Dostupni linkovi

logo-print

Đikić: Evropa postala ekskluzivni prostor za vjerski definiranu kategoriju ljudi


Ivica Đikić

Ivica Đikić

Na tisuće izbjeglica koje traže spas u Europskoj uniji, slike su koje svakodnevno obilaze svijet. Ivica Đikić, književnik, publicista i novinar, za RSE govori o ovoj ljudskoj nesreći, ocjenjujući kako ga bodljikave žice podsjećaju na fašizam tokom Drugog svjetskog rata. Đikić kaže da se raspada koncept i vrijednosti Europe, protiv čega se treba boriti.

RSE: Gospodine Đikiću, kako gledate na ovakav odnos Europe prema izbjeglicama?


Đikić: Mislim da upravo gledamo kako se nekako raspada taj koncept Evrope kakvu smo mi zamišljali – Evrope bez granica, Evrope otvorene za različite kulture, različite jezike, različite ljude, različite mentalitete. Mislim da Evropa, ako želi sačuvati išta od svoje vjerodostojnosti, išta od svoje tradicije, pod hitno mora naći način da ovu situaciju riješi na način da ne gledamo više ove snimke djece koja umiru na plažama, ljudi koji ne mogu ući u vlakove iako su kupili karte, ljudi kojima se pišu brojevi na rukama.

Nisam pametan dovoljno da smislim neko rješenje, da predložim nešto, ali mislim da ova situacija jednostavno ruši sve na čemu počiva Evropa, zbog čega se Evropa ujedinjavala, zbog čega je stvarana Evropska unija. Ovo sve što se događa ruši taj koncept i obesmišljava uopće tu ideju.

RSE: U suštini, te europske vrijednosti u praksi kao da ne postoje. To gledamo ovih dana.


Đikić: Upravo gledamo kako se te vrijednosti okrutno brišu i kako nestaju pred našim očima.

RSE: Vjerujem da ste vidjeli sliku dječaka Aylana.

Đikić: Jesam. Volio bih da nisam. Mislim da i mediji moraju biti malo senzibilniji i malo ozbiljniji kad je riječ o tim stvarima, jer neće stvar promijeniti takve slike. Mislim da je bitno da se o tim stvarima počne govoriti na jednoj konkretnijoj, ozbiljnijoj razini – zašto ti ljudi dolaze, zašto ih Evropa ne pušta kod sebe, koji su pravi, dubinski razlozi za ono što se događa. A slika nesretne mrtve djece i ljudi koji pate, koji se probijaju kroz šume da bi došli do nekog boljeg života imaćemo uvijek i toga će biti uvijek. Suština medijskog pristupa treba biti kako tu situaciju razriješiti. Ne da nas svakog dana zasipaju groznim slikama koje čovjeka toliko šokiraju da mozak nad tim slikama prestaje funkcionirati.

RSE: Što mislite, kako je tim ljudima?


Đikić: Ne mogu uopće zamisliti, iz naše pozicije neke relativne sigurnosti, nekog sigurnog krova nad glavom, da imate što jesti – govorim o tim osnovnim ljudskim potrebama – mislim da ne možemo uopće shvatiti. Ljudi su i ovdje preživljavali, u Bosni, u Hrvatskoj, na Kosovu, proživljavali su slične situacije i mnogi znaju šta to znači, ali mi, koji nismo proživljavali takve situacije, uopće ne možemo zamisliti što znači probijati se iz neke Sirije danima, brodovima, kroz šume, kroz policijske zapreke, kroz bodljikave žice. Mislim da iz nekog svog stana, iz fotelje pred televizorom, nije ni pošteno, ni moralno, niti vjerodostojno komentirati ili govoriti o tome. Ne znamo ništa o tome.

Izbjeglice na grčko makedonskoj granici

Izbjeglice na grčko makedonskoj granici

RSE: Kako ste doživjeli one ograde, kolodvore, to što ne daju djeci ni u parkove?


Đikić: To podsjeća na Drugi svjetski rat i na neki fašizam. To jedino što čovjek može pomisliti kad vidi te žice, kad vidi djecu koja se kroz tu žicu probijaju. Jedino što čovjek može pomisliti jeste da je to povratak Evrope u neki prednacizam ili neko takvo stanje.

RSE: Izgleda kao da se ta Europa raspada.


Đikić: Ako jedna zemlja odluči da stavi bodljikavu žicu i da podiže zid, kao što Mađarska radi, da bi zapriječila nekim ljudima ulazak, da ne daju ljudima da uđu u vlakove za koje su kupili karte, mislim da to više nema nikakve veze s Evropom kakvu smo mi poznavali, kakvu smo priželjkivali, kojoj smo težili i kojoj težimo i dalje. To više nije ta Evropa. To je Evropa koja je postala ekskluzivni prostor za, čak, i vjerski definiranu kategoriju ljudi.

Znači, mi ne želimo muslimane, ne želimo ljude koji su drukčiji od nas. To čak mađarski premijer Orban otvoreno kaže – da oni ne žele u katoličkoj Mađarskoj toliku količinu muslimana. To je, jednostavno, potiranje i obesmišljavanje svega na čemu Evropa treba počivati i na čemu je ideja Evrope počivala. Mislim da je danas najevropskiji stav biti protiv ovakve Evrope. Mislim da je proevropski stav danas samo u tome da se bude protiv Evrope kakvu danas gledamo.

RSE: Dobro, ako se i odmaknemo od toga da je ovakav odnos prema tim ljudima politika Evrope, gdje je tu humanost, gdje je ljudskost?


Đikić: Pa, humanosti ima. Vidite da ljudi donose hranu, solidariziraju se. Sve je to u nekim manjim količinama. Deset hiljada ovdje, petnaest ondje, dvadeset tamo, pet ovdje. Ima ljudi koji prepoznaju, koji vide što se događa, u kojima nije umrla humanost, ali neće se stvari riješiti na tome što će deset hiljada ljudi u nekom gradu, Budimpešti, Minhenu, Frankfurtu, Beču, doći, pomoći tim ljudima, donijeti im sok ili hranu. Tako se stvari neće riješiti. To će se riješiti za jednu noć, nju će ljudi preživjeti, imati šta jesti tu noć, ali dugoročno, stvari se moraju rješavati na nekoj visokoj političkoj razini.

Mislim da na tome treba insistirati, i mediji, i političke stranke, svi politički faktori – moraju svi insistirati na tome da se stvari riješe načelno, generalno i strateški, a to je da se ljudima koji bježe od rata, spašavaju goli život, da im se pruži dom, sigurnost, barem u nekoj minimalnoj mjeri, da znaju da će u toj Evropi prema kojoj idu barem moći u miru živjeti bez straha za svoju djecu, bez straha za svoj život, a mi im to ne omogućujemo. Dapače, šaljemo tim ljudima poruku da se vrate tamo i da poginu. To je strašno.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG