U sedmici što je za nama, obilježena je 25. godišnjica opsade Sarajeva. Brojni su novinari koji su obilježili dane opsade u opkoljenom gradu. Među njima je i Nedim Lončarević, koji je kasnije ratna iskustva pretočio u nekoliko dokumentarnih filmova. Nedim Lončarević je sarajevski novinar koji već dugo godina živi i radi u Francuskoj.
RSE: Ponovo ste u Sarajevu, 25 godina nakon opsade. Kako vam danas izgleda Sarajevo?
Lončarević: Kada god sam poslije rata dolazio u Sarajevo, svaki put sam gledao prema brdima. Poslije sam išao na Trebević, ili na druga brda oko Sarajeva, da vidim kako je to izgledalo. Nastojao sam godinama da rekonstruišem kompletnu priču jer priča svakoga od nas se svodila na nekoliko mjesta u gradu, gdje smo mogli da se krećemo i da radimo.
Htio sam to sve da rekonstruišem u mojoj glavi, da vidim kako se sve to dešavalo, da usporedim sa iskustvima drugih ljudi o kojima sam, ili čitao, ili saznao u direktnom kontaktu. Radeći nekoliko dokumentarnih filmova, naročito film Tunel, tajna opsade Sarajeva, i u kontaktu sa drugim ljudima, koji su proveli opsadu ili dio opsade u gradu, mislim da sam uspio da zacijelim te rane u mom sjećanju, da se izliječim. Rad, pogotovo na tom dokumentarnom filmu, bio je za mene neka vrsta terapije.
RSE: Napravili ste još jedan film vezan za rat, zove se "Glasovi Srebrenice". To su filmovi koji su u Francuskoj nagrađeni. Riječ je o dokumentarnim filmovima i riječ je o ratnom temama. Zanimaju li vas još uvijek ratne teme?
Lončarević: Bar se nadam da sam konačno uspio te rane u sjećanju da nekako zacijelim, uspio sam da okrenem stranicu i da gledam nešto drugo. Obzirom na godine života, nisam čovjek novih tehnologija. Ukoliko budem radio na jednoj novoj temi, bit će neka daleka prošlost.
RSE: Vi ste već napravili film koji se bavi daljom prošlošću. Riječ je o filmu koji se bavi tamom sa početka Prvog svjetskog rata. Kako je taj film prihvaćen u Francuskoj?
Lončarević: Film je dobro prihvaćen i repriziran je više puta. Međutim, on ne odgovara kompletno jednom uproštenom načinu predstavljanja Prvog svjetskog rata. Interesantno je da u Francuskoj i Njemačkoj, kao i u drugim velikim državama, koje su bile direktno uključene u izbijanje prvih neprijateljstava u Prvom svjetskom ratu, ni danas, 100 godina kasnije, nema zajedničkog stava o tome kako je došlo do rata.
Evropska komisija je trebala da obilježi 100 godina od početka Prvog svjetskog rata jednim naučnim skupom koji je otkazan. Ni 100 godina kasnije se ne mogu uskladiti, ne mogu da nađu neku prihvatljivu zajedničku opciju, zajednički pristup i interpretaciju tih događaja. Film otvara neke pitanja koja oni nisu postavljali.
RSE: Jedan ste od rijetkih novinara sa ovih prostora koji je otišao van granica BiH i koji je uspio da se bavi svojim poslom, novinarstvom. Kako danas izgleda novinarstvo u Francuskoj, u eri Interneta?
Lončarević: Radim na jednom državnom kanalu, u redakciji za Pariz. Nekada sam detaširan, radim u nacionalnoj redakciji, ali to je isti organizam. Meni više odgovara da ne putujem mnogo. Redakcija u kojoj radim, izgleda kao dinosaurus, koji će postepeno odumrijeti u sudaru sa novim medijima. To se svuda događa.
Prije tridesetak godina naš život je imao jedan ritam. Uvečer smo gledali dnevnik. Svi smo imali iste informacije. U jutro smo čitali neke novine, dvoje, troje ili više. Uglavnom smo vladali sličnim informacijama. Bilo je neko jedinstvo svijesti i ljudi.
Danas, dok ste u metrou ili u autobusu, svi gledaju Internet, svi su vidjeli nešto drugo na raznim mrežama i svi imaju različite filmove u svojoj glavi, različite informacije. Fizički ste na jednom mjestu, ali ne živite u istom ritmu, ili ne živite u istom filmu. To je rezultat novih medija. Svi pokušavaju da se prilagode tome jer sama forma nameće i sadržaj.
Ako je forma jako kratka, ako je poruka svedena na jednu rečenicu, ili na jedan video, više se ne govori o reportaži, već se govori o videu. Nema minutaže, nema davanja smisla, nego je taj video koji se emituje na youtubu sam po sebi poruka. To dovodi do promjena samog medija. Vidimo da dvoje ili troje ljudi i sami mogu da kreiraju neki informativni kanal. Sa jedne strane to je dobro, demokratizacija, brzina. Ne postoje više granica za informaciju. Sa druge strane, društvo se mijenja. Vidim da me to sve prevazilazi.
RSE: U svijetu se vodi debata, već dugo, šta je Internet uradio novinarstvu. Šta vi mislite o tome? Jesmo li na neki način, zahvaljujući Internetu, postali površni?
Lončarević: Brzina je druga riječ za površnost. Praktično ta potreba da budemo o svemu informisani u istom momentu, gotovo u momentu kada se to događa, da smo svuda prisutni direktno, dovodi do toga da je jedna vijest potisnuta drugom viješću. Ta neprestana trka u novinarstvu dovodi do toga da nemamo vremena da se zaustavimo, da razmislimo o smislu onoga što se desilo, da vidimo kuda idemo i odakle dolazimo. Stvara se neprestana dramska napetost, naročito kroz informativne kanale, da li televizijske ili one na Internetu.
List "Figaro" lansira ovih dana nešto što naziva kombinaciju Interneta i televizije. Ulažu veliki novac u to. Vidjet ćemo da li će taj model da bude uspješan. Svi govore da će jednoga dana uspjeti da nađu neki model, gdje se televizija, radio, štampa i Internet spajaju u jedan medij.
RSE: Francuska je u fokusu evropske i svjetske javnosti u posljednjih nekoliko godina, između ostalog i zbog terorističkih napada. Kako je danas živjeti i raditi u toj zemlji?
Lončarević: Francuska se značajno promijenila u odnosu na prije dvadesetak godina, kada je bila zemlje sa mnogo optimizma, gdje su dominirale neke druge teme. Bila je mnogo otvorenija prema svijetu. Atentati i ekonomska kriza su učinili svoje. Sada se javlja jedno oklijevanje. Francuska oklijeva u kom pravcu da krene.
Dio ljudi, naročito oni koji su ostali bez posla u zadnjih petnaestak godina, zbog odlaska industrije, su sada skloni da biraju, ili nacionaliste, ili ekstremnu ljevicu. Francuska je na raskršću. Za nekih petnaestak dana u Francuskoj je prvi krug predsjedničkih izbora. Dva kandidata se izdvajaju.
Sa jedne strane je Marin Le Pen (Marine), koja je na čelu nacionalističke stranke, čiji se program zasniva na izlasku zemlje iz EU. Želi da organizuje referendum o tome. Zalaže se za napuštanje eura i ponovno uvođenje franka. Daje prednost Francuzima u pogledu zapošljavanja, i prioritet strancima kod otpuštanja sa posla. To vodi u sukobe samo francusko društvo i u jednu izolaciju. Njena stranka je proruska, finansirana od Ruske banke.
Sa druge strane postoji projekt jedne osobe, jednog novog lidera, do sada praktično nepoznatog. On se nije nikada do sada pojavio na izborima, nikada nije ni pokušao da bude izabran na bilo kakvim izborima. On je briljantan mladi čovjek, Emanuel Makron (Emmanuel Macron). Završio je sve moguće škole, govori sve moguće jezike. Radio je u banci. Bio je ministar finansija. Prošle godine je dao demisiju, nakon što je godinu dana obavljao tu funkciju jako dobro. Osnovao je svoj pokret - "U hodu" (En marche).
Slučajno sam bio po poslovnom zadatku na njegovom prvom mitingu prije godinu dana. To ni je jedan od nezaboravnih događaja u životu jer sam, kao i svi koji su bili tu, shvatio da ima viziju za Francusku, da je moguć preokret. Taj čovjek bez partije, pravi krug po Francuskoj, ide iz jedne sportske dvorane u drugu, i puni ih. Mnogi ne mogu da uđu, toliko ljudi dolazi. Francuska sada ima drugu opciju. Neko, ko je izvan tradicionalnih političkih partija, nudi progres, otvaranje Francuske i moguću perspektivu, koja je potpuno proevropska.
RSE: Koliko možete procijeniti, a pretpostavljam da možete, zato što se bavite ovim poslom - šta je danas Francuzima bliže, ekstremna desnica, koja im se nudi, ili neki pokret koji im nudi izlaz iz svega ovoga u čemu jeste Francuska u posljednjih desetak godina?
Lončarević: Prema posljednjim mjerenjima raspoloženja javnog mnijenja, Makron i Mari Le Pen su negdje rame uz rame. U drugom krugu, on bi trebao da pobijedi. Međutim, sve je moguće, ništa se ne zna. Rusija se miješa u izbore, širi dezinformacije. Nadajmo se da neće biti novih terorističkih napada. Zavisi hoće li biti nekih afera, stvarnih ili montiranih. U narednih petnaestak dana je sve moguće.
Tu nije u pitanju samo budućnost Francuske, nego i EU. Ukoliko Francuska napusti EU, šta ostaje od EU?! Engleska je izašla, SAD su rekle da je NATO potrošen. Ako Francuska izađe iz EU, ostati će Njemačka sa jednim brojem država.
Vjerovatno bi još neka zemlja poslije napustila EU, kao Holandija, ili neka druga. Stvorila bi se jedna situacija za koju neki analitičari u Francuskoj kažu da bi bila slična 1913. godini, pred Prvi svjetski rat. Stvarali bi se novi savezi jer niko sam ne može, naročito danas, gdje je sve vezano, u ekonomskom i u svakom drugom smislu.
RSE: Dakle tačna je procjena nekih analitičara da će predsjednički izbori u Francuskoj biti svojevrstan lakmus papir za opstanak EU?
Lončarević: Ne lakmus papir, nego je to odlučujući moment. Ako Francuzi glasaju za Le Pen, Francuska izlazi iz EU. To je kraj EU jer Njemačka i Francuska drže EU. Engleska je, ipak, bila periferna država u tom smislu jer je uvijek bila jednom nogom u EU, a drugom izvan. Ako Francuzi i Nijemci nisu zajedno, postat će dva glavna rivala, a svega ostalog se sjećamo iz istorije.
Facebook Forum