Dostupni linkovi

logo-print

Iran s Rohanijem: Stidljiva naznaka promjena


Predsjednik Irana pri polasku za SAD, 23.09.2013.

Predsjednik Irana pri polasku za SAD, 23.09.2013.

Charles Recknagel (priredila Mirjana Rakela)

Prvi službeni posjet New Yorku novog iranskog predsjednika Hassana Rohanija iščekuje se u svijetlu njegovih najava o novom, drugačijem, Iranu. Ima naznaka da je Teheran spreman, iako vrlo oprezno, na političke promjene, kako u zemlji, tako i prema inozemstvu.

Uoči posjeta Ujedinjenim narodima Rohani je najavio je da je Teheran spreman pokazati „povijesnu fleksibilnost". Nakon toga, uslijedilo je puštanje na slobodu brojnih političkih zatvorenika. Ipak, ne treba očekivati neke dramatične promjene.

Anoush Ehteshami sa Sveučilišta Durham u Velikoj Britaniji kaže da Rohani, koji je i sam klerik, i te kako svjestan opasnosti od preširokog otvaranja vrata promjenama:

"Što više popuštate omču, to će biti više zahtjeva. Rohani je bio vrlo oprezan s obećanjima u zemlji. Kada je govorio o ekonomiji, ili kulturi, ponavljao je -ne možemo izvan naših mogućnosti“.

Promjene koje je Rohani uveo od preuzimanja dužnosti u augustu više su znak dobre volje, nego radikalne promjene.

Za američku televizijsku mrežu NBC prošloga je tjedna izjavio kako ima "pune ovlasti" vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija da postigne sporazum o nuklearnom programu sa Zapadom, te istaknuo kako će trebati kompromis obiju strana. No, iako je rekao da je spreman na „ ozbiljne pregovore", dodao je da se tek treba dogovoriti kakav će se pristup zauzeti prema nuklearnom programu.

Isto tako, Teheran je nedavno pustio iz zatvora odvjetnicu za ljudska prava Nasrin Sotoudeh i još nekolicinu uhapšenih tokom masovnih prosvjeda 2009, koji su uslijedili nakon sporne pobjede Mahmuda Ahmedinadžada. Istodobno, nema ni riječi da bi opoziciji trebalo dati više prostora u iranskoj politici.

Ipak, takve geste su dobro prihvaćene u inozemstvu, jer su u potpunoj suprotnosti sa stavovima ratobornog Ahmedinadžada. One su dobro primljene u domaćoj javnosti, ali iz sasvim drugih razloga.

Ehteshami smatra da iransko mijenje ne očekuje mnogo. Javnost je naučila kroz nasilno slamanje Zelenog pokreta da se nema smisla izravno suprostavljati vlastima.

Zato traže šire društvene i ekonomske, a ne i političke slobode.

Zahtjevi za snažnijim glasom naroda

Alireza Nourizadeh, direktor Centra za arapske i iranske studije u Londonu, smatra da ono što Iranci najviše žele jest da mogu govoriti o pitanjima koja izravno utječu na njihov život, od korupcije do nedostatka lijekova. Posebno ih „dira“ slom iranske valute, riala, zbog zapadnih sankcija.
Hassan Rohani

Hassan Rohani


Takvi zahtjevi se ne smiju zanemarivati. Po jednima, mogli bi biti pritisak na Teheran kako bi olabavio medijska ograničenja koja su usmjerena protiv reformističkih medija. Po drugima, to bi moglo otvoriti put značajnijem pritisku javnosti prema drugim važnim pitanjima, poput nuklearne krize.

Nourizadeh smatra da su zahtjevi za snažnijim glasom naroda nešto sa čime režim može živjeti.

"U ovoj fazi ti zahtjevi nisu opasnost za vlast, ali mogli bi biti ako ih se bude ignoriralo. Rohani je donio neke nade, ali ne onoliko koliko ih je dao reformistički predsjednik Khatami. Ljudi ne očekuju da Rohani bude drugi Khatami, ali se nadaju da bi jedan drugi bivši predsjednik, Akbar Hashemi Rafsandžani, mogao imati više slobode, kako bi putovao, a ne živio u izolaciji“.

Rafsandžani je bio predsjednik Irana 1989-1997, i poznat je kao pragmatičar usmjerena više na ekonomske, nego na političke reforme.

To snižava očekivanja da bi novi iranski duh otvorenosti mogao dovesti do političkog restrukturiranja i demokratizacije, kao što je to svojedbno perestrojka donjela bivšem Sovjetskom savezu.

Ekonomsit Mehrdad Emadi, rođeni Iranac, koji radi u britanskoj consulting tvrtki „Betamatrix“ naglašava da vladajuća vjerska elita nije spremna dijeliti vlast.

„Bilo bi naivno očekivati toleranciju prema onome što zastupa opozicijski Zeleni pokret“.

Umjesto da Iran slijedi nešto poput perestrojke, Emadi, smatra da će iranski razvoj slijediti model komunističke Kine. Taj model omogućuje strukturne reforme u načinu vladanja, ali samo ukoliko se ostvare postavljeni ekonomski ciljevi.

U Kini, je to značilo poticanje sve slobodnije kapitalističke ekonomije, ali uz jednostranačku vladavinu.

Jedan od razloga zašto iranski režim nije sklon značajnijim političkim promjenama je strah da bi to moglo dovesti do slične situacije kao u SSSR-u, odnosno do raspada države.

Emadi tvrdi da Teheran strahuje da bi slabljenje centralizirane vlasti moglo dovesti do zahtjeva za autonomijom ili odcjepljenjem i to dijela gdje su Azeri većina, na sjeverozapadu zemlje, u područjima naseljenim Kurdima na zapadu, ili u Baličistanu, na jugoistoku Irana, na granici s Pakistanom.

Po mišljenju Emadija politika zanemarivanja regionalnih razlika odgovorna je za sporadično etničko nasilje u spomenutim područjima.
XS
SM
MD
LG