Dostupni linkovi

logo-print

Iličić: Čitaocima više nije dovoljna samo knjiga


Jagoda Iličić

Jagoda Iličić

Veliku radost donijela mi je prilika da vam predstavim jednu mladu autoricu i predanu uposlenicu na polju širenja lijepe riječi među budućim odraslim. Priliku mi je pružila činjenica da je Tuzlanka Jagoda Iličić, zajedno sa Alijom Dubočaninom, nominovana za prestižnu nagradu Astrid Lindgren.

RSE: Bez obzira koliko neko ima domaćih i regionalnih priznanja, čini se kako nominacija za ugledno priznanje mora autora poprilično uzdrmati.


Iličić: Naravno, jako me obradovala ta nominacija i uzdrmala u mom književnom svijetu.

RSE: Tim prije što je prijedlog došao od kolega i što se samom kandidaturom pridružuješ društvu odabranih pisaca za djecu. Hoćeš li sada hodati komotnije u tom krug uglednika ili te Astrid obavezuje na još više rada?


Iličić: Mislim da je to prije svega velika obaveza. Kada vas stigne takvo jedno priznanje, morate se debelo potruditi da to obrazložite i dokažete da ste vrijedni toga, pogotovo ako ste znatno mlađi od onih koji su prije vas nominirani. Sam prijedlog nominacije stigao je iz tuzlanske biblioteke u kojoj vodim dječji književni klub. Jedna lijepa potvrda moga rada, koji je na neki način postao vidljiviji.

RSE: Šta je to Jagoda radila i uradila? Šta trenutno radi? Koliko knjiga ima?

Iličić: Moja prva knjiga objavljena je prije 20 godina i prevedena je na njemački jezik. Riječ je o poeziji i prozi za odrasle. Poslije toga je uslijedio jedan niz naslova za djecu. Budući da radim kao učiteljica, pišem za djecu jer sam najčešće uz njih. To je najljepši dio mog stvaralaštva.

Prije dvije godine sam pokrenula dječji književni klub u Tuzli i cilj tog kluba je primaknuti knjigu djeci, dovesti je na ono mjesto u dječiji svijet, gdje ona pripada. Riječ je o radionicama, pričaonicama, promocijama knjiga, znači aktivnostima koje su povezane sa knjigama i književnicima. To je lijepo odjeknulo. Djeca rado dolaze u taj klub i rado se družimo.

Autorka sam i čitanke za osnovnu školu. Nekoliko njih je u pitanju. Radila sam i emisije za djecu. Jedna od njih je "Put kroz Liliput", u kojoj smo se bavili knjigom i lijepim riječima.

RSE: Meni se posebno značajnim čini ovaj predani rad sa malim ljudima. U tom radu imaju dva segmenta. Jedan je pisanje udžbenika za sve i obavezno educiranje, a ovaj drugi, neposredni, je rad sa talentovanom djecom.


Iličić: Najteže je i najljepše osmisliti vrijeme, tako da im bude zanimljivo, da to rade sa radošću, da uživaju u tome i da zavole knjigu. Ljubav prema knjizi, kao i sve ostale ljubavi, ne dolazi preko noći. To je nešto što se gradi, u čemu bi trebale pomagati i sve institucije koje se bave odgojem i obrazovanjem djece. Na žalost, naše vrijeme baš i nije vrijeme koje podržava, niti knjigu, niti književnike. Svi oni koji se bave riječju, trebali bi udvostručiti snage na tom polju.

RSE: Čini mi se kako kod nas ima dosta talentovane djece, pa mi je žao što nema školski predmet koji bi se zvao kreativno pisanje, ne samo zbog mogućih budućih pisaca, nego i zbog podizanje opšte kulture i nivoa civiliziranog komuniciranja.


Iličić: To bi svakako bio jedan prekrasan predmet u školskom sustavu. Djeca imaju malo prilike pokazati to što znaju jer mi imamo malo festivala u našoj zemlji. U BiH je to Vezeni most, koji okuplja pisce za djecu i na neki način daje prostor tim mladim talentima. Oni ono što rade i kako rade, kreativno i lijepo, mogu pokazati tek po nekim časopisima, koji opet jedva preživljavaju i imaju jako malo prostora pokazati to što mogu i usavršiti se u nešto bolje, više i drugačije.

RSE: Svi pisci odreda, računajući i vas, okrenuti budućim odraslim, okušavaju se u pisanju za one sada odrasle. Šta je teže, pisati za ove neiskvarene, beskrajno iskrene ili za one koji su unaprijed određeni čitanju kroz različite dioptrije, predrasude, manipulacije, diskriminacije?


Iličić: Mislim da je svaki dobar tekst, zapravo tekst za sve uzraste, od onih najmlađih, do onih velikih. Svi u tome mogu naći nešto svoje. Za djecu je teško pisati, ako idete baš onako ciljano i namjenski, samo za tu publiku. Teško je jer su djeca najbolji kritičari i oni nikada ne podilaze, nikada ne daju lažne sudove i jasno ćete prepoznati da li je ono što ste napisali dobro za njih ili ne. Dok im čitate, ako im je dosadno, to baš i nije dobar tekst. Ako uživaju i žele razgovarati o tome, ako ih taj tekst podstiče, onda je to svakako dobro djelo. Napisati nešto takvo nije ni malo jednostavno.

RSE: Imam dosta pisaca prijatelja za odrasle koji odmahuju rukom kada im se spomene neka knjiga za djecu. Odakle ta naduvena superiornost?


Iličić: Mislim da to dolazi od kompletne situacije u našem društvu. Ništa nije kako bi trebalo biti. Sve su te vrijednosti malo ispreturane. Inače ta među-kolegijalna bahatost je ponekada malo previše izražena.

RSE: Čini mi se kako je rad ovih velikih drugačije valorizirana od vašeg. Ovdje ne mislim na cijenu kartice, nego na čitavu paletu počasti koja se tu i tamo piscima dodjeljuje.


Iličić: Ako pogledate samo nagrade koje se dodjeljuju, za dječju književnosti ih je duplo, ako ne i troduplo manje od onih koje se dodjeljuju u proznim djelima za odrasle. Pisci za djecu imaju jako malo mogućnosti i nagrada, kojima se mogu nadati, za razliku od književnika koji se bave pisanjem za odrasle. Pisci za djecu dođu kao neki mali pisci, a oni koji pišu za odrasle dođu kao ozbiljni, ljudi koji se bave ozbiljnim poslovima.

RSE: Ima li izgleda da se ukupno stanje u ovoj oblasti popravi? Hoćemo li ikada ponovo imati specijalizirane biblioteke, neke vrste Lastavica? Da li ćemo imati književne bardove za dječju literaturu, kao što su bili Ćopić ili Pandžo? Hoće li se knjiga uopšte ikada više vratiti kući?


Iličić: Mislim da je u toj cijeloj književnoj sceni teško razabrati put u kojem će se sve to kretati. Izdavaštvo je na koljenima. Pisci sami preuzimaju ulogu i izdavača i promotora i svega onoga što bi trebao da radi jedan cijeli niz institucija. Svakako i biblioteke moraju zauzeti sasvim drugi kurs, ako žele privući čitaoce. Čitaocima više nije dovoljna samo knjiga, pogotovo djeci. Potrebni su i drugačiji sadržaji i sasvim drugačije osmišljavanje prostora i ponude, i biblioteka i čitaonica. Sve se okreće i web prostoru. Tom mediju su više naklonjeni mladi i sve više se čita preko Interneta.

Kada bi se malo više uložilo, i u biblioteke i u izdavače i u sve skupa, i u prostore, koji su osmišljeni kao prostori u kojima se druži s knjigom, sve bi daleko drugačije izgledalo. Dovoljno je da izađete iz naše zemlje i posjetite neku čitaonicu ili biblioteku u nekim razvijenijim zemljama svijeta, pa da vidite kako to sve izgleda i kakvo mjesto knjiga ima tamo. Onda se vratite u naše biblioteke, koje zaista čine sve što mogu, ali sa prostorima koji jedva preživljavaju i s ljudima koji od čistog entuzijazma pokušavaju napraviti nešto. Sve je to teško. I prostorije i književni fond se ne mogu obnavljati jer nemaju sredstava. Sve to doprinosi tome da su i ponude skromne, a samo interesovanje čitalaca se okreće prema nečem zanimljivijem, šarolikijem i drugačijem.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG