Dostupni linkovi

logo-print

Izbjegli u okolini Travnika: Više od dvadeset godina života u barakama


Izbjeglički centar u okolini Travnika

Izbjeglički centar u okolini Travnika

U kolektivnom centru u blizini Travnika više od dvadeset godina žive izbjeglice iz Šipova, Kotor Varoši i Skender Vakufa. Svjesni su da će i narednu zimu provesti u barakama, iako je nedavno ponovo najavljeno da će kolektivni centar biti zatvoren, a za njih biti izgrađena stambena zgrada.

Fatima Velić izbjegla je u Travnik iz Šipova 1993. godine i od tada boravi u kolektivnom centru. Kao i ostale izbjegle i raseljene osobe, i Fatima sanja o povratku i ne krije razočarenje što njena kuća u Šipovu niti 20 godina nakon rata nije obnovljena.

“Prvo sam bila smještena u gimnaziji pa nam je opština napravila ovaj centar i ovdje stanujem više od 20 godina. Naravno da bih se vratila i stalno podnosim zahtjev, ali vazda samo pričaju, a lažu. Prošle godine su me zvali da dođem, uzeli su mi podatke, popisali, i više se nisu javili. Sad su nam u opštini obećali da će nam ovdje, u Travniku, napraviti zgradu i da će nas tu smjestiti”, priča Fatima.

Rat je i Hakiji Kahviću uništio život i dom, ali on kaže da je još teža poslijeratna agonija u kolektivnom centru čiji su stanovnici iznevjereni I zaboravljeni. Kao I ostali stanovnici koletkivnog centra i on se svog prijeratnog života sjeća sa nostalgijom.

“Demobilisani sam borac, nemam nikakvih primanja, ni posla… Kako se neću razočarati, džabe smo se borili. Super mi je bilo prije rata, imao sam u Kotor Varoši posao i radio sam. U ratu sam izgubio sve, i porodicu i kuću… Borio sam se za ovu Federaciju i državu koja mi nije dala ništa”, kaže Hakija.

Uz izbjeglice, u travničkom kolektivnom centru žive i socijalno ugoroženi poput Esme Musić, koja sa surpugom i troje djece živi u prostoriji nešto većoj od 20 metara kvadratnih .

Obitelj Esme Musić

Obitelj Esme Musić

“Devedeset postotni sam invalid, imam epilepsiju i pronašli su mi neke mrlje na mozgu… Sad sam bila u bolnici, a lijekove ne mogu kupovati jer nemam od čega. Djeca su počela mokriti u gaće jer ovdje nema izolacije. Ne mogu se puno žaliti nego se moram pomiriti s tim da mi je dovoljan ovaj krov nad glavom. Ali, naravno da želim za svoju djecu nešto drugo – da žive bez miševa i žohara i da imaju normalan ručak ili večeru”, naglašava Esma.

Stanovnici kolektivnog centra kažu da od posla ne bježe i da bi radili bilo šta kako bi sebi i svojoj djeci osigurali bolji život. Međutim, sve je manje način za zaradu.

“Borimo se za goli život. Samo da nismo dužni, da plaćamo redovno struju i da imamo ručak. A da nešto tražimo više, to ne možemo”, kaže Senada Fafulović.

“Imam socijale 95 KM i to mi ne može za lijekove biti. Struju plaćam 20 KM… Posla nemam, a volio bih raditi. Radio bih svašta samo da mi daju posao”, priča Bećo Sejdić.

Pojedini stanovnici kolektivnog centra sreću su pokušali pronaći u zemljama EU, prvenstveno Njemačkoj. Vratili su se s nadom da konačno biti izgrađena zgrada koja bi zamijenila njihove barake. Međutim, kažu da mu je povratak u BiH donio samo razočaranje .

“Otišao sam u Njemačkoj pošto imam prvi stepen šizofrenije. Ovdje nemam nikakvih prava,ni lijekove, ni bilo šta. Otišao sam tamo i izliječio se, pa mi je koliko- toliko bolje. Vrati sam se najviše radi ove barake, jer kažu pravit će nam se nova zgrada, ali od toga još nema ništa. Ovo nije kuća, nego šupa. Puše sa svih strana i malo jači vjetar će sve odnijeti… Ali, eto šta ćeš takva nam je država”, kaže Almir Fafulović.

Baraka u travničkom kolektivnom centru

Baraka u travničkom kolektivnom centru

Lokalna vlast usvojila je odluku o zatvaranju kolektivnog centra u Travniku te je najavila izgradnju zgrade u kojoj bi bili smješteni njegovi stanovnici. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH trebalo bi osigurati većinu novca zaduženjem u Razvojnoj banci Vijeća Evrope, a ostatak će obezbijediti općina Travnik.

Međutim, pomoćnik načelnika Općine Travnik Mato Jozak kaže da je općina uradila svoj dio posla ali još ne zna kada će radovi početi.

Stanovnici kolektivnog centra kažu da su navikli čekati jer godinama slušaju obećanja da će napusititi barake.

  • 16x9 Image

    Marija Augustinović

    Novinarstvom se profesionalno počela baviti 2007. godine u redakciji Novinske agencije ONASA u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg iskustva u agencijskom novinarstvu, angažirana je u radijskom i web novinarstvu.

XS
SM
MD
LG