Dostupni linkovi

Mirković: Vojnička poruka mira za Oskara


Željko Mirković
Željko Mirković
U intervjuu nedelje razgovaramo sa Željkom Mirkovićem, producentom i režiserom dugometražnog dokumentarnog filma "Drugi susret" nakon vesti da je prihvaćena kandidatura tog filma za ovogodišnju nagradu Oskar.

Film govori o junacima martovskog događaja 1999. godine, kada je vest da je nad Srbijom oboren nevidljivi američki avion, obišla celi svet. Junaci filma su pilot oborene letelice Amerikanac slovenačkog porekla Dejl Zeljko i jugoslovenski “raketaš” , komandant jedinice koja je oborila avion, Zoltan Dani. 12 godina nakon što su pucali jedan na drugog, ponovo se susreću. Deo filma snimljen je u Dejlovom domu u Frensis taunu, deo u Zoltanovom domu u Kovinu.

RSE: Devedesetdeveta godina, o kojoj vi govorite u filmu, davno je za nama. Na Balkanu je mir, ne puca se više, ali se na mnogim mestima u svetu se puca i na mnogim mestima u svetu se nalaze i NATO i drugi vojnici. Šta vi njima poručujete?

Mirković: U ovom projektu smo išli korak po korak i šest godina radimo na njemu. Tri porodice su se ujedinile oko jednog projekta zato što veruju u krajnju poruku koju film šalje, u porodične vrednosti i vrednosti mira.Nije nam bio cilj da nekoga fasciniramo i napravimo neki rezultat koji će biti svetski priznat, nego smo imali potrebu da svi učestvujemo u ovom projektu. Stvari su se dešavale korak po korak i pokazivale da ono što smo radili, radili smo iskreno i sa pravom merom.

Ova kandidatura je došla nakon nekog postepenog rada. Da ne verujemo da film ima kapaciteta, da ima snage da ide dalje, ne bismo toliko energije ulagali. Iskreno se nadam da će komisija, koja bude gledala i odlučivala o nominaciji, prepoznati sve ove vrednosti. Verujem i nadam se.

RSE: Devedesetdeveta godina, o kojoj vi govorite u filmu, je davno za nama. Na Balkanu je mir, ne puca se više, ali na mnogim mestima u svetu se puca i na mnogim mestima u svetu se nalaze i NATO i drugi vojnici. Šta vi njima poručujete?

Mirković: Ta 1999. godina je osnova od koje polazi film. Radnja se događa u sadašnjosti, gde su dvojica vojnika odlučila da svojim susretom pošalju snažnu poruku, da su porodične vrednosti i mir zapravo najveće bogatstvo koje čovek, kao jedinka, može da ima. To je i moja poruka jer ja delim te iste vrednosti. Sa svojom porodicom, potpuno i na isti način, sagledavam, i svoju sadašnjost i svoju budućnost.

RSE: Kako ste došli na ideju da spojite ova dva vojnika, koji su 1999. pucali jedan na drugoga?

Mirković: Film "Dvadest i prvi sekund" sam završio 2007. godine. Film se bavio tranzicijom vojnika pukovnika Zoltana u civilni život i njegovim povratkom porodici nakon silnog odsustva. Pred kraj produkcije, igrom slučaja, došao sam u mogućnost da stupim u kontakt sa pilotom, koji je bio oboren. Tada se rodila ideja, da bismo eventualno mogli da razgovaramo o mogućnosti da se ta dva vojnika sretnu. Preneo sam Zoltanu ta razmišljanja mailovima. Oni su vrlo brzo prepoznali snagu poruke i odgovorili pozitivno. Nakon toga prošlo je šest godina, koliko smo u projektu. Polako, stepenik po stepenik, realizovali smo ovaj projekt.

RSE: Vi ste bili i u Zoltanovom domu, ovde u Srbiji, i u Dejlovom domu u Americi. Da li te dve porodice žive na sličan način?

Dale Zelko i Zoltan Dani na premijeri filma u Vašingtonu
Dale Zelko i Zoltan Dani na premijeri filma u Vašingtonu
Mirković: Način na koji živi Zoltan, ovde u Srbiji, i Dejl, koji živi u Americi, ne mogu da kažem da je isti. U Americi su velike distance, od jedne lokacije do druge lokacije se putuje automobilom minimum četrdeset minuta. Dok se u Zoltanovom okruženju okolina meri u minutima pešačenja.

Ali ono što spaja ta dva načina života, jesu apsolutna posvećenost deci, porodici, izgradnja neke zajedničke budućnosti u okviru porodice. Tako da su te lične i porodične priče, iz tog ugla, veoma slične.

RSE: Dok ste snimali deo filma u Americi, vi ste praktičko bili smešteni u njihovim domovima. Šta su oni znali o Balkanu, o ratu na Balkanu? Da li su razumeli kakvu poruku vas trojica želite da pošaljete

Mirković: Mi smo bili prijatno iznenađeni prijemom u Francis Townu, gde smo snimali. Pošto je naš budžet bio donekle limitiran, onda je Dejl predložio ljudima koji vode taj grad da ljudi i grad budu naši domaćini. Mi smo bili smešteni u kućama ljudi u Francis Townu i bili smo njihovi gosti.

Posle drugog ili trećeg dana snimanja, gradonačelnik grada nam je priredio svečanu večeru, gde je pozvao najveće zvaničnike, ljude koji vode taj grad. U našu čast, zapravo u čast snimanja filma koji nosi takvu poruku, oni su napravili Dan zahvalnosti, koji se inače slavi u drugom periodu godine. Ujedno je to bio i njihov znak zahvalnosti nama što pravimo film sa takvom porukom i što se to događa baš u njihovom gradu. Bila im je čast da učestvuju u jednom takvom projektu. To su i pokazali direktno, od srca.

I mi smo to gostoprimstvo na neki način uzvratili jer je Dejl bio gost za vreme snimanja u Zoltanovoj kući i imao je prilike da se upozna sa meštanima Kovina i okolnih sela. Ljudi i porodice su se zbližili. Jedan deo naše ekipe je bila srpska ekipa, a drugi deo filma, u Americi, sam snimao sa američkom ekipom. Tih zbližavanja je bilo na više nivoa.

RSE: Pretpostavljam da je bilo delikatnije Dejlu u Srbiji, s obzirom da je on bio u avionu koji je gađao ciljeve u Srbiji. Kako su reagovali ljudi? Da li je bilo nekih rezervi? Da li je bilo nekih pitanja upućenih njemu?

Mirković: Ima jedna fantastična scena, koja je kasnije ušla u seriju od napravljenog filma. Mi smo snimali u Buđanovcima i snimali smo baš u jarku, u kome je Dejl čekao spasilačku misiju osam sati. I dok smo mi snimali, pored nas čuo se zvuk ljudi koji kopaju motikama. Završili smo snimanje u jarku i prišli tim ljudima. Baka i deka su kopali na toj njivi. Objasnili smo im ko je čovek, i jedan i drugi. Baka je prišla Dejlu, pogledala ga i pitala da li ima porodicu. On je rekao da ima i da ima četvoro dece, da čeka peto. Rekla mu je: „Dobro je što si ostao živ“.

Onda smo obišli neke lokacije u Buđanovcima. Ljudi su vrlo neočekivano otvoreno komunicirali sa njim. Postojale su rezerve, ali mislim da je taj neki ljudski odnos proradio i ljudi su njega doživeli zapravo kao čoveka, kao ljudsko biće, a ne nekoga ko je bio sa druge strane kao profesionalac i učestvovao u ratu.

VIDEO: Trejler za film "Drugi susret"

RSE: Gde ste vi bili kad je bilo bombardovanje?

Mirković: Ja sam tada bio u Nišu. To je bila poslednja godina studija režije. Mi smo se tada sklonili, praktično svako u svojim gradovima, i čekali da to prođe. Tada sam snimao za jednu lokalnu nišku televiziju male dokumentarce, male priče, i to baš o ljudima koji su preživljavali različite trenutke tokom bombardovanja.

RSE: Koliko znam, redovno ste slušali Radio Slobodna Evropa!

Mirković: Da, od jedanaestu uveče do tri u jutru. Sve glasove voditelja Slobodne Europe dobro sam poznavao. Slobodna Evropa je bila neko svetlo u mraku i nada da će se to jednog dana završiti, da će se ponovo pojaviti normalan život i da ćemo ići dalje.

RSE: Da li pamtite tu vest o obaranju takozvanog „nevidljivog aviona“?

Mirković: Pamtim tu vest jer sam baš tada snimao neke reakcije ljudi na tu vest. Međutim, vesti su se stalno smenjivale. Kada se sve to završilo, kada su se stvari slegle, onda mi je ta vest više odzvonila, nego u tom trenutku.

RSE: Niste podlegli izazovu da napravite „patriotski film“ o podvigu srpske vojske?

Mirković: Ako se ovaj film pogleda iz ugla ljudskog, humanog, on jeste patriotski. Ali on govori o našem narodu koji zaista ima veliko srce i o ljudima koji su spremni na praštanje i na pomirenje. To je jedinstvena vrlina. Znači iz tog ugla, ja zaista film doživljavam najviše moguće patriotski.

Ako mislite na propagandnu u nekom drugom smeru, to niti u jednom trenutku nije bila tema.

RSE: Premijere su bile u nekoliko najvećih gradova u Americi i u nekoliko gradova u Srbiji. Da li biste mogli da napravite poređenje atmosfere i kako je film primljen, i u Americi, i u Srbiji?

Mirković: Mi smo imali premijere u New Yorku i Los Angelesu. Predpremijere smo imali u New Yorku i Vašingtonu. Imali smo premijere u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kovinu. Na premijerama u New Yorku i u svim gradovima u Srbiji, bili su prisutni zajedno i Dejl i Zoltan sa svojim porodicama.

Reakcija publike je svuda slična. Često koristim jednu formulaciju, koju sam doživeo kao definiciju reakcije publike, da film, kao da komunicira sa dušom pojedinca. Na ličnom nivou uspostavlja kontakt sa svakim gledaocem ponaosob. I te su reakcije bile vrlo slične - i u New Yorku i u Vašingtonu i u Los Angelesu i u gradovima u Srbiji.

Dejlov sin Kigen svira na premijeri filma u SAD
Dejlov sin Kigen svira na premijeri filma u SAD
Dejlov sin Kigen, violinista, poželeo je da podari jednu numeru srpskom narodu. Dejl me je tokom projekta zamolio da izaberem jednu tradicionalnu srpsku pesmu. Ja sam izabrao „Svilen konac“, koja je kasne postala muzički light motiv. Nakon projekcija u Srbiji, Kigen je izlazio i svirao publici „Svilen konac“, kao neku vrstu njegova dara. Reakcija publike je zaista bila više nego emotivna. Ali, ista takva reakcija je bila i u New Yorku, gde ljudi ne prepoznaju tu tradicionalnu numeru, prepoznaju da taj poklon, ili da ta muzika, dolazi zaista iz srca i da je iskreni deo projekta.

RSE: Zar ipak nije neobično da dva profesionalna vojnika, koja su se gledala preko nišana, učestvuju u jednom anti-ratnom projektu? U filmu se vidi njihov vrlo srdačan susret i čvrst zagrljaj, kao kod dva najveće prijatelja.

Mirković: Zaista mislim da je taj zagrljaj i iskren i srdačan i da je došao iz dubine duše. Oni su želeli tim gestom, ne samo da pokažu i prenesu jednu snažnu poruku. nego su i jedan i drugi, pre svega, cenili profesionalnost ovog drugog. Verovatno su se informisali jedan o drugom.

Ja sam ih poštedeo direktne komunikacije pre toga. Celokupna komunikaciji njih dvojice je išla putem mailova preko mene. Želeo sam da taj odnos, koji se bude uspostavio pri samom susretu, bude što spontaniji i što iskreniji, nepripremljen.

Inače, ništa u filmu nije bilo pisano unapred, što je trebalo da bude igrano, nego je praktično film pratio događanja iz sekvence u sekvencu. Neke su se stvari same događale, a mi smo ih pratili. Vrlo specifično je tekla produkcija celokupnog projekta.

RSE: Koji je za vas trenutak bio najuzbudljiviji?

Mirković: Možda je najstresniji trenutak za mene bio sam dolazak i prvi dani snimanja. Jednostavno, bojao sam se da se od nekuda neće pojaviti neka medijska ekipa, koja će prekinuti snimanje, koja će želeti da dobije intervjue i jednog i drugog, da ćemo mi biti onemogućeni da radimo u miru, da se odnosi te dvojice junaka neće graditi na onaj najiskreniji način. Najveći izazov tokom snimanja je bio da boravak Dejla ostane tajna za medije. U tom slučaju bismo mi izgubili neku spontanost i mir.

RSE: Da li je bilo nekih neočekivanih trenutaka i reakcija, koje su i vas iznenadile?

Mirković: Možda bi ključni momenat mogao da bude trenutak kada sam odlučio da dvojici junaka, zbog nekih problema koje smo u tom trenutku imali sa produkcijom i nemogućnosti da odemo sami za Ameriku, kupim dve HD kamere i zamolim ih da vode svoje video dnevnike, da podele sa publikom najintimnije trenutke kroz koje prolazi njihova porodica tokom godine.

Ti video dnevnici su zapravo, po meni, izuzetno obogatili film i uneli u njega energiju, koja je zapravo bila potrebna da upotpuni pravac u kome je film išao. Kroz te video dnevnike se pojavio još jedan junak filma, koji se ne vidi, ali se čuje, i dramatički jako puno uteče na film. To je glas Dejlovog dede, koji je pre pedeset godina snimao svoje misli na trake, sa nadom da će ih neko čuti i prepoznati poruku koju on želi da pošalje. Ispostavilo se da su zaista ti glasovi bili dragoceni za ovaj projekat i za poruku koju je film želeo da prenese.

RSE: O čemu je govorio taj glas?

Mirković: Govorio je o nekim običnim trenucima kroz koje on, kao čovek, prolazi, o porodici. I na kraju je podvukao da je najveći izazov za čoveka da uspostavi ljudske odnose, a ne da osvaja planete i države.

RSE: Koji je vaš sledeći projekt?

Mirković: Trenutno sa Dušanom Gajićem radim na projektu „Obećanje“. To je priča o jednom francuskom paru koji dolazi u jedno selo u negotinskoj krajini da pravi vino sa meštanima koji su preostali u tom selu. Pokušavaju da to vino, koje se proizvodi na organski način, plasiraju na francusko i svetsko tržište.

Film prati odnose između meštana i tog francuskog para, koji dolazi sa puno strasti da na tom prostoru napravi svoj brend u koji veruje. Prati reakciju francuskog tržišta, koje ima određene predrasude, ne samo prema vinima koji dolaze van Francuske, nego i prema podneblju odakle vina dolaze. U svesti tih ljudi su, još uvek, medijske slike rata sa Balkana. Povezivanje tih slika i vina, njima baš i ne ide u glavu. Tako taj par, silom prilika, počinje da promoviše prostor Srbije, kao jedan novi prostor koji ima puno kvaliteta. Pokušava, ne samo da proda vino, nego i da predstavi taj prostor Srbije kao jednu potpuno drugačiju zemlju, o kojoj su ljudi imali priliku da slušaju i steknu pogrešnu sliku.
XS
SM
MD
LG