Dostupni linkovi

logo-print

Ivanković: "Sarajevo, moj grad" je čitanka za svakoga


Željko Ivanković

Željko Ivanković

Upravo u vrijeme kada je Sarajevo, jednako kao i većina drugih, okrenuto nekim novim izazovima, vraćamo se ovom gradu, njegovom dostojanstvu, suštini, duši njegovoj i to posredstvom priče o knjizi, ili knjigama, koje nastaju kako bi očuvale našu kolektivnu memoriju. Tako je neki dan javnosti predstavljena druga knjiga edicije "Sarajevo, moj grad", izdavačke kuće Rabic. Gost je urednik izdanja, Željko Ivanković.

RSE: Neki dan je javnosti predstavljena druga knjiga edicije, "Sarajevo, moj grad". Čini se kako se radi o veoma zahtjevnom i obimnom projektu stvaraoca?

Ivanković: Goran Mikulić, rođeni Sarajlija, smislio je kako napisati jednu veliku priču o jednom gradu. U prvoj knjizi je bilo priče o sarajevskim ulicama, o ljudima po kojima su sarajevske ulice dobile imena, o činjenicama vezanim za to, o ljudima koji su stanovali ili stanuju u tim ulicama. Druga knjiga priča o značajnim ljudima koji su obilježavali povijest Sarajeva. Treća će biti o nekim ključnim, važnim, značajnim građevinama, mjestima u Sarajevu, pa će se onda opet vratiti ulicama i ljudima. Jedna priča o Sarajevu je otvorena. Ona će vjerovatno biti široka i sveobuhvatna, u mjeri u kojoj su i priče sveobuhvatne. Dakle, nije cilj knjiga da budu leksikonske i enciklopedijski iscrpne, nego da pričaju priče o jednom gradu i o ljudima.

RSE: Ko su zapravo autori i kakvo je inače interesovanje naših sugrađana, vičnih pisanju, da sarađuju na projektu koji je više nego značajan za našu kolektivnu memoriju?

Ivanković: Čini mi se, baš to što ste rekli, kolektivna memorija, jedno kolektivno sjećanje se kod nas svako malo mijenja ili se barem pokušava mijenjati, a ljudi su pomalo nostalgični, da ne kažem i romantični i vole u svom kulturnom sjećanju i pamćenju ponijeti nešto od onoga što je bilo i što je nestalo, koliko god da je to što je bilo i nestalo manje im lijepo. Primijetio sam da ljudi zaista žele biti dio tog projekta. Tekstove u tim knjigama pišu i ugledni autori, kao što je recimo Miljenko Jergović, ali isto tako i najugledniji od sarajevskih i bosanskohercegovačkih novinara. Tekstove pišu i znanstvenici, ljudi koji su iz historiografske znanosti ili su arhitekti, klasični znanstvenici, ali su imali potrebu ispričati jednu popularnu priču o nekom svom aspektu, nekom svom junaku ili dijelu grada. Sve to skupa urasta u jedan veliki mozaik koji se počeo stvarati i potrajat će.

RSE: Ukoliko se dobro sjećam, jednom prilikom je rečeno kako je to čitanka za svaku kuću u Sarajevu?

Ivanković: Možda je tako najbolje reći jer zaista svaki od autora priča neku svoju priču. Priča nikada ne ide za iscrpnošću, ali ide za tim da bude priča. Kao što Šeherzada u 1001 noći priča priču, tako i brojni autori u ovim dvjema knjigama, a na horizontu je i treća knjiga i još nekoliko njih. Pričaju svoju priču o Sarajevu.

Ilustracija

Ilustracija

Najčešće, dobar dio tih ljudi koji pričaju priču o Sarajevu ili ljudi koji su glavni junaci priča, nisu uopšte iz Sarajeva. Boša Tanjević priča priču o Mirzi Delibašiću, a ni jedan ni drugi praktično nisu Sarajlije. Tu je priča o Mersadu Berberu, koji nije Sarajlija, ali biva i postaje Sarajlija. Priče su ispričane o političarima, o gospodarstvenicima, o likovnim umjetnicima, o piscima, o glazbenicima, o sportašima, zapravo o svemu onome što je ovaj grad činilo i čini ga gradom. Tu ćemo naći tekst Ive Andrića i Zuke Džumhura, ali jednako tako i nekih autora koji su posebno za ovu priliku imali želju i potrebu da napišu neku svoju priču o nekom svom čovjeku, nekoj svojoj ulici ili o nekom svom sjećanju.

Doista je šarolik klub pisaca i šarolik klub onih o kojima se piše. To jeste čitanka koja se može čitati redom i na preskok, i naprijed i otraga, i na bilo koji način. Uvijek će to biti jedna mala priča i jedan mali fragment o jednoj velikoj priči koja se zove Sarajevo.

RSE: Čini mi se kako je upravo ovih dana posebno zanimljivo pričati o čitavoj ediciji. Nekako je važno ove uznemirene građane podsjetiti na dostojanstvo ovog grada, na njegovu specifičnu multikulturnu i multietničku dušu?

Ivanković: Da. Sastavni dio priče o ovom gradu su i njegove povijesne mijene, u koje spada i ovo što mu se ovih dana događa, kao nešto što je počelo na fin i normalan način. Kamo sreće da socijalni nemiri nisu nešto što se događa u ovom gradu, ali eto počelo je na fin i dostojanstven način, ali kao uvijek se nađu oni koji pokušaju i najljepše i najdostojanstvenije prosvjede učiniti ružnim i diskreditirati ih.

Sastavni dio ovog grada i jedna mjera vandalizma je učinila ružnim dvije zgrade u ovom gradu. Međutim, zaista je neka moja osobna tuga da je u ratu sačuvan arhiv BiH, a evo sada, u ovim trenucima, je ozbiljno oštećen. Do koje mjere, znat će arhivski radnici, ali ako je izgorio i jedan jedini papir u tom arhivu, to nije nimalo dobar znak, u gradu, koji muku muči sa institucijama kulture.

RSE: Kako se osjeća privređivač i urednik, čija je osnova beletristika, kada je suočen sa ovako raznorodnim materijalom kakav, pretpostavljam, nude autori različitih sklonosti?

Ivanković: I sam sam autor dva teksta. U prvoj knjizi sam pisao o svojoj ulici Višnjik, koju sam promatrao iz neke literarne perspektive, budući da su u njoj živjeli neki ugledni pisci. U drugoj knjizi sam pisao o fra Grgi Martiću, koji je zanimljiv lik, ne samo u historiji i historiografiji, nego i u Andrićevim pripovijestima.

Ja sam svojim pričama dao literarni naboj, neki drugi autori su također davali literarni naboj. Najbolji naši novinari su dali reportažni naboj svojim tekstovima, ali raznolikost tekstova je meni izazov. Jako je intriganto praviti knjigu od najrazličitijih oblika pričanja. U ovim dvjema, do sada izdatim knjigama, dominira pričanje priča.

Spomenik Davorinu Popoviću u Sarajevu

Spomenik Davorinu Popoviću u Sarajevu

Na poseban način je interesantno ono što radi Mišo Marić i kako je on sjajno napisao dvije priče. Jednu o Šibi Krvavcu, a drugu o Davorinu Popoviću. Slikar Mario Mikulić ima dvije sjajne priče o svojim suvremenicima, Bačanoviću i gradonačelniku Ljubi Koji. Prosto vas iznenadi kako neki autori unesu svježinu, kakvu skoro ni literatura nije napravila pišući o Sarajevu i o nekim njegovim likovima.

Za Andrićevu priču, Ovo je grad, o Sarajevu, i od Zuke Džumhura i nekih ljudi od kojih bi ste najmanje očekivali da su pisci, kao što je Mario Mikulić, koji je brilijantan slikar, dobijete cijelu jednu paletu najrazličitijih priča, koje na kraju, u jednoj cjelini urastaju kao gotovo živi organ. Onda naprosto vidite da sjajno funkcionira i mali prst koji vam se čini gotovo nevažan i jedna sjajna emocija koja živi u čovjeku.

Knjige ipak jesu živi organ, koliko god su disparatne i različite. Autori su različiti, kao i njihovi tekstovi, čak i posve su različiti pristupi, od novinarskog do vrhunskog literarnog.

RSE: Nadam se da će i to biti preporuka za što širi krug čitalaca i što širi broj ljudi, koji će u svojim bibliotekama imati ovu ediciju.

Ivanković: Najbolja je preporuka do sada to što su ljudi, obični čitatelji, jako oduševljeni. Uzimaju i čitaju knjigu, vrlo su raspoloženi i uvijek pitaju, a kad će sljedeća. Kompliment, i tim knjigama i cijelom ovom projektu, koji je Goran Mikulić sjajno zamislio, je to da su ljudi, koji do sada nisu pisali i koji su uporno to odbijali, pokazali želju da se uključe u to veliko tkanje. Govorili su šta ću pisati, ili želim pisati o mojoj ulici ili zašto niste pisali o tom i tom čovjeku, kao da se u dvije knjige može obuhvatiti sve. Nastale su velike priče o Sarajevu. Goran Mikulić, kao izdavač i pokretač ideje, misli da bi moglo izaći deset ili dvanaest knjiga, što mislim da je realno, ali tomu ne treba pošto-poto robovati, nego pustiti da jedan fino zamišljen projekt teče kroz vrijeme i prostor.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG