Dostupni linkovi

logo-print

Novi roman Haleda Hoseinija: I planine su odzvanjale


Haled Hoseini

Haled Hoseini

Priredila Biljana Jovićević

Nakon “Lovca na zmajeve” i “Hiljade čudesnih sunaca” prodatih u 38 miliona primjeraka širom svijeta, Haled Hoseini napisao je treći po redu roman za proteklih deset godina.

Avganistanski pisac koji živi i radi u Americi, u prethodna je dva romana na izuzetan način opisao krvavu istoriju svoje zemlje u posljednjih 60 godina, što mu je opravdano donijelo reputaciju sjajnog pripovjedača, piše Rachel Hore za britanski Independent, povodom objavljivanja trećeg romana pod nazivom “I planine su odzvanjale” (And the Mountains Echoed). Navodeći da je sigurno i sam bio opterećen velikim očekivanjima nakon fenomenalnog globalnog uspjeha prethodna dva romana, ova kritičarka navodi da je zadovoljna što je otkrila da je ovaj treći roman dobar nasljednik prethodna dva.

Desetogodišnji Abdulah i njegova obožavana trogodišnja sestra Pari, žive sa ocem, maćehom i bebom polubratom u malenom selu Šadbag. Otac Sabor pronalazi sve razne privremene poslove da bi prehranio porodicu. U proljeće 1952. sa još jednim djetetom na putu i veoma surovom zimom pred njima, Sabor je dovoljno očajan da donese užasne odluke. Mora prinijeti žrtvu da spasi porodicu. I tako jednoga dana Abadulah i Pari nađu se sa ocem preko pustinje ka Kabulu.

Tek kada se primaknu kući bogatog para bez djece, gdje stric Nabi radi kao kuvar i šofer, Abdulah u hororu shvata da će izgubiti najdragocjenuju osobu u svom životu. Pari će usvojiti gospodin i gospođa Vahdati i nikada je više neće vidjeti.

Na ovoj tački priče, uobičajeni čitalac Hoseinija može naći sebe u očekivanju priče pune ljubavi u kojoj nesrećni brat i sestra prolaze kroz užasnu patnju i borbu da budu ponovo skupa, sa perspektivom srećnog ili makar srećnijeg kraja. Takav čitalac će biti iznenađen i prvobitno čak ozlojađen kada se nit priče pokida na kratko i krene u sasvim drugom pravcu. Moj savjet je, kaže Rachel Hore, da mu vjerujete.

U nastavku se Hoseini fokusira ne toliko mnogo na popravljanje onoga što je Sabor učinio, već ne istraživanje posljedica toga i to nas uključuje u čitavu mrežu novih likova i priče koji se vraćaju unazad i idu naprijed u vremenu i prostoru. Prvo, on dramatizuje istoriju maćehe dvoje djece, u kojoj se krije užasna tajna izbora koji je jednom napravila. Sljedeće, metodom pisma koje se čita na njegovoj samrti 2010, stric Nabi ne samo da objašnjava kako je za ljubav gospođe Vahdati posredovao usvajanju, već opisuje mnoge događaje koji su proistekli iz toga.

Polufrancuskinja Nila Vahdati je bez dileme najfascinantniji lik u romanu, senzualna ali emocionlano urušena žena koja nosi zapadnu odjeću i šminku i piše zabranjenu seksualnu poeziju. Kabulska zajednica je posmatra kao suviše bijelu. Nakon što njen muž doživi slabiji moždani udar ona sa Pari emigrira u Francusku, gdje se kasnije u knjizi otvara nova priča.

Iako se donekle jasno vidi sva muka i nevolje tog prostora u pozadini, ovo nije roman o politici u Avganistanu i autor je rekao da se odupro porivu i očekivanjima da mora “biti glas” svoje napaćene domovine. Njegovi interesi ovoga puta su ljudski i lični.

Opisao je to u dijelu priče o dva izbjegla rođaka koji žive povlašteni život u Americi, koji dolaze u Kabul da povrate svoju porodičnu kuću, i time je ponudio gledište o stavovima koje imaju takozvani "turistički" povratnici. U oštrom kontrastu pak je, Abdulahov i Parin polubrat, Igbal, koji se vraća nakon godina provednih u pakistanskom skrovištu, da bi pronašao porodičnu kolibu u Šadbagu, koja je sravnjena sa zemljom, a to mjesto sada propada lokalnom narko baronu.

Ono što Hoseinija čini izutetnim naratorom je način na koji se oslanja na univerzalne znakove, mitove i simbole. U uvodu u roman, Sabor priča svom sinu bajku o "divu" ili demonu koji tjera oca da se odluči da dijete odvoji od sebe, sa poljedicama koje su tek kasnije jasne Abdulahu. Autor koristi arhetipove: zla maćeha, gospodar i sluga, braća (u ovom slučaju rođaci) koji su prijatelji ali i rivali, ali njegova je izuzetna sposobnost da ih napravi od krvi i mesa, kako bi bili stvarni i individualni. Iako Pari brzo zaboravlja svoju rođenu porodicu, nju ponekad progone zvuci stare narodne pjesme koju je njen brat znao pjevati. U Saborovoj bajci, div nudi ocu "dar" od zaborava izgubljenog djeteta, a otac mora odlučiti: je li bolje sjećati se, iako to znači život pun boli? U traganju za takvom istinom o ljudskom iskustvu, Hoseini kopa duboko i donosi dijamante, kaže na kraju osvrta na novi roman Haleda Hoseinija, Rachel Hore za britanski Independent.
XS
SM
MD
LG