Dostupni linkovi

logo-print

Neki dan je javnosti predstavljena knjiga koja, prije svega zbog vremena kada se pojavila, izaziva posebnu pažnju. Naslov je "Izbjeglice", a podnaslov "Prava i stvarnost". Autor je magistar Milan Račić, koji se godinama bavio pitanjem izbjeglica na ovdašnjim prostorima, ali i izučavao evropsku legislativu i ambijent koji ona nudi u prihvatu izbjegličkog talasa.

RSE: Premda je ova velika izbjeglička kriza narasla do opasnih razmjera, to naravno nije bio povod za vašu knjigu. Očigledno vaše interesovanje za ovu problematiku traje mnogo duže, kao uostalom još nekih stručnjaka.


Račić: Imao sam priliku da desetak godina radim na rješavanju problema izbjeglih i raseljenih lica na prostorima bivše, cijele Jugoslavije, a posebno sa izbjeglim i raseljenim licima iz BiH.

RSE: Dakle, radi se o velikom istraživačkom i praktičnom iskustvu. Desilo se da vam, nažalost, okolnosti idu na ruke i da vaša knjiga dolazi u pravo vrijeme, kada je interesovanje za ovu bolnu ekspanziju izuzetno poraslo.

Račić: Logično, postavlja se pitanje otkuda i zašto izbjeglice u XXI vijeku? Sve je zapravo prethodilo onim što se događalo na području Iraka, svrgavanjem Sadama Huseina. Situacija se nastavila sa Libijom i Tunisom. Pokušano je i u Egiptu. Drastične razmjere izbjeglištva su danas, i ko zna koliko će još dugo trajati, u Siriji.

Moje duboko uvjerenje ja da ovdje nije riječ o demokratskim procesima, niti o rušenju diktatorskih režima, nego je to samo izgovor za interese svjetskih moćnika. Kao rezultat toga imamo izbjegličku krizu, koja još uvijek traje.

RSE: Ova knjiga se posebno zanima za odnos izbjegličkih prava i stvarnosti koja ih očekuje. To je zapravo osnovno pitanje koje postavljate. Kakvo je vaše mišljenje o evropskoj legislativi? Da li ona trenutačno, u punoj mjeri, odgovara stvarnim potrebama ove velike seobe ljudi sa istoka?


Račić: U svojim preporukama oko rješavanja izbjegličke krize ukazao sam na niz nedostataka u međunarodnoj normativi, a posebno u njenoj primjeni. Naime, olako se krše postojeće konvencije o izbjeglicama iz 1951. godine, ali i svi drugi propisi i zakoni koji su, do pojave ove izbjegličke krize, važili u Evropi. Vidimo da pucaju šengen granice, vidimo da se pravila dnevno uspostavljaju, vidimo žičanu ogradu na svim granicama, za koje je utrošeno, barem kako neki izvjestioci kažu, preko 170 miliona dolara, da se ne bi moglo ući u zapadne zemlje. Zapravo sve vrijeme imamo kršenje propisa i dnevnu politiku upletenu u rješavanje ove današnje izbjegličke krize.

RSE: Dosta smo čitali o različitim tumačenjima, bolje reći sporenjima oko nekih evropskih dokumenata, što zapravo pogoduje upravo tim manipulacijama.


Račić: Upravo tako. Manipulira se propisima i izmišljaju se dnevni propisi od strane najodgovornijih. Recimo, jednu od mjera, koju Zapad predlaže za rješavanje sirijske krize, jeste da se Turskoj uplati tri milijarde dolara, kako bi se zaustavio izbjeglički val. Počesto, na Zapadu, su jedino u glavi pare i kapital. Misle da se može riješiti izbjeglički problem novcem. Ovdje se izbjeglički problem ne može riješiti, sve dok se ne potaru uzroci onoga što se događa na Bliskom istoku, ili još bolje, što je jedan dvanaestogodišnjak, izbjeglica iz Sirije rekao: „Zaustavite rat, pa ćemo se mi vratiti kući“.

RSE: S druge strane, ovi nesretni ljudi, koji traže spas ili barem bolji život, počeli su ozbiljno ljuljati neke temeljne vrijednosti ove demokratske Evrope. Dolazi do silne radikalizacije desnih snaga i pojava, za koje je Evropa mislila da su davno ostavljeni iza leđa.


Račić: Evropa je mislila da su davno uspostavljeni demokratski principi, da će oni trajati decenijama ili stoljećima, međutim, to se nije dogodilo. Na ovom izbjegličkom problemu se pokazuju koliko su neutemeljeni svi oni dokumenti, na koje se pozivala Evropa. Od slobodne zone ulaska, od Šengen viza, posebno je značajno kršenje ljudskih prava izbjeglica. Izbjeglicama se na sve načine onemogućava ulaz. A da ne govorimo kakav je njihov status i da se više govori o povratku, već postojećih, nego o zbrinjavanju onih koji su ušli na Zapad.

RSE: Ovaj dolazak izbjeglica iz Sirije i sa Bliskog istoka, na izvjestan način, se odražava i na naše prilike. Dosta naših ljudi, koji su očekivali azil u Njemačkoj, na primjer, sad se vraćaju kući, ili su već vraćeni, upravo zato da naprave prostor ovim novim izbjeglicama.


Račić: Poslije određene procijene njemačkog Ministarstva unutrašnijh poslova, se kaže da preko 97.000 izbjeglica sa područja Balkana se trebaju vratiti ponovo na Balkan. To samo znači da će se usložniti ovakva situacija, pogotovo poslije razmišljanja i postavljana žičanih ograda na makedonsko-grčkoj granici. Ako su BiH, i neke druge zemlje, u prošloj godini bili „pošteđeni“ izbjeglih i raseljenih, ne može nas uopšte iznenaditi da tako ne bude i u 2016. godini. Onda se tu svakako postavlja i pitanje koliko smo, i jesmo li uopšte spremni za primiti veći broj izbjeglica. U to sumnjam, za razliku od političara, jer barataju sa nekoliko izbjegličkih naselja i nekoliko stotina ili par hiljada ljudi koje mogu primiti.

RSE: Da se vratimo malo i onoj našoj, domaćoj izbjegličkoj krizi od prije dvadesetak godina. Neki podaci sugerišu kako je u jednom trenutku, više od polovine žitelja BiH, bilo u tom statusu.


Račić: Oko 2,2 miliona ljudi sa prostora BiH je bilo izbjeglica, bilo u zemljama van BiH, ili raseljeno unutar BiH. Da budem precizniji, oko 1,2 miliona izbjeglih iz BiH je potražilo utočište u preko 100 zemalja svijeta, a oko jedan milion naših ljudi, svih nacionalnosti, je raseljeno unutar BiH. Gdje su otišli? Podaci govore da su otišli u preko sto zemalja svijeta, a najveći broj njih je završio u zemljama u okruženju, odnosno u Jugoslaviji, ili Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, tačnije, njih oko 40 posto. Najviše, poslije zemlja sa Balkana, primila je Njemačka, potom Austrija, Švedska, Švajcarska i tako dalje.

Istina, ta izbjeglička slika se promijenila 2005. godine, tako da je najveći broj izbjeglih sa područja BiH bio u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Povratak u BiH je trajao do 2005. godine, što i jeste u svijetu standard, da se izbjeglice, poslije rata, vraćaju u periodu od pet poslijeratnih godina. Tako je bilo i sa BiH, gdje statistika govori da se vratilo samo polovina onih koji su izbjegli iz BiH.

RSE: Zapravo, ne možemo više ni govoriti o povratku, zato što ljudi ne pokazuju baš preveliki entuzijazam da se vrate kući.


Račić: Mogu slobodno ustvrditi da stvarnog povratka u BiH nema. Nema ga proteklih nekoliko godina i sigurno ga više neće ni biti. Zapravo, mi imamo jedan drugi fenomen. Nekoliko stotina hiljada ljudi je povratilo svoju imovinu, prodalo je i ponovo krenulo u inostranstvo, tako da je od ovih milion, ja bih rekao, 400.000 fiktivnih povrataka.

RSE: Prema vašoj procjeni, kako su oni upravljali ovom post-izbjegličkom situacijom?


Račić: Postojali su ogromni otpori, prije svega odgovornih ljudi i političkih struktura u BiH za povratak izbjeglih. Neki su otvoreno zagovarali ne povratak, drugi su pričali o povratku, a ništa nisu činili da do njega dođe. Zapravo, rekao bih, da su daleko više od državnih organa i organizacija učinile nevladine organizacije, prije svih međunarodne, da bi do stvarnog povratka i došla.

Koliko je bilo problema u procesu povratka izbjeglih, mislim da najbolje govori podatak da je prema izvještaju parlamentarne komisije BiH, međunarodna zajednica za povratak izbjeglih, bar tako oni kažu, dala oko 7,5 milijardi KM. Kada se krenulo u analizu, gdje su i kako su te pare utrošene, onda se konstatovalo da, prvo, nisu mogli utvrditi koliko je to stvarno doniranih para, a pogotovo nisu utvrdili kako i na koji način su te pare potrošene. Zbog toga mislim da su državni organi, ali svakako nedovoljno, učinili da bi do istinskog povratka na prostoru BiH i došlo.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG