„Strašni izbori 1990.“ naziv je izložbe fotografija čuvenog bh. fotografa Milomira Kovačevića, tempirana neposredno prije, a jednim dijelom i nakon predstojećih izbora u BiH, od 16. septembra do 9. oktobra.
Nadimak Strašni, po kojem Milomira Kovačevića većina pamti, simbolično govori o njegovoj neustrašivosti kada je prije tačno 20 godina vjerno bilježio atmosferu neposredno uoči prvih slobodnih demokratskih izbora u Sarajevu 1990. godine. To je priča o jednom vremenu koje je, sasvim sigurno, predstavljalo prekretnicu u životima svih bh. građana, čega će neki tek kasnije postati svjesni.
Dobitnik je mnogih priznanja, a posljednje je od predsjednika Francuske gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad.
Milomir Kovačević Strašni: O tome sam malo razmišljao kad sam vidio prošle godine najavu za ovogodišnje izbore i došao sam na ideju da otvornim svoju arhivsku kutiju sa starim fotografija i pokažem ih javnosti. Ideju sam predložio direktorici i kustosicama Umjetničke galerije BiH i svi su bili i više nego zainteresovani. Kad sam otvorio arhivu fotografija shvatio sam da je to kraj jedne epohe, sistema u kojem čovjek nije imao potrebu da misli jer se država o svemu brinula. Odjednom dolazi neki drugi sistem i neizvjesnost. Želja mi je da se na ovaj način, umjetnički, jasno pokaže epoha kad su bili izbori, šta je bilo prije i poslije, i bez obzira koliko su izbori direktno ili indirektno uticali na rat. Želja je i da se pokaže važnost izbora i da demokratija nije samo sloboda gdje svako radi šta hoće, nego i obaveza.
Jedna od fotografija iz ciklusa „Strašni izbori 1990.“RSE: Zbog čega ste tadašnji ciklus fotografija nazvali „Rat plakatima“?
Milomir Kovačević Strašni: Tada sam skoro pedeset dana hodao po Titovoj, do Čaršije, od Higijenskog zavoda, do Marijin Dvora i sve što sam primijetio jeste da jedni lijepe a drugi kidaju plakate. To je zaista bio rat plakatama, koji se malo kasnije, u nekim segmentima, pretvorio u pravi rat.
Važno je glasati
Milomir Kovačević Strašni: Odgovor je jasan - nije ista epoha. Tada je sve bilo mnogo skromnije. Nije bilo bilborda, a fotografije su bile vrlo jednostavne jer ljudi još nisu imali iskustva. Danas je sve to kopiranje Zapada. Likovno i grafički se veoma napredovalo. Šta se krije iza toga, to je drugo pitanje. Tada su tek formirane nacionalne stranke koje su trebale doći na vlast. A kako da dođu na vlast? Trebale su naći svoje biračko tijelo. Biračko tijelo nacionalnih stranaka tada je bilo, uglavnom, po selima, jer su u gradovima često pobjeđivali reformisti. Svi su oni fino govorili. Međutim, šta se ostvarilo od svega toga? Ništa. Danas je život postao težak. Mladi nemaju uslove za stvaranje. To imaju samo ljudi sa novcem. Važno je da ljudi izvuku poduku iz dosadašnjih izbora. Najgore što mogu učiniti je da ne izađu na izbore. Neka izađu, pa ako ništa, neka onaj listić ostane prazan.
Milomir Kovačević Strašni: Sticajem okolnosti otišao sam u Pariz. Pošto samo o fotografiji mislim, ona je moja opsesija, došao sam u grad gdje je fotografija stvorena, u grad svjetlosti koji toliko inspiriše čovjeka. Tamo živim skromno i svjestan sam da bih ovdje finansijski bolje kotirao. U početku sam se najviše bavio našim ljudima, izbjeglištvom, egzilom, jer su to bile teme koje sam i sam živio. I dalje radim tematske izložbe koje se najviše tiču mog života. Nekad su bile statusne, egzistencijalne, političke, a sad su, kako sam i to riješio, estetske.
Milomir Kovačević Strašni: Biće oko 500 različitih fotografija. Sve datiraju iz istog perioda. Ima dosta portreta, grafita, plakata, a biće i slike predizbornih kampanja svih političkih stranaka u to doba. Tada je bilo i specijalno izdanje „Asa“ u kojem sam fotografisao. Imamo nekoliko brojeva „Oslobođenja“ o izborima i atmosferi, kao i jedan broj „Naših dana“, također posvećen izborima. Biće tu i zadnji, nazovimo, izliv jugoslavenstva poslije utakmice na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji kada su ljudi izletjeli na ulice sa raznim slikama i transparentima Ivice Osima, poput onih „Osima za predsjednika“, „Osime, babo, spasio si Jugu“, jednostavno jedno opšte ludilo. Bilo je to ipak jedno romantično vrijeme kojega se neki sa nostalgijom prisjećaju. Čovjek je imao više ljudskosti i dostojanstva nego danas. Smatram da budućnost više ne zavisi samo od jednog naroda i države, već je sve postala globalna politika. Ako se negdje kriza dogodi, kao što se dogodila u Americi, onda ona povuče cijeli svijet i svi propadamo. Svijet ide ka osvajanju Marsa i Mjeseca, a još uvijek nije upoznao čovjeka. To je osnovni problem današnjeg društva.
Nadimak Strašni, po kojem Milomira Kovačevića većina pamti, simbolično govori o njegovoj neustrašivosti kada je prije tačno 20 godina vjerno bilježio atmosferu neposredno uoči prvih slobodnih demokratskih izbora u Sarajevu 1990. godine. To je priča o jednom vremenu koje je, sasvim sigurno, predstavljalo prekretnicu u životima svih bh. građana, čega će neki tek kasnije postati svjesni.
Dobitnik je mnogih priznanja, a posljednje je od predsjednika Francuske gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad.
RSE: Šta vas je potaklo da nakon 20 godina organizujete izložbu ovakve tematike u Sarajevu?
Milomir Kovačević Strašni: O tome sam malo razmišljao kad sam vidio prošle godine najavu za ovogodišnje izbore i došao sam na ideju da otvornim svoju arhivsku kutiju sa starim fotografija i pokažem ih javnosti. Ideju sam predložio direktorici i kustosicama Umjetničke galerije BiH i svi su bili i više nego zainteresovani. Kad sam otvorio arhivu fotografija shvatio sam da je to kraj jedne epohe, sistema u kojem čovjek nije imao potrebu da misli jer se država o svemu brinula. Odjednom dolazi neki drugi sistem i neizvjesnost. Želja mi je da se na ovaj način, umjetnički, jasno pokaže epoha kad su bili izbori, šta je bilo prije i poslije, i bez obzira koliko su izbori direktno ili indirektno uticali na rat. Želja je i da se pokaže važnost izbora i da demokratija nije samo sloboda gdje svako radi šta hoće, nego i obaveza.
RSE: Zbog čega ste tadašnji ciklus fotografija nazvali „Rat plakatima“?
Milomir Kovačević Strašni: Tada sam skoro pedeset dana hodao po Titovoj, do Čaršije, od Higijenskog zavoda, do Marijin Dvora i sve što sam primijetio jeste da jedni lijepe a drugi kidaju plakate. To je zaista bio rat plakatama, koji se malo kasnije, u nekim segmentima, pretvorio u pravi rat.
Važno je glasati
RSE: Kako ste gledali kroz okular fotoaparata na predizbornu kampanju 1990. godine? Gdje su se kačili panoi, koji su slogani i tematika na njima dominirali? Da li se oni uveliko razlikuju od sadašnjih? Zapao mi je u oko plakat jedne stranke koji je s jedne strane na vrhu imao krst, a sa druge polumjesec sa zvijezdom. Takve motive danas ne možete vidjeti.
Milomir Kovačević Strašni: Odgovor je jasan - nije ista epoha. Tada je sve bilo mnogo skromnije. Nije bilo bilborda, a fotografije su bile vrlo jednostavne jer ljudi još nisu imali iskustva. Danas je sve to kopiranje Zapada. Likovno i grafički se veoma napredovalo. Šta se krije iza toga, to je drugo pitanje. Tada su tek formirane nacionalne stranke koje su trebale doći na vlast. A kako da dođu na vlast? Trebale su naći svoje biračko tijelo. Biračko tijelo nacionalnih stranaka tada je bilo, uglavnom, po selima, jer su u gradovima često pobjeđivali reformisti. Svi su oni fino govorili. Međutim, šta se ostvarilo od svega toga? Ništa. Danas je život postao težak. Mladi nemaju uslove za stvaranje. To imaju samo ljudi sa novcem. Važno je da ljudi izvuku poduku iz dosadašnjih izbora. Najgore što mogu učiniti je da ne izađu na izbore. Neka izađu, pa ako ništa, neka onaj listić ostane prazan.
RSE: Gospodine Kovačeviću, od 1995. godine živite i radite u Parizu. Smatrate li vrijednim potezom to što se otišli iz Bosne i Hercegovine? Da li biste bili na dobitku da ste ostali ovdje?
Milomir Kovačević Strašni: Sticajem okolnosti otišao sam u Pariz. Pošto samo o fotografiji mislim, ona je moja opsesija, došao sam u grad gdje je fotografija stvorena, u grad svjetlosti koji toliko inspiriše čovjeka. Tamo živim skromno i svjestan sam da bih ovdje finansijski bolje kotirao. U početku sam se najviše bavio našim ljudima, izbjeglištvom, egzilom, jer su to bile teme koje sam i sam živio. I dalje radim tematske izložbe koje se najviše tiču mog života. Nekad su bile statusne, egzistencijalne, političke, a sad su, kako sam i to riješio, estetske.
RSE: Koliko ćete fotografija izložiti? Iako tretiraju isti period, ima li razlike među njima?
Milomir Kovačević Strašni: Biće oko 500 različitih fotografija. Sve datiraju iz istog perioda. Ima dosta portreta, grafita, plakata, a biće i slike predizbornih kampanja svih političkih stranaka u to doba. Tada je bilo i specijalno izdanje „Asa“ u kojem sam fotografisao. Imamo nekoliko brojeva „Oslobođenja“ o izborima i atmosferi, kao i jedan broj „Naših dana“, također posvećen izborima. Biće tu i zadnji, nazovimo, izliv jugoslavenstva poslije utakmice na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji kada su ljudi izletjeli na ulice sa raznim slikama i transparentima Ivice Osima, poput onih „Osima za predsjednika“, „Osime, babo, spasio si Jugu“, jednostavno jedno opšte ludilo. Bilo je to ipak jedno romantično vrijeme kojega se neki sa nostalgijom prisjećaju. Čovjek je imao više ljudskosti i dostojanstva nego danas. Smatram da budućnost više ne zavisi samo od jednog naroda i države, već je sve postala globalna politika. Ako se negdje kriza dogodi, kao što se dogodila u Americi, onda ona povuče cijeli svijet i svi propadamo. Svijet ide ka osvajanju Marsa i Mjeseca, a još uvijek nije upoznao čovjeka. To je osnovni problem današnjeg društva.
