Da li je moguća interparlamentarna regionalna saradnja potpisnica Dejtona?

Igmanska inicijativa i Komisija za vanjske poslove Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH organizovale su konsultativni sastanak o mogućnostima primjene nordijskog modela u unaprjeđivanju interparlamentarne saradnje između država potpisnica Dejtonskog sporazuma. Svrha sastanka parlamentarnih tijela BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, je da budu utvrđene moguće prioritetne oblasti u kojima bi se uspostavila stalna interparlamentarna saradnja između četiri države, koristeći se nordijskim iskustvima.

Iako Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora ne mogu kopirati model saradnje kakav je u nordijskim ili baltičkim zemljama, mogu naći oblasti u kojima mogu sarađivati, smatra predsjedavajući parlamentarne Komisije za vanjske poslove Mirza Kušljugić.

„Ideja je da se na vrlo konkretnim projektima izgrađuje povjerenje, da se rješavaju otvorena pitanja i da se konačno parlamenti, zajedno sa nevladinim sektorom uključe u rješavanje preostalih, naizgled malih, ali za obične građane veoma velikih pitanja – granica, prekogranične saradnje, imovinskih prava, ljudskih prava, pa i onih većih pitanja, kao što su pitanja vezana za infrastrukturu, energetiku i ekonomiju.“

Ambasador Švedske u BiH Bus Hedberg navodi tek dio saradnje kakva je uspostavljena u nordijskim zemljama.

„Pravo je građana nordijskih zemalja da se kreću slobodno, da rade i studiraju bez posebnih formalnosti. Mi podržavamo jedni druge kada su u pitanju kandidature u međunarodnim organizacijama. Trenutno nastojimo dobiti mjesto u odboru UNESCO-a, a druge četiri nordijske zemlje ovaj put podržavaju našu kandidaturu. Sljedeći put može biti neka druga organizacija gdje recimo Norveška želi aplicirati i mi ćemo ih podržati. Male zemlje u regiji kao što su naša i vaša moraju se držati zajedno kako bi se njihov glas u većim međunarodnim krugovima bolje čuo.“

I kad se saradnja uspostavi, te preda državnim organima na dalje razvijanje, ona propadne, što se mora mijenjati, kaže Vehid Šehić navodeći ispred Igmanske inicijative primjer takvog nemara.

„Saradnja u trouglu Trebinje-Dubrovnik-Herceg Novi, što se proširili na deset opština i gdje smo mi onda dobili saglasnost ministarstava vanjskih poslova u ove tri države. I ta je saradnja krenula. Kada smo se mi povukli, jer je saradnja krenula na državnom nivou, taj proces je zastao.“

Miodrag Vuković, predsjedavajući Odbora za spoljnju politiku Crne Gore, kaže da se, ako se želi saradnja, moraju najprije riješiti ključni problemi, među kojima i unutrašnja politička previranja.

„Ne možemo pobjeći od bar četiri stvari – da smo mi zemlje koje su umorne od političke i ekonomske tranzicije, i taj umor se osjeća, da smo zemlje koje su koliko juče izašle iz strašnih ratnih dešavanja, neke manje, neke više, i da i dalje traju posljedice tih ratnih dešavanja, da nas već umaraju zahtjevi Evropske unije da se prilagođavamo demokratskim standardima i da živimo unutrašnje probleme koje neće riješiti niko drugi nego mi sami.“

Volja za saradnju postoji, međutim, Marija Obradović, član Odbora za spoljne poslove Narodne skupštine Srbije, kaže da treba i nešto više od volje pojedinca.

„Osim volje parlamentaraca pojedinaca, moramo da imamo i odluke koje su u nekim zakonskim rešenjima ili u formi deklaracija, zvaničnih političkih volja da se nešto uradi. To ne znači da sam ja oportuna. Jednostavno, rezervisana sam, jer iako se mi sve vreme pozivamo na prevazilaženje prošlosti i nekih zajedničkih burnih događaja koji su se dešavali na ovim teritorijama, to ne smemo da zaboravimo, ali ta buduća saradnja mora da pomogne ljudima koji žive na ovoj teritoriji, da može da se odmakne u rešavanju svakodnevnih problema i neke buduće saradnje.“

Za sada se o uspostavi saradnje razgovara samo na poljima koja nemaju konkretnih političkih mehanizama, poput kulturne, saradnje u oblasti energetskog sektora ili zaštite okoliša.