristupio sakupljanju narodnih pjesama. Zbirka objavljena u Lajpcigu 1826., pred objavljivanje 'Srbijanke', sadrži njegove originalne pjesme, prevode sa njemačkog i brojne narodne pjesme, koje je on označio na poseban način u okviru zbirke, napomenuvši da te pjesme nisu sve njegove, da je izvjestan broj prevoda sa njemačkog, grafički ih označio, te izvjestan broj narodnih pjesama, koje će kasnije u Pjevaniji svakako ponoviti. Znamo da je dvije obimne knjige narodnih pjesama objavio, jednu u Budimu, 1833., a drugu 1837. u Lajpcigu, jako šire izdanje. Pored toga napisao je i 1835. štampao 'Diku crnogorsku', na Cetinju, zatim istoriju Crne Gore, 'Od iskona do novijeg vremena'. Ona je štampana u Beogradu 1835., a 1837., po ponovnom dolasku u Lajpcig, objavio je istoriju Srbije, 'Objav na Srbiju'. To su bili načini da se privuče čitalačka pažnja i prenumeranti na knjige, kako bi se imali novci za štampanje, tako da je objavio dva, Objav, tragediju 'Obilić', 'Trojesestarstvo ili Srpske tri miline', koje je napisao još kao sasvim mlad, u Vidinu. Kritičari ističu da je u tim vidinskim stihovima, njegovim prvim stihovima, možda i njegova najveća snaga. Poslije toga okrenuo se više etici i pisao je sve do same smrti 1847. godine u Beogradu, a iza njega ostaje Životopis u rukopisu i tragedija 'Karađorđe', koja je dugo bila u rukopisu i devedesetih godina konačno objavljena.

RSE: U svakom slučaju veoma raznovrsno djelo. Gdje bismo mogli svrstati Simu Milutinovića, da li je on klasicist, romantičar?

Janjić: On je nekako između klasicizma i romantizma, na toj međi stoji. Bavio se i sakupljačkim, prerađivačkim, izdavačkim, prevodilačkim radom, govorio je sedam jezika, kako se bilježi u Leksikonu pisaca Jugoslavije, prevodio je sa ruskog, njemačkog i grčkog, i zaista je izuzetna ličnost i svakako zaslužuje sjećanje.

RSE: Bilo je to vrijeme pravopisne reforme, svojevrsne jezičke preobrazbe, pa je, pretpostavljam, i Simo Milutinović u tom dao vlastiti doprinos.

Janjić: Jeste. U svom književnom i izdavačkom radu Simeon se nerijetko doticao pitanja jezika. U samom 'Imenovanju nauke o jeziku' 1844. još je pisao da bi se trebala zvati jezikonauka. U prvim pjesmama, 'Nekolike pjesmice', zbirci, u Lajpcigu, deklariše se za čist narodni jezik u samom predgovoru, smatrajući zaista da je najznačajniji, jezgrovit, prvo se treba grafija slavenosrpskog tadašnjeg jezika uprostiti, ali nekako, moramo priznati da su malo poznati ti njegovi stavovi. Na ovoj izložbi izložena je i recenzija koju je on pisao u Lajpcigu 1826. godine, gdje se baš bavi grafijom, djela koja pominje, i na izvjestan način predlaže tadašnje slovo Ć, savremenu grafiju Ć, kao najpodatniju za korišćenje, i predlaže usložnjavanje i ostale složene tadašnje grafije.

RSE: Posve je očigledno da se Sarajlije ne moraju ponositi isključivo zato što se jedan svjetski čovjek, svjetski putnik, okitio imenom svog rodnog grada, nego i činjenicom da je riječ o iznimno vrijednom piscu, istoriografu, izdavaču, prevodiocu, pedagogu, da više ne nabrajam.

Janjić: Zaista je tako. Simeon je svom imenu dodao geonim Sarajlija u najranijoj mladosti i potpisivao sva svoja djela i prepisku, putujući svijetom, noseći to ime na slavu našeg grada, od Carigrada, Lajpciga, Budima, Beča, Trsta, do Moskve, Odese, Kišinjeva, Vidina, gradova u kojima je boravio

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG