Dostupni linkovi

logo-print

Iz optužnice Karadžiću: Genocid, ubistva, teror


Haški optuženik Radovan Karadžić suočiće se 24. marta sa odlukom sudija Tribunala po optužbama koje ga terete za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

U 11 tačaka optužnice, uz genocid u Srebrenici 1995. godine, tereti se i za genocid počinjen 1992. godine u još sedam općina – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Među optužbama je naveden i teror nad civilima u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1995. godine, te uzimanje međunarodnih posmatrača Ujedinjenih nacija (UN) za taoce.

Optužnica je podignuta prije dvije decenije, a tri puta je mijenjana. Tokom petogodišnjeg procesa izvedeno je 586 svjedoka.

Radovan Karadžić, kako se navodi u optužnici Haškog tribunala, od marta 1992. godine do približno 19. jula 1996. godine bio je najviša civilna i vojna vlast u Republici Srpskoj (RS).

Uz Ratka Mladića, također haškog optuženika, Karadžić je bio jedan od ključnih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata koji je trajao od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. Njihov cilj je bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo, činjenjem zločina.

Namjera da se te grupe djelimično unište manifestirana je na najekstremniji način u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. U tim je mjestima nesrpsko civilno stanovništvo ubijano, zatvarano u zatočeničke objekte u kojima su nanošene teške tjelesne i fizičke povrede, kao i ubistva, podvrgavani su mučenju silovanju, premlaćivanju...

(Obilježena dvadeseta godišnjica zatvaranja logora Omarska, 2012.)


Među ubistvima u zatočeničkim objektima, Tužilaštvo Tribunala izdvojilo je, između ostalog, i ubistva više od 200 zatočenika u KP domu Foča, oko 150 ljudi u "prostoriji br. 3" logora Keraterm, 77 u školi u Velagićima u općini Ključ, ubistva oko 200 zatočenika iz logora Trnopolje na Korićanskim stijenama, 140 muškaraca u logoru Sušica kod Vlasenice, 160 muškaraca u tehničkoj školi u Karakaju kraj Zvornika, 50 muškaraca u OŠ "Vuk Karadžić" u Bratuncu...

(Korićanske stijene: Nova otkrića razlog za ponovnu ekshumaciju)


Pogubljenja u ovim logorima, kao i Omarskoj, Drinjači, Manjači, Batkoviću, logoru Luka, Vogošći, Ilijašu, Palama... počinjena su 1992. godine.

Prema optužnici ovi su zločini okarakterisani genocidom za koji je, kao moguću posljedicu, Karadžić znao i "svjesno je preuzeo taj rizik".

(Tomašica: Šutnja bolnija od prošlosti)


S drugom optužbom za genocid Karadžić se suočava zbog zločina u Srebrenici.

Prema presudi, plan za zauzimanje srebreničke enklave počeo je provoditi već u martu 1995. Početkom jula snage bosanskih Srba napale su srebreničku enklavu, a Radovan Karadžić je zajedno s drugima formulisao zajednički cilj da se bosanski Muslimani u Srebrenici eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka i prisilnim odvođenjem žena, djece i dijela starijih muškaraca.

Terorisanje i zlostavljanje počelo je 11. jula 1995. godine. Počeli su razdvajati srebreničke muškarce i dječake od žena i djece.

Osim više od hiljadu muškaraca i dječaka koji su odvojeni i zatočeni u Potočarima, snage koje su učestvovale u napadu na Srebrenicu zarobile su na hiljade muškaraca i dječaka koji su pokušali pobjeći iz enklave ili su im se predali.

S organizovanim pogubljenjima muškaraca i dječaka koji su odvojeni i zatočeni, kao i onih koji su se predali ili su zarobljeni počeli su 13. jula, prema navodima iz optužnice, ubijeno je više od 7.000 muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana.

(Potočari: Tišina i tespihi, 2014.)


Egzekucije su se događale i u okolini Srebrenice, na području drugih opština pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS).

Više od hiljadu muškaraca ubijeno je u skladištu u Kravici, a isto toliko ubijeno je u Orahovcu, na obali rijeke Drine kod Kozluka, u školi u Ročevićima, u školi u Petkovcima. Preko 1200 ubijeno je u Pilici, na Vojnoj ekonomiji Branjevo...

Pogubljenja su se odvijala i na drugim lokacijama – Bratuncu, Sandićima, Cerskoj...

Žrtve tih pogubljenja su pokopane, a dio njih je kasnije ekshumiran i ponovo pokopan u pokušaju da se sakriju zločini.

Po tački optužnice koja se odnosi na terorisanje i protivpravne napade, Karadžića Haško tužilaštvo tereti za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja protiv civilnog stanovništva Sarajeva.

U periodu od aprila 1992. do novembra 1995. godine, Radovan Karadžić je "u dogovoru s drugim učesnicima ovog udruženog zločinačkog poduhvata formulisao i proveo, i/ili koristio pripadnike snaga koje su učestvovale u napadu na Sarajevo da formuliše i provede vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva".

Kao posljedica ovakvog djelovanja koje je trajalo duže od 1.400 dana, granatiranjem i snajperskim djelovanjem ubijeno je i ranjeno na hiljade civila oba pola i svih uzrasta, uključujući djecu i starije osobe. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni da izlaze iz svojih domova, čime se povećavao rizik od smrti. Stalna prijetnja smrću i ranjavanjem prouzročila je kod civilnih stanovnika Sarajeva traume i psihološka oštećenja.

(Sjećanje na opsadu Sarajeva, 2012.)


Među najdrastičnijim primjerima Tužilaštvo je u optužnici, između ostalog, navelo i granatiranje pijace Markale 5. februara 1994. godine kada je od granate ispaljene s položaja VRS ubijeno 66, a povrijeđeno 140 osoba.

Također, uvršten je i masakr na sarajevskoj Tržnici koji se dogodio u avgustu 1995. godine. Od granate ispaljene s Trebevića poginulo je 43, a 75 osoba povrijeđeno.

Navedeni su i masakri u sarajevskom naselju Dobrinja, među kojima i onaj koji se dogodio 1. juna 1993. godine kada su u grupu od oko 200 ljudi pale dvije granate iz pravca položaja VRS. Poginulo je više od deset a povrijeđeno oko 100 osoba.

Također, na teret mu se stavlja i uzimanje pripadnika UN-ovih mirovnih snaga za taoce, te progoni, deportacije, nehumana djela, istrebljenje, te ubistva.

(Sarajevo: Dvadeset godina poslije, 2012.)

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

XS
SM
MD
LG