Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatska: Političari se klone osuđenih za ratne zločine


U Hrvatskoj se politika čuva od povezivanja sa osuđenima za ratne zločine, ali koristi svaku priliku da zaradi političke bodove slikanjem sa onima koji su bili optuženi, pa oslobođeni takvih optužbi, poput Ante Gotovine. U euforiji dočeka Ante Gotovine i Mladena Markača nije se dovoljno vidjela osuda zločina počinjenih u Oluji, kažu naši sugovornici.

Svi pamte scene masovnog oduševljenja nekoliko desetaka tisuća okupljenih na dočeku generala Ante Gotovine i Mladena Markača u Zagrebu studenog prošle godine, kada su drugostupanjskom presudom Haškog tribunala pravomoćno oslobođeni svake krivnje.

Po njih je u Haag u vladinom avionu išao ministar obrane i Gotovinin podređeni u ratu Ante Kotromanović, na zagrebačkom aerodromu dočekali su ih premijer Zoran Milanović i predsjednik Sabora Josip Leko, a iste večeri ih je nakon dočeka na središnjem zagrebačkom Trgu bana službeno primio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Zašto tolika euforija i zašto toliko političara?

„Ovaj se slučaj razlikuje od Dodikovog slanja aviona po Biljanu Plavšić nakon odslužene kazne i od euforije u Makedoniji kada je Johan Tarčulovski stigao u Skopje nakon odslužene kazne u Hagu“, kaže za naš radio novinar riječkog „Novog lista“ i dobar poznavatelj cijelog kompleksa pitanja povezanih sa procesuiranjem ratnih zločina Denis Romac.

„Veliko slavlje po povratku Ante Gotovine i Mladena Markača ponešto je drugačiji slučaj, budući da je osim njihovog povratka u Hrvatsku Hrvatska zapravo slavila oslobađajuću presudu, ali i – što je još važnije – dekriminalizaciju 'Oluje', koja je odlukom Žalbenog vijeća Haškog tribunala postala potpuno legalna i pravedna operacija“, napominje Romac.

Podsjetimo, drugostupanjskom presudom Haškog tribunala odbačena je kvalifikacija haškog tužiteljstva da je „Oluja“ bila zločinački poduhvat, i utvrđeno je da Gotovina i Markač nisu odgovorni za prekomjerno granatiranje Knina i za zločine nad civilima na terenu.

„Međutim, bilo je i zločina i bilo je žrtava tih zločina“, podsjeća u izjavi za naš radio voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“ Vesna Teršelič, koja kaže kako se u euforiji i radosti nije dovoljno vidjela - osuda zločina.

„Ne mogu reći da se nije vidjela, ali se prednost dalo podršci 'našim dečkima.' Postoji jedna duboka podvojenost, duboka ambivalentnost između činjenice da su ljudi informirani o težini zločina i njihove potrebe da podrže nekoga iz njihove nacionalne grupe. Hrvatska iz toga nije isklučena, i mislim da je to vrlo važni komentirati u medijima i u znanstvenim istraživanjima“, kaže Vesna Teršelič.

Tu ambivalentnost u izjavi za naš radio naglašava i komentator zagrebačkog samostalnog srpskog tjednika „Novosti“ Marinko Čulić.

„Najprije se neko slavi što je oslobođen, što mu je skinuta kazna i slično, ali mene sve to toliko ne smeta koliko to što je u sve to utakn jedan prezir i ravnodušnost prema žrtvama, gotovo likovanje – ako se radi o oslobađajućim presudama – mi smo svoje obavili, naši generali su svoje obavili, i mi smo se izvukli“, ocjenjuje Čulić.

Bez državnog pečata

Kolovoza 2004. godine nekoliko stotina ljudi je na zagrebačkom aerodromu dočekalo generala Hrvatskog vijeća obrane Tihomira Blaškića koji je drugostupanjskom presudom Haškog tribunala zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u srednjoj Bosni osuđen na 9 godina, i – kako je toliko već bio zatvoren – pušten je na slobodu, i iz Zagreba odmah produžio kući u Kiseljak.

Vesna Teršelič podsjeća da je on u postupku izrazio žaljenje zbog svih žrtava u Srednjoj Bosni, i da to nije ostalo bez odjeka:

„Budući da je on još tijekom sudskog postupka izrazio žaljenje, u tom su se dočeku – prije svega od strane medija – čuli i ti tonovi.“

O zagrebačkom dočeku Blaškića i kolega Romac kaže:

„Hrvati su drastično smanjenje njegove kazne sa 46 na 9 godina doživjeli kao oslobađajuću presudu, premda ona nije bila takva i premda je Blaškić bio osuđeni ratni zločinac. Međutim i tada je proslava – unatoč euforiji – prošla bez državnog pečata i bez političara i politike, koja je itekako pokušala profitirati na dočeku Gotovine i Markača.“

I dok je Blaškić nakon devedesetih za hrvatsku politiku nešto što se ne spominje, spominjanje političara u istom kontekstu sa Markačem i pogotovo Gotovinom za te je političare – kako je vrlo precizno locirao kolega Romac - sakupljanje političkih bodova. Tako je premijer Milanović ovoga ljeta bar dvaput ručao sa Gotovinom, a obišao je i njegovo ribogojilište na jadranskoj obali.

Međutim, oštro se postavlja granica između optuženih za ratne zločine pa onda oslobođenih optužbi - poput Gotovine, i onih koji su pravomoćno osuđeni za ratne zločine.

Tako umirovljeni bivši general Mirko Norac nije ove godine pozvan na proslavu obljetnice „Oluje“ u Knin, ma koliko su zbog njegovog nepozivanja prosvjedovale neke udruge hrvatskih ratnih veterana. Naime, on je na hrvatskim sudovima dva puta pravomoćno osuđen za ratne zločine – nad srpskim civilima u Gospiću 1991, i po zapovjednoj odgovornosti za akciju „Medački džep“ ujesen 1993. - a ujesen 2011. godine pušten je na uvjetnu slobodu. Zbog zatvorske kazne oduzet mu je čin, a zbog djela koja je počinio nije mu bilo mjesta na državnoj proslavi u Kninu.
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG