Dostupni linkovi

logo-print

Ima li šanse da papa dođe u Srbiju


Nadbiskup Hočevar i vladika Grigorije

Nadbiskup Hočevar i vladika Grigorije

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliko crkve mogu da doprinesu pomirenju u regionu.

Sagovornici su bili visoki predstavnici Srpske pravoslavne i Katoličke crkve - vladika zahumsko-hercegovački Grigorije i beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar.

Bilo je reči o tome ko podstiče versku i nacionalnu mržnju, da li su Srpska pravoslavna i Katolička crkva osuđivale ratne zločine koje su počinili pripadnici njihove vere, o nedavnom obraćanju vladike Grigorija katoličkim vernicima u dubrovačkoj katedrali u kojem je izgovorio reč oprostite, da li će predstavnici Srpske pravoslavne crkva takav gest napraviti i u Srebrenici, zašto su pravoslavni vernici nezadovoljni odnosom Katoličke crkve prema Jasenovcu, zašto Srpska pravoslavna crkva nije uputila poziv papi da iduće godine prisustvuje proslavi 1700. godišnjice Milanskog edikta u Nišu i da li bi eventualni papin dolazak u Srbiju doprineo pomirenju u regionu.

Omer Karabeg: Prošlo je skoro dvadest godina od rata, a verska i nacionalna mržnja je jos uvek jaka na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto je to tako?

Vladika Grigorije: Ja ne mislim da se baš svi ljudi mrze i da ima toliko mržnje kao što to izgleda kad se pogledaju mediji. Mržnja lako nastaje zato što je mnogi svesno ili nesvesno propovijedaju, a malo je onih koji propovijedaju ljubav. Ako propovijedamo ljubav nećemo na početku imati mnogo sljedbenika i neće nam baš svi aplaudirati, ali na kraju će pobijediti ljubav. Zato treba mnogo raditi na ljubavi.

Nadbiskup Hočevar: Ja ne vidim veliku vjersku mržnju, međutim, mnogo je predubijeđenja i predrasuda, a premalo međusobnog poznavanja. Mi se ne poznajemo dovoljno. Zbog toga što se ne poznajemo rađa se strah od drugog. Po mom sudu, glavna je zadaća, ne samo crkvi već i društava, da se bolje upoznamo, da počnemo da pišemo integralnu istoriju, u kojoj će biti vrlo jasno kazano kakva nam je prošlost, koje su razlike među nama, pa ćemo onda konstatovati da nema tako velikih razlika kako se to obično govori, osobito u žutoj štampi. Mene zabrinjava i to što se mi, predstavnici crkava i vjerskih zajednica, bojimo međusobnih susreta i razgovora. Došlo je vrijeme da počnemo raditi na tome kako bi naši susreti bili što češći i redovniji.

Omer Karabeg: Najvećim verskim zajednicima se često prebacuje da tokom rata, a i posle njega, nisu bile dovoljno glasne u osudi zločina koje su počinili pripadnici njihove vere. Kako gledate na te kritike?

Vladika Grigorije: Taj prigovor je lako izreći, ali on u mnogome ne stoji zato što je i za vrijeme, a i poslije rata bilo glasova koji su to osuđivali i u Pravoslavnoj i u Katoličkoj crkvi. Bilo je susreta najvećih poglavara - patrijarha Pavla, kardinala Kuharića i mnogih drugih, ali u tom opštem metežu njihov glas nije bio tako ubjedljiv i tako silan i nije nailazio na prijem na koji je trebalo da naiđe. Da bi se primio glas mira i dobrote potreban je i onaj koji ga prima. Znamo da su riječi našeg gospoda Hrista bile uvijek blage i nenametljive i znamo također da ga mnogi nisu čuli i da su, slušajući šta on govori, mislili da to nije važno. Pitanje je i koliko je glas crkve mogao da se čuje, ako imamo u vidu činjenicu da su svi ti ljudi koji su učestovali u ratu, pogotovo vojnici i oficiri, bili apsolutno ateizirani, a poslije rata su glavnu riječ preuzele političke partije koje su proizašle iz komunističkog sistema u kome glas crkve nije bio toliko važan. Važno je, međutim, da je veliki broj ljudi iz naroda sa velikom pažnjom slušao glas crkve i ja mislim da nas je to spasilo da ne bude još mnogo gore nego što je bilo.

Omer Karabeg: Mislite li da je Srpska pravoslavna crkva bila dovoljno izričita u osudi onoga što su počinili Karadžić i Mladić?

Vladika Grigorije: To je vrlo teško pitanje zato što Srpska pravoslavna crkva nema takvo ustrojstvo da neko govori u ime cijele crkve, ali mislim da su mnogi episkopi, sveštenici i vjernici jasno osudili svaki zločin, naročito onaj zločin koji se dogodio na vrhuncu, odnosno na kraju tog nesretnog rata. Možemo da kažemo da to nije bilo dovoljno glasno, ali vrlo je teško nešto osuditi u trenutku kada ljudi nemaju ni prave, ni jasne informacije šta se dogodilo i zašto, čak imaju informacije da se to ustvari nije ni dogodilo. Sve se to događalo, kao što i sami znate, u nekim čudnim okolnostima, u nekoj nevjerovatnoj prašini i magli rata. Ipak mislim da je crkva neprestano osuđivala svaki zločin, da je pozivala sve, naročito one najodgovornije, da ne čine zločine. Ima bezbroj dokumenta o tome, ali uistinu je veliko pitanje zašto neki ljudi, koji su se predstavljali kao vjernici Srpske pravoslavne crkve, nisu slušali taj savjet i taj glas.

Omer Karabeg: Da li je Katolička crkva dovoljno glasno osuđivala zločine koje su počinili njeni pripadnici?

Nadbiskup Hočevar: Moramo poznavati istoriju ovog područja na kome su se brzo mijenjali različiti politički sustavi - totalitarni, centralistički, pa onda demokratski, i tako dalje. U tim naglim promjenama stanovništvo nikada nije znalo punu istinu. Uzmimo primjer Jasenovca. Nikada nije upozoreno da je najprije ustaški režim tu činio velike zločine, a zatim i komunistički, koji nikada nije želio da budu otkrivena njegova nedjela. Glavni je problem što zbog stalnih promjena političkih sistema, koji su sami sebe čuvali, nikada nije bilo mogućno sve jasno iznijeti. Zbog toga ja mislim da bi bilo neophodno da države sa ovog područja stvore jednu zajedničku istorijsku komisiju koja će sve to proučiti i tek onda ćemo moći dati ocjenu da li su crkveni pastiri glasno i jasno rekli šta je dobro, a šta ne.

Omer Karabeg: Prema podacima Islamske zajednice, Pravoslavne i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini je tokom rata porušeno 614 džamija, 269 katoličkih i 125 pravoslavnih crkava. Da li su verski službenici mogli da spreče rušenje verskih objekata drugih religija?

Vladika Grigorije: Jedino što su mogli da urade bilo je da stanu ispred rušitelja, pa da, možda, i oni budu ubijeni. Lako je sada reći da su trebali biti hrabriji, ali u trenutku kada idu te horde zla onda je veoma teško biti hrabar. Sigurno da su te brojke zastrašujuće i da je to jedna velika bruka za sve. S obzirom na to koliko je bilo džamija i koliko je bilo crkava - to je neki reciprocitet u srušenim objektima. Naravno da je svaki srušeni objekat tragedija i sramota što se to dogodilo. Utješno je da je 95 posto tih objekata obnovljeno ili se obnavlja i to je najbolji odgovor rušiteljima. Tu obnovu vršimo svi zajedno - i crkve i države i vlade i na taj način pokazujemo kolika je to bila glupost. To je jedini pravi odgovor. Ali ima i primjera da su ljudi štitili crkvu onoga drugoga. Lijep primjer je pravoslavna crkva u Dubrovniku i rimokatolička u Trebinju koje nisu srušene. Nažalost, naša crkva u Mostaru je srušena, a srušena je džamija u Trebinju. Znam da je vladika, moj prethodik, bio očajan kad je čuo za rušenje džamije.

Nadbiskup Hočevar: Mislim da je centralno pitanje kako je moguće da je na našim prostorima došlo do identifikacije nacionalnog i konfesionalnog. Uvijek podvlačimo pripadnost pojedinog naroda određenoj vjerskoj zajednici, a ne naglašavamo vjersku slobodu u integralnom smislu. U našim crkvama je mnogo nacionalnog, a malo univerzalnih vrijednosti. Moramo se osloboditi tog tereta prošlosti. Ovi zločini su posljedica identifikacije nacije i konfesije. Moramo biti hrabriji, moramo promijeniti okvir u kojem danas živimo.

Vladika Grigorije: Ono što se tako slijepilo teško je sada hirurškim zahvatom razdvojiti. A to se nije trebalo dogoditi jer sve tri vjere, koje su ovdje najzastupljenije, propovijedaju da su univerzalnog karaktera. Srpska pravoslava crkva je osudila etnofiletizam, to obogotvorenje nacije koje je jako zloupotrebljeno.

Omer Karabeg: Vi ste, gospodine Grigorije, nedavno u besedi, nakon zajedničke molitve sa dubrovačkim biskupom u dubrovačkoj katedrali, izgovorili reč oprostite. Na šta se odnosilo to traženje oprosta?

Vladika Grigorije: Bukvalno na sve. Na to što je došlo do sukoba među susjedima, što su ljudi ranjavani i ubijani, što su mnogi od njih bili civili, što su im rušene i paljene kuće, što se desila tragedija koja, po mom sudu i mom viđenju stvari, uopšte nije morala da se desi, što su to uradili neki ljudi koji su se predstavljali, koji su bili, ili su se nazivali mojim sunarodnicima i pravoslavnim vernicima. Mada je moguće pravdati se da je to bila JNA ili neka druga vojska, ja nisam htio da to opravdavam zbog ovoga ili onoga. Hrišćanska je etika da moramo da tražimo oprošaj. Dostojevski je rekao da smo svi krivi za sve, iako, naravno, ja nisam učestvovao u tim vojnim operacijama, niti sam ih podržavao. Međutim, svaki put, kada bih odlazio tamo, osjećao sam grižu savjesti i tugu zbog onoga što se desilo i imao sam potrebu da to kažem. Rekao sam to u Dubrovniku ne očekujući da nešto slično kaže dubrovački biskup. Na moju radost on je također rekao da ima mnogo toga za šta jedni od drugih treba da zatražimo oproštaj da bismo mogli da nastavimo da živimo i da naš život ne bude opterećen dramom i tragedijom koju smo proživjeli. Mi taj teret moramo da nosimo, ali jedino možemo da ga iznesemo ako budemo imali snage da zatražimo oproštaj i da oprostimo.

Omer Karabeg: Da li mislite da bi trebalo izgovoriti reči traženja oprosta i na mestu najvećeg zločina u ovom poslednjem ratu - u Srebrenici?

Vladika Gligorije: Kako da ne. Svakako. Svakako i na svakom mjestu zločina. I uopšte tu riječ treba vrlo često izgovarati i to sa punom odgovornošću.

Rekoh više puta u Srbiji da mi je vrlo žao što uopće nije registrovano da su hrvatski katolički biskupi 1995. godine u svom pismu javno zamolili za oproštenje za sve ono zlo što je bilo tko od pripadnika Katoličke crkve učinio u prošlim godinama.

Nadbiskup Hočevar: Dozvolite da iskreno čestitam njegovom preosveštenstvu, mome bratu, vladici Grigoriju za ono što je učinio. Smatram to izvanredno velikim korakom i to je ono što nas na poseban način ujedinjuje. Rekoh više puta u Srbiji da mi je vrlo žao što uopće nije registrovano da su hrvatski katolički biskupi 1995. godine u svom pismu javno zamolili za oproštenje za sve ono zlo što je bilo tko od pripadnika Katoličke crkve učinio u prošlim godinama i ujedno pozvali na praštanje i suradnju, kako se prošlost ne bi ponovila. To pismo uopće nije poznato javnosti. Ne znam koliko je poznato da biskup monsinjor dr. Antun Škvorčević, na čijem teritoriju je Jasenovac, već godinama tamo odlazi i moli za sve žrtve. Traži uvijek oproštenje, ali integralno. To je učinio i prvi predsjednik hrvatske biskupske konferencije, monsinjor Marin Srakić. Tamo je bio i kardinal Josip Bozanić, a prije svega nikada ne smijemo zaboraviti da je papa Jovan Pavao Drugi u jubilarnoj 2000. godini, 7. marta u Rimu ljubeći krst Kristov zamolio za oproštenje svega onoga što su djeca Katoličke crkve bilo gdje i bilo kada učinila. To je ponovio kada je bio u Zagrebu i u Banjaluci. Nakon svega toga mislim da je već postalo degutantno kada se stalno ponavlja to pitanje jer je Katolička crkva to učinila preko svog vrhovnog pastira i mi stvarno želimo da se taj put pomirenja nastavi.

Omer Karabeg: Da li je Srpska pravoslavna crkva zadovoljna onim što je do sada urađeno kad je u pitanju Jasenovac?

Vladika Gligorije: Sve što je naveo uvaženi nadbiskup su vrlo važni i vrlo lijepi koraci, koji su bitni i koji puno znače. Ono što pravoslavci možda još očekuju je da se i u odnosu na Srbe u Jasenovcu dogodi ono što je vrhovni pastir Rimokatoličke crkve učinio u odnosu na Jevreje, jer znamo da je Rimokatolička crkva tako ustrojena da su papina usta ono što je krajnji izraz vjere i života te crkve. Ja se iskreno nadam da će se i to dogoditi i da će to biti vrlo važan događaj.

Nadbiskup Hočevar: Riječ oprosti je toliko sveta i važna da je moramo izgovarati sa najvećom ozbiljnošću i objektivnošću. Recite mi ko je do sada u cjelini proučio ne samo Jasenovac, već i sve zločine. Mi svakako tražimo oproštenje, ali najprije trebamo saznati svu istinu. Sveti otac će to vrlo rado učiniti kada informacije budu objektivne jer tako svete reči ne smemo bacati u prazno, bez jasnoće.

Omer Karabeg: Da li bi prisustvo pape na proslavi 1700. godišnjice Milanskog edikta, koja će se iduće godine održati u Nišu, doprinelo pomirenju u regionu?

Vladika Grigorije: Sigurno da je svaki susret koristan i svaki put kada smo zajedno, kada se vidimo, kada razgovaramo i upoznajemo se - to je uvijek bolje nego kada među nama postoje razdaljina i nesusretanje. Moj stav je poznat - ja sam uvijek bio za susret i razgovor i tako i živim. Kako će se dogoditi ta proslava i ko će sve učestvovati - nisam baš najbolje upućen, ali čini mi se da sve ide u pravcu da bude što više susreta, upoznavanja, razumijevanja i poštovanja različitosti.

Nadbiskup Hočevar: Svaki susret, što reče vladika Grigorije, donosi sreću, zadovoljstvo i nužno pomirenje, ali on treba da bude dobro pripremljen. Ja ne vidim te pripreme. Zbog toga mi je jako žao i više puta sam naglašavao da gubimo korak sa istorijskim razvojem. Mi, sa naše strane, činimo sve što je moguće. Sav akcenat smo dali na pripremu, ali ne vidim da bi svi to htjeli. Ne vidim tu spremnost.

Omer Karabeg: Zašto Srpska pravoslavna crkva do sada nije uputila poziv papi da prisustvuje toj velikoj svečanosti?

Vladika Grigorije: Ja mislim da nije stvar samo do Srpske pravoslavne crkve. Tu će se gledati na kontekst pravoslavlja uopšte, ko će sve tu biti, da li će biti patrijarsi i tako dalje. Ja sam vrlo malo upućen u taj događaj, nisam ni u jednoj od komisija zaduženih za proslavu tog jubileja, ali ono što znam sigurno je da je, kao što kaže uvaženi nadbiskup, za takvo nešto potrebna izuzetno ozbiljna priprema, a nije ostalo još puno vremena. Da li će se dogoditi taj susret ili neće, stvarno ne znam, ali čini mi se da uvijek postoje neki razlozi koji mogu biti opravdani ili neopravdani, razložni ili bezrazložni. U svakom slučaju ja ostajem pri onom što sam rekao da je moj stav i moje viđenje da susreta treba da bude, da treba da ih bude na najvišem nivou, ali da ih itekako treba biti i na nižim nivoima.

Omer Karabeg: Kakav je vaš lični stav? Da li bi taj poziv trebalo uputiti?

Vladika Grigorije: Pa, kako ne. Uvijek je dobro da dođu takvi ljudi kao što je rimski papa i da nas posjete. Papa je poglavar rimokatolika i on prvo treba da posjeti svoje rimokatolike kojih ima u Srbiji. Naravno da bi to za njih bila velika radost, a čim je za njih, onda bi trebalo da bude i za nas. S druge strane, papa je jako važna ličnost i važna politička figura u svijetu i mislim da bi to za Srbiju bila dobra prilika da se predstavi i pred tim čovjekom pokaže ono dobro lice, da on vidi našu spremnost i otvorenost u odnosu na druge, a pogotovo u odnosu na rimskog papu jer postoje ogromne predrasude i istorijske stvari koje nisu jasno proučene, a koje su postale opšte pravilo - da se smatra da je rimski papa u nekoj permanentnoj zavjeri protiv srpskog naroda. U tom smislu nije dobro da se ta stvar tako postavlja, a da nemamo direktan kontakt, komunikaciju i dijalog sa njim.

Omer Karabeg: Gospodine Hočevar, da li je već kasno za poziv, s obzirom da se papine posete planiraju nekoliko godina unapred?

Nadbiskup Hočevar: Ja mislim da je zaista već kasno jer nije samo cilj da tako visoka ličnost dođe, već da se svi dobro spremimo za taj susret. Jer ti susreti mogu označiti istorijsku prekretnicu, ako smo svi spremni za to. S druge strane, moram vrlo otvoreno reći, u Srbiji ima barem 400 hiljada katolika, i oni su taoci. To ipak nije tako mala manjina da se netko može s njom poigravati. Katolici u Srbiji su s pravom vrlo povrijeđeni što nemaju pravo susresti svoga poglavara, dok svi ljudi, čak i oni koji su učinili zlo Srbiji, mogu doći. Ipak su svi ti katolici spremni podnijeti i to da sveti otac ne dođe, ako stvarno počne jedan ozbiljan dijalog.

Vladika Grigorije: Apsolutno se slažem i podržavam takav stav. Ja mislim da će u vremenu koje je pred nama ljudi mnogo fleksibilnije posmatrati takva pitanja i - što više bude otvorenosti i razumijevanja za druge - svima će nam biti bolje.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG