Dostupni linkovi

logo-print

Od BiH do Huffington Posta: U SAD se mnogi moraju učiti toleranciji


Maja Tošić

Maja Tošić

Maja Tošić je 23-godišnja svršena studentica neuroloških nauka sa Univerziteta Michigan u gradu Ann Arbor. Rođena je u Banjaluci, uoči samog rata. Majka Jasna i otac Saša, zajedno sa svojom jedinicom zauvijek su napustili Bosnu i Hercegovinu 1992. godine i najprije izbjegli, a potom se trajno naselili u Sjedinjenim Američkim Državama

Tata ima uspješnu ljekarsku praksu, a majka je javni pravobranilac. Maja je blogerica čuvenog "Huffington posta", te kolumnistica dnevnih novina njene države, "Michigan Daily". Njeni tekstovi prije svega plijene zrelošću i načinom promišljanja američke stvarnosti. Na svom putovanju po Evropi, što je san svakog mladog Amerikanca, Maja je svratila do Radija Slobodna Evropa.

RSE: Rođena si u Bosni i Hercegovini, a odrasla u SAD-u. Kako se zapravo osjećaš - kao Bosanka ili Amerikanka?


Tošić: Oboje. Nikad nije samo jedno. Uvijek me drugi podsjećaju da nisam ni jedno, ni drugo, nego oboje.

RSE: Koje su tvoje veze danas sa Bosnom? Koliko često odlaziš tamo? Koga imaš?


Tošić: Idem uglavnom jednom godišnje. Kad sam bila mlađa, išla sam uglavnom cijelo ljeto, po tri mjeseca. Moji roditelji su htjeli da ne izgubim veze sa svojom familijom koja tamo živi, sa bakom i dedom koji su tamo bili, pa sam išta tamo češće nego drugi ljudi koje znam iz Bosne. Sada imam tetku koja tamo živi, a mnoge moje nerođene sestre su otišle iz BiH i studiraju po Evropi. Sve manje ljudi koje znam ima koji su tamo ostali.

RSE: Pa onda i rijeđe odlaziš. Kad si posljednji put bila?


Tošić: Bila sam za Novu godinu. To je bio prvi put da sam tamo bila zimi. Sada sam na fakultetu i u Americi je bitno da radiš nešto preko ljeta, pa nisam išla toliko često.

RSE: Kada boraviš u Bosni, da li se osjećaš kao gost, koji je tu došao, ili se osjećaš dijelom te sredine.


Tošić: Osjećam se ipak kao gost. Kada sam bila mala, govorili su da dolaze Amerikanci. Tako nas doživljavaju. Svake godine su me moje nerođene sestre naučile neke nove riječi. Ipak smo drugačiji.

RSE: Ti si u vrijeme svog školovanja, do decembra ove godine, pisala jedan vrlo zapažen blog na Huffington postu. Neki su me postovi zaintrigirali. Baka ti je ostavila knjižicu svojih recepata od biljaka, pa ih ti dijeliš sa svojim čitaocima.


Tošić: Moja baka je uvijek bila vrlo zdrava i sebe čuvala kada mnogi nisu. Sada je u Americi postala moderna organska hrana. Postalo je moderno praviti sam sebi maske. Oni nikada prije to nisu radili, ali moja baka jeste. Kada je ona bila mala, tako je naučila. Htjela sam da napišem nešto tako, kako bih pokazala drugima da to nije nešto novo. Amerikanci, najčešće bijeli Amerikanci, uvijek nađu nešto novo i misle da su oni to našli, ali to je, ustvari, nešto što su oni uzeli od drugih.

RSE: Da li sama primjenjuješ neki od bakinih recepata?


Tošić: Ona je uvijek pravila maske od gline. Kada god smo putovali u Bosnu, kupovali smo glinu i nosili je nazad sa sobom. Sad se već glina može naći u radnjama po Americi, ali prije je nije bilo. Moja mama uvijek stavlja povrće iz supe na lice, pa i ja. Mimo toga, ima mnogo malih stvari koje ne rade samo Bosanci, ali kad živiš negdje drugdje, to možeš da primjetiš.

RSE: Jedan od tvojih postova, koji mi je posebno privukao pažnju, jeste onaj o toleranciji među mladima. To je tema i na Balkanu.


Tošić: Različiti mladi ljudi misle različito. Na mom fakultetu su ljudi koji su tu, zato što su možda više obrazovani ili su njihovi roditelji više obrazovani. Mnogi od njih smatraju da postoji rasizam i da se to mora promijeniti. Mnogo su tolerantniji.

Drugi, pak, misle da rasizam više ne postoji i da to nije problem. Najčešće su to bijeli, mladi momci. Oni mogu proći kroz fakultet, kroz te četiri godine, da nikada ne shvate šta se dešava oko njih, zato što nikada ne moraju da se suoče sa tim.

Na mom fakultetu se crnci osjećaju drugačije. Na primjer, oni su počeli kampanju na Twitteru da kažu kako se stvarno osjećaju i šta se njima stvarno dešava. Mnogi misle da su oni tu došli na stipendiju, da nisu dovoljno pametni, da ne trebaju tu da budu. Počela sam jedan program dijaloga u mojoj školi, čim sam došla. Brojke govore same za sebe.

Na mom fakultetu ima 60.000 studenata, ali vrlo mali broj, možda tri posto, su Afroamerikanci. U čitavoj Americi njih ima možda 20 posto. Na našem fakultetu, proporcionalna slika ne odgovara stvarnoj slici u Americi. Nije ni čudo, pošto je većini njih mnogo teže da dođu do tog nivoa, da idu na fakultet. Mnogi od njih nemaju novca da idu u dobre škole. Za one koji dođu na naš fakultet, bijelci misle da oni to nisu zaslužili, da nisu dovoljno pametni i da je njima lakše upisati, pošto su crnci.

Ustvari, nije lakše jer postoji stalni pritisak koji te koči. Mislim da se na svim nivoima to treba promijeniti. U našoj školi već nešto rade po tom pitanju. Na primjer, mnogi studenti, koji nemaju mnogo novca, prije nego krenu na fakultet, posjećuju specijalne kurseve da bi naučili kako da se ponašaju u školi gdje mnogi nisu kao oni, gdje mnogi jesu bogati i gdje će drugi sumnjati da oni nisu pametni.

Istovremeno, ne postoji nikakav program za bijelce, koji imaju novac, da se oni nauče kako komunicirati sa drugima, da ih ne bi maltretirali ili ponižavali. Takva vrsta edukacije bi se trebala da postoji.

  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG