Dostupni linkovi

logo-print

Imad Aoun: Djeca izbjeglice žive u nemogućim uvjetima


Imad Aoun

Imad Aoun

Uznemirujuće je vidjeti djecu koja moraju živjeti na hladnoći, u blatu, zbog neuspjeha evropskih vlada da nađu odgovarajuće rješenje, kaže za RSE Imad Aoun, glasnogovornik "Save the Chlidren" iz Londona.

“Save the Children” (Spasimo djecu) je međunarodna nevladina organizacija koja promovira prava djece, osigurava svaku vrstu pomoći djeci, pogotovo pomaže najmlađima u kriznim vremenima, kao što je izbjeglička kriza koja potresa Evropu. Djeca djele sudbinu starijih, ali mnogo su ranjivija.

Da li je Evropa zaboravila prava djece izbjeglica koja su im zagarantirana UN deklaracijom o pravima djece?

RSE: Procjenjuje se da je u Evropi oko 26.000 djece izbjeglica. Mnogi od njih žive u apsolutnom užasu, gladni su, ustrašeni, a mnogi od njih, kako je saopćio Europol, izloženi su trgovini ljudima i seksualnom iskorištavanju. Kako to spriječiti?

Aoun: Mi iz organizacije “Save the Children”, radeći na terenu u Grčkoj i na Balkanu, susreli smo mnogo djece izbjeglica. Neki putuju sa svojom obitelji, ali ima ih i koji putuju sami. Zbog zatvaranja granica, ali i zbog slabe državne infrastrukture u mnogim od ovih zemalja, ta djeca žive u nemogućim uvjetima. Spavaju na otvorenom, hladnoći i u blatu. Mnogo je male djece, tri ili četiri godine. Igraju se u tom blatu, prljavoj vodi i, iskreno govoreći, uznemirujuće je

vidjeti djecu koja moraju živjeti u takvim uvjetima zbog neuspjeha evropskih vlada da nađu odgovarajuće rješenje.

Zatvaranjem granica, mnoge obitelji i mnoga djeca sada moraju tražiti alternativne putove, a to znači – imati posla sa krijumčarima, trgovcima ljudima, kako bi se ilegalno došlo do zemlje u kojoj bi se moglo živjeti normalno. Točnih podataka o broju takvih ljudi nemamo, ali mnoge obitelji su nam potvrdile da moraju tražiti krijumčare kojima daju mnogo novca. Mnogi su izloženi zlostavljanju, fizičkom ili psihičkom. To je, naravno, rizična alternativa, ali mnogi od ovih ljudi naprosto nemaju drugu opciju. Ne mogu se vratiti u Siriju, Irak ili Afganistan. Sa zatvorenim granicama ispred njih, okreću se upravo vrlo rizičnim načinima da ih prijeđu.

RSE: Ipak, čini mi se da su mnogi zaboravili da treba poštovati prava djece, jer ona bi trebala biti zaštićena po svim međunarodnim normama o ljudskim pravima.

Aoun: Rekao bih da se i EU i evropski lideri sa migrantskom krizom nose kao sa pijunima na šahovskoj ploči. Plaćaju određenim državama, posebno Turskoj, da ih zadrže tamo gdje su, zaboravlja se na prava pojednca i tretiraju ih kao sredstvo političke trgovine. EU se više brine za zaštitu svojih granica, nego za zaštitu ljudi, uključujući tu i djecu koja su pobjegli od rata, nasilja, progona. Mnoga od te djece su došli do naše organizacije. No dok dođu do nas oni su već traumatizirani. Radimo s djecom koja su vidjela užasne stvari, ili kod kuće odakle dolaze, ili tokom dugog i teškog putovanja.
Dug je put od Afganistana ili Pakistana, ili također iz Irana. To je rizično putovanje i kad stignu do Evrope već su proživjeli traume, trebaju pomoć, a našli su se u neljudskim uvjetima. Spavaju na kiši, danima nisu išli u kupaonicu, na toalet, niti su imali privatnosti....sve to doprinosi patnji kojoj su posebno izloženi na višemjesečnom putu.
Djeca izbjeglice na Lezbosu

Djeca izbjeglice na Lezbosu

RSE: No, kako je moguće da je nestalo gotovo deset tisuća djece nakon ulaska u Evropu?

Aoun: Iskreno, teško je na to pitanje odgovoriti, jer radi se o djeci, a pogotovo u slučaju maloljetnika koji putuju sami. Sistem registracije izbjeglica duž Balkana, između Grčke, Makedonije, Srbije i Hrvatske nije usklađen.

Primjerice, djeca koja su registrirana u Grčkoj u vrijeme dok su granice bile otvorene, u Makedoniji nisu registrirana na jednak način kao u Grčkoj. Imamo i slučajeva da su djeca negdje registrirana kao odrasli. Tako u Grčku uđu kao odrasli, u Makedoniji su registrirani kao maloljetnici, pa u Srbji ponovno kao odrasli. Očito se radilo o neiskusnim osobama koje su se bavile registracijama.

Uz to, neka od djece nemaju dokumente uz sebe, ili su ih izgubili ili ih uopće nisu imali. Naravno, to ne znači da mnogo dječaka i djevojčica nije postalo žrtvama kriminalnih klanova, trgovine ljudima, jer sa zatvaranjem granica prislijeni su koristiti se „uslugama“ krijumačara i na taj način se izlažu velikom riziku. Naravno, susretali smo se s tom djecom. Neka su tinejdžeri. I shvatite da ste to mogli biti vi sami, ili da ste to bili vi prije 10, 15 godina. No, oni jesu tinejdžeri, ponašaju se tako, rade sve ono što tinejdžeri rade. Žele se smijati, zabavljati. Mnogi žele ići u školu, žele učiti, jer kada odrastu htjeli bi biti liječnici, inžinjeri, odvjetnici, učitelji.

To su vrlo iskreni razgovori. No, ponekad je to privid, jer oni su proživjeli grozne stvari. Naši psiholozi rade s njima pokušavaju im pomoći, jer preživjeli su ogromne patanje i užase. Mnogo toga izađe na površinu, ali treba shvatiti da su oni tinejdžeri kakve imate vi u obitelji ili vaši prijatelji. No sa zatvorenim granicama stvari postaju kompliciranje, jer ne znaju što raditi, što će biti sutra s njima, pa ih to dodatno traumatizira.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG