Dostupni linkovi

logo-print
Igor Štiks, književnik sa Univerziteta u Edinburgu i jedan od domaćina Subverziv festivala u Zagrebu, govori o tome sa kakvim porukama je došao u Zagreb Aleksis Cipras, vođa grčke opozicije Siriza, šta misli čuveni američki reditelj Oliver Stoun, da li ima novih odgovora levice na krizu u Evropskoj uniji i svetu, da li se poznati teoretičari leve orijentacije, učesnici Subverziva, većinom zalažu za redefinisanje principa na kojima počiva EU ili su protiv ideje evropskog zajedništva u monetarnoj uniji. Kakvu alternativu nudi praksa latinoameričkih zemalja. Da li je Balkan, zarobljen svojom prošlošću, praktično mimo svetskih tokova, kada je u pitanju teoretsko promišljanje kretanja savremenog društva.

Štiks: Sasvim je sigurno da je ove godine Subverziv dobio jednu dodatnu notu. Od forme, u kojoj se uglavnom raspravlja sa filozofima i teoretičarima, ovog puta imali smo i konkretne aktere. Dolazak Aleksisa Ciprasa, mislim da je bio veliki događaj. Poruka o zajedničkoj borbi balkanskih naroda i naroda periferije bila je izrazito dobro primljena, barem se to moglo zaključiti po gromoglasnom pljesku.

Vrijednost ovakvih susreta je prisutnost drugačijih ideja, koje uglavnom ne dolaze ili prolaze samo na marginama u vodećim medijima, tako da se veliki broj ljudi s njima ne susreće. Mi u tom kontekstu moramo koristiti određene strategije da bi smo došli što dalje. Tako je i dolazak Olivera Stouna u Zagreb itekako ostavio utjecaja na širu javnost, a čini se da ljudi ponekada više slušaju holivudske zvijezde, nego filozofe.

RSE: Kakvu je formulu za Grčku i EU ponudio Cipras?

Štiks: Cipras je vrlo jasno i glasno rekao da se barbarske mjere štednje moraju prekinuti u Evropi. Vrlo je jasno poručio, pogotovo onima koji ga najviše kritiziraju, a to su njemački mediji i političari, da on možda može biti opasan, ali da je situacija u Evropi opasnija. On je došao Zagreb da pozdravi one koji prate njegov rad ili su inspirirani njegovim radom, ali i jednako tako da pokuša stvoriti određeni savez na evropskoj periferiji, da pokaže budućoj zemlji članici, kao što je Hrvatska, a pretpostavljam da je o tome i govorio sa predsjednikom Josipovićem, što doista čeka Hrvatsku u EU. Pretpostavljam da su govorili o nužnosti međusobne suradnje.

RSE: Sve u svemu, i ove godine se postavlja pitanje da li ima levica odgovor na krizu?

Štiks: O tom pitanju se upravo razgovara, sada već 15-tak dana na Subverzivu i oko Subverziva, kako na predavanjima, tako i u kuloarima. Ljevica vjeruje da ima odgovor. Ona smatra da se mora prvo zaustaviti trenutni trend, koji odvodi periferiju u propast, a čini se da ni sam centar nije zaštićen i da se treba usmjeriti prema jednom modelu koji će garantirati više socijalne pravde, bolju redistribuciju bogatstva i neki drugačiji model od ovog sada koji imamo.

RSE: Da li to znači da se zagovara transformacija EU, ili je u pitanju protivljenje ideji EU?

Štiks: Mislim da većina koja je bila na Subverzivu želi transformaciju EU. Oni nemaju ništa protiv EU, ako će ona uistinu biti Unija za svoje građane, a ne za elitu financijsku i političku koja njome upravlja.

Međutim, često se ideja ujedinjene Evrope sada spojila sa određenom politikom Evropske komisije, te mnogi generalno vide EU kao projekt koji ne može uspjeti, koji se kao ovakav mora zaustaviti. To sigurno otvara i prostor za određeni evro-skepticizam, i na ljevici koja se generalno ne protivi većoj kooperaciji evropskih naroda i država, što intenzivnijoj internacionalizaciji. To je oduvijek bilo ono što je krasilo ljevicu, a ne padanje u neku vrstu lijevog nacionalizma, što možemo vidjeti.

RSE: Ovih dana je i filozof Habermas izneo žestoke kritike na račun funkcionisanja EU, ali je on vrlo detaljno izložio program redefinisanja Unije na novim osnovama: razvlašćivanje Evropskog saveta, uključivanje volje građana, pretvaranje monetarne u političku zajednicu ravnopravnih članica EU. Najavljujući raspravu o EU, u koju Hrvatska ulazi za mesec dana, pozvali ste na razgovor o alternativama u EU, u s klopu toga i na primeru Latinske Amerike. Šta se nudi kao alternativa?

Štiks: Pitanje se postavlja da li nam zemlje latinske Amerike i eksperiment koji upravo provode može biti model danas u Evropi, model za periferiju, centar ili za cijelu EU, ili za one koji žele da se pridruže. Sasvim je jasno da se radi o drugačijem modelu, pogotovo u Venecueli, ali i u Argentini, donekle u Brazilu, sasvim sigurno u Ekvadoru. Način na koji su riješili problem duga, povratka države na pitanje redistribucije, otpor ka neoliberalizmu i također nešto vrlo važno, određena uloga države u jačanju demokratskih pokreta unutar samog društva. Neka vrsta spoja samog vrha i baze u demokratizaciji i pluralizaciji tih društava.

RSE: Pokušaj pobuna širom sveta obeležile su protekle godine – od Arapskog proleća, preko okupiranja Wall Streeta i studentskih demonstracija u Zagrebu, kojima ste i vi lično dali svoj doprinos, pa do protesta organizovanih preko društvenih mreža u Sloveniji. Svi oni zajedno dali su mršav rezultat. Ima li odgovora zašto?

Štiks: Čini se da je sistem dovoljno čvrst da apsorbira udare koji dolaze odozdo. Oni ne mogu uistinu prekinuti tokove financijskog kapitala, niti promijeniti mišljenje onih na vrhu, a to je sada Evropska komisija, gdje je najveći igrač Njemačka. Čini se da se nalazimo u sistemu u kojem, koliko god protestirali ili bili angažirani, elite ne čuju i osjećaju se sigurne, očito zaštićene od strane represivnog aparata u toj svojoj poziciji. Ipak, pritisak je nužno održati, iako su razočarenja neminovna, pogotovo nakon određenog vremena. Bez tog pritiska čini se da može biti samo gore. Jednako tako je potrebno u ovoj situaciji razvijati konkretne prijedloge u slučaju da neke opcije, poput Grčke, doista demokratskim putem dođu na vlast i nađu se u situaciji da mogu implementirati jedan drugačiji program, koji može postati model i drugima.

RSE: Zanimljivo je da na Balkanu, u državama gdje se najteže živi, nema pobune, ni u BiH, ni u Srbiji, ni u Makedoniji. Rastko Močnik je rekao da su ljudi u Srbiji presiromašni da bi se pobunili?

Štiks: Često nailazimo na taj paradoks da doista, tamo gdje je situacija katastrofalna, je i apatija i depresija najizraženija, i pobuna izostaje. Tamo gdje se situacija donekle poboljšava, ljudi vide da je moguće mijenjati situaciju, da je moguće provoditi bolji život. Oni su spremniji da se angažiraju u društvenom ili političkom djelovanju.

Žalosno je da upravo tamo gdje je doista katastrofalna situacija, spoj, kako medija, tako i političkih elita, te ljude čini i održava apatičnim ili depresivnim. Mislim da moramo dobro razmisliti o tome kako na nas djeluje sistem u kojem jesmo i koji ubire svoje žrtve svaki dan. Ipak to ne može ići zauvijek.

RSE: U Grčkoj jača, ne samo levica, ali uporedo i fašistička opcija, pojavljivanjem Zlatne zore. To se događa u celoj Evropi, pa naravno i na Balkanu. Ko vodi u toj trci – ekstremna levica ili desnica?

Štiks: Statistika kaže da bi 30 posto građana Grčke danas glasalo za Sirizu, a 16 posto za Zlatnu zoru. To je užasna brojka, pogotovo ako uzmemo u obzir da je riječ o jednoj minornoj neonacističkoj stranci, koja je imala dva ili tri posto. Vidimo da su većinom ljudi spremni glasati za jednu opciju, koja se do prije par godina činila potpuno nerealnom.

RSE: Šta je sa Balkanom i ekstremnim fašistima u zemljama regiona?

Štiks: Zanimljivo je da na formalnoj razini nemate klasične neonacističke stranke, ali ste imali jake, itekako izražene fašističke prakse, koje su sprovodile stranke na vlasti. Postoji jako puno oružja. Čini se da ekstremni nacionalizam i dalje mobilizira i lako može mobilizirati velik broj mladih ljudi, kojima se nitko drugi ne obraća. I to je uloga ljevice, da izađe, kako među mlade ljude, tako i radnike i one koji doista pate u ovoj situaciji i objasne im da ne pate zbog drugih i da im rješenje neće donijeti imaginarna nacija, već samo zajednička borba i solidarnost. To je lako reći, ali puno teže sprovesti.

RSE: Imate vrlo zanimljivu biografiju. Rođeni ste u Sarajevu, školovali se u ratno vreme u Zagrebu, pa zatim u Francuskoj, Americi. Sada ste na Univerzitetu u Edinburgu sa beogradskom adresom. Imate uvid u to koliko je EX YU region daleko ili blizu svetskim gibanjima. Čini mi se da se mi na Balkanu još uvek bavimo svojim ratnim i posleratnim traumama, da smo još zarobljenici prošlosti i da nas to udaljava od sveta. Da li je tako i u oblasti književnosti, pozorišta, filma, kulture uopšte?

Štiks: Sigurno da se ne može izbrisati ono što se događalo zadnjih 20 godina i da će se te teme, i tako dramatičan događaj, kao što je bio rat, vraćati u umjetnostima i svakako će se nam konstantno vraćati i u samom političkom djelovanju i u društvima u kojima živimo.

Ipak, bitno je da ne ostanemo samo vezani uz tu prošlost. Moramo biti svjesni da smo dio jedne globalne situacije koju moramo razumjeti, ako želimo razumjeti kako će nam biti sutra. Bitno nam je da i mi počnemo ovdje, u ovom dijelu Evrope, koji je toliko propatio u zadnjih 20 godina, promišljati neka globalna pitanja jer to su naša pitanja. Neoliberalni kapitalizam se ne dešava samo na Wall Street-u. On je u svim našim domovima i životima. Bitno je osvijetliti to i bitno je pokušati tražiti alternative.

RSE: Da li je poruka iz Zagreba ohrabrenje državama regiona na putu za EU ili im šaljete neku drugu poruku?

Štiks: Ono o čemu se pričalo, je nešto što je Subverziv forum, koji je dio festivala, ali i Balkan forum, svakako odbacio. Mi ne želimo nove čvrste granice na Balkanu, mi ne želimo šengensku granicu između Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore. Mi ne želimo da EU tu dovodi nove granice. To se upravo dešava po jednoj inerciji njezinog funkcioniranja. To je nešto što se apsolutno mora subverzirati.

Sadašnja poruka iz Hrvatske, koja se nalazi između te dvije faze kandidata i članice, još sasvim kratko, za ostale jeste da se mora dobro promisliti na koji se način ulazi u EU i biti svjestan svega što to donosi. Samo iz tog konteksta je moguća borba za nešto bolji život ovdje, unutar EU ili neposredno izvan nje.

RSE: U Srbiji se odvija jedan zanimljiv proces. Opšte-društveni dijalog, koji je pokrenut, neuspelim vladanjem demokrata i dolaskom na vlast naprednjaka i socijalista je dočekan od strane građanski orjentisane inteligencije, sa jedne strane uz podršku, kritikujući one koji se dogmatski drže prošlosti sadašnjih čelnika, drugi sumnjaju u društveni progres snaga iz 90-tih. Gde ste vi u ovoj polarizaciji?

Štiks: Unatoč tome što puno više vremena sada provodim u Beogradu, nego u Sarajevu ili Zagrebu, ja sam ipak gost na neki način, za neke rado viđen gost, za neke malo manje, ali gost u jednoj zemlji koja se transformira, koja je izrazito kompleksna, koja mi je bliska, ali koja nosi određenu vrstu kompleksnosti, koju mislim da u manjoj mjeri ima hrvatsko društvo. Ipak, Srbije je ključna zemlja regije, uz Hrvatsku, i sve što se u njoj događa će pogoditi i druge.

Volio bih vidjeti zdrave, istinske lijeve snage, a ne ove lažne socijaliste, nego istinski lijeve snage, koje će dobro promisliti o tome što se dogodilo i djelovati na promjeni tog društva. Njih ima, one se pojavljuju, uglavnom na margini, ali sve više jačaju. Posebno me radujem to što se lijeve ideje, izrazito progresivne ideje, šire među mladima.

RSE: Na čemu sada radite? Da li nastaje neki rukopis nakon Elijahove stolice, koja je već davno napisana? Da li je levičar pojeo pisca za neko vrijeme?

Štiks: O da, sasvim sigurno je aktivizam na neki način uzeo to vrijeme, ali je uzeo i vrijeme moj akademski rad, koji zahtijeva sasvim drugu vrstu koncentracije. To je ono što radim na projektu u Edimburgu, pripremam knjigu o politikama državljanstva u nekadašnjoj Jugoslaviji i u novim državama, neku vrstu alternative političke koristi Jugoslavije. Književnost čeka, ali vjerujem da fermentira i da će uskoro i tu biti nešto novo
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG