Dostupni linkovi

logo-print

Nova godina je prošla. Tek prelijepo okićeni Zagreb, još uvijek pune kuće gostiju i čestitke prijatelja podsjećaju na čaroliju da smo proteklih desetak dana živjeli iluziju boljih i veselijih dana. I boljih nas samih.

Prizemljenje je nastupilo brzo.

Čitam u novinama. 19. siječnja dospijeva rata kredita za autoceste od 4.347.826 eura. Ove godine treba vratiti 660 milijuna eura. Ukupan dug za autoceste iznosi 4,3 milijarde eura.

Budžeta za nastupajuću godinu nema ni u naznakama. Da bi se uopće bilo iznad vode treba ga skresati barem za 20 milijardi kuna, kaže jedan od bivših premijera.

I to nije sve, kako nas uči reklama. Dosadašnji ministar financija (kojega, nota bene, nitko iz nove vlasti još nije kontaktirao) upozorava da uz proračun treba donijeti zakonski paket koji će jamčiti da se budžet neće rebalansima povećavati. Treba donijeti i program konvergencije za Evropsku komisiju i izraditi proračunski plan za iduće tri godine. Sve to proizlazi iz obveza koje Hrvatska ima jer se nalazi u tzv. postupku prekomjernog deficita, mjeri koju joj je EK izglasala još 2014. godine, a po kojoj u 2016. Hrvatska mora smanjiti budžetski deficit za 2,6 posto, smanjiti dug ili zaustaviti njegov rast.

Naznake oživljavanja ekonomije, povećanje industrijske proizvodnje, izvoza i potrošnje, kao i postignuti rast BDP-a protekle godine ohrabrujući su pokazatelji.

Milanovićeva Vlada ne ostavlja pustinju iza sebe, ali daleko je to od plodne oranice.

Dugovi su preveliki, obveze se podmiruju novim zaduživanjem, velikih investicija i rasta zaposlenosti nema, strukturni problemi privrede i javnog sektora stoje gotovo nedirnuti.

Izazovi koji stoje pred Vladom u 2016. godini takvi su da ne dopuštaju ni trenutka praznog hoda, a kamoli pogađanje ili javno licitiranje, čemu upravo svjedočimo. Uz pripadajuće čarke među koalicijskim partnerima.

Nova vladajuća većina, čiju okosnicu čine HDZ i Most, zapravo nema programa.

Nakon završetka predstave zvane ''pregovori o reformama'' ostale su neodređene želje, nerealna i kontradiktorna obećanja.

Nakon završetka predstave zvane ''pregovori o reformama'' ostale su neodređene želje, nerealna i kontradiktorna obećanja. I nastupila gola, očekivana bitka za funkcije za koju nije jasno kako će završiti. Upravo traje rovovski rat novih glavnih partnera, dok se ostalih 5-6 stranaka u novoj vladajućoj koaliciji baš nešto i ne pita za mišljenje. A parlamentarna većina je izrazito tanka.

Tu je i treći faktor – nestranački mandatar i budući premijer čiji je program i dalje enigma. Osim programa, nejasno je i kako će funkcionirati odlučivanje u toj eksperimentalnoj Vladi.

Javnost je imala prigodu upoznati se s mandatarom Tihomirom Oreškovićem kroz dva-tri intervjua što ih je dao. Predstavio se kao smireni i realistični menadžer probiznis orijentacije, bez izrazitog svjetonazora. To može funkcionirati u korporacijama, teško u vladama. Ekonomija je sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva nekog društva, njegovo oruđe. Ona je, naravno, i znanost i stručna disciplina, ali ovdje se o tome ne radi.

Mandatar tako spominje da mu se sviđa program njemačkog IFO instituta što ga je HDZ bio naručio za izbore, ali ga je i tiho suspendirao jer je bio radikalno tržišno orijentiran i zahtijevao bi teške lomove i rezove. I ekspresni gubitak podrške birača. Znači li to da se taj program vraća? Građani to ne znaju. Orešković je spomenuo i kanadski model zdravstva kao mogući u Hrvatskoj, ali su ga koalicijske stranke čiji je kandidat demantirale. Što je program u zdravstvu? Ne zna se.

Iz krugova bliskih Oreškoviću spominju i velike infrastrukturne investicije kao projekt budućeg premijera– ravničarska željezničku prugu Rijeka-Zagreb-mađarska granica, navodnjavanje Slavonije, LNG terminal na Krku. O tome se u Hrvatskoj govori desetljećima, ali riječ je o preskupim projektima koji su stalno ostavljani za neka bolja vremerna. Odakle sada novac, o kakvom aranžmanu bi se radilo? Prodaji strancima, koncesijama?

O planovima Vlade još uopće nije moguće govoriti. Sve što se govorilo u izbornoj kampanji može se zaboraviti. Prije bilo kakvog programa i konkretnih projekata treba odrediti ciljeve i politiku Vlade.

Budući premijer se zalaže i za porez na nekretnine. Računa se da bi proračun time uprihodio oko pola milijarde eura godišnje. Milanovićeva Vlada ga je najavila, pa odustala pod pritiskom vlasnika nekretnina, poduzetnika i opozicije. Tomislav Karamarko ga je tada nazvao ''okupacijskim''. Misli li i sada tako?

I ovih nekoliko primjera govori da o planovima Vlade još uopće nije moguće govoriti. Sve što se govorilo u izbornoj kampanji može se zaboraviti. Prije bilo kakvog programa i konkretnih projekata treba odrediti ciljeve i politiku Vlade. Stručnjaci kažu da se orijenatcija neke Vlade može iščitati iz prijedloga budžeta. Zato bi prije svih lijepih želja dobro bilo vidjeti kakva je proračunska projekcija novog premijera. Smanjenje proračunskog deficita je zadana kategorija. Kako će do njega doći? Gdje i kako povećati prihode, kako smanjiti rashode? U te dvije kolone brojki sadržana je sva filozofija neke Vlade.

Pričekajmo tih mjesec-dva dana za čvršće sudove. Tihomir Orešković svakako treba neko minimalno vrijeme za upoznavanje sa sustavom i prilikama u državi.

Možda tu zadaću i uspješno savlada.

Ono, međutim, što ostaje potpuna nepoznanica je kako će se budući premijer postaviti u obnašanju dužnosti. Način konstituiranja Vlade i njegov izbor kao nestranačkog mandatara koji je došao ''niotkud'' predstavlja veliki uteg. Ustavno-pravno je sve redu, ali osjećaj prevare u javnosti nije iščezao. Velika su nepoznanica i odnosi u budućoj koaliciji i stvarne ovlasti koje će premijeru pripasti. Hoće li on biti samo medijator između glavnih partnera, poslušni eksponent HDZ-ea koji nije uspio nametnuti svoga lidera za šefa Vlade, ili pak tihi igrač Pantovčaka u stvaranju nove konstelacije moći u državi? Ili će se izboriti za autonomnu poziciju premijera, odgovornog prvenstveno Saboru i javnosti, a tek potom strankama?

Ovo posljednje, ujedno i optimalno rješenje, ponajmanje je vjerojatno.

Šteta.

  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG