Zijo Ribić, tridesetjednogodišnji mladić iz Zvornika, postao je heroj BiH na kojeg bi se, smatraju mnogi, trebali svi ugledati. Iako je izgubio devet članova svoje obitelji: šest sestara, brata i roditelje, Zijo kao rijetko tko do sada spuštajući svoje sestre u mezar rekao je da je neprijateljima oprostio, da želi okrenuti jednu novu stranicu u svom životu – biti mirotvorac i neprestano tragati za pravdom.
On je u nedjelju, nakon 23 godine, sahranio svoje četiri sestre. Najmlađa je te kobne 1992. imala nepune tri godine. Mučki je ubijena njegova majka u poodmakloj trudnoći s dvogodišnjim sinom u naručju.
Na pogreb njegovim sestrama došli su Zijini brojni prijatelji iz Italije, Srbije i BiH. Petnaestak hodža klanjalo je dženazu Zijadi, Ismeti, Suvadi i Zlatiji. Mnogi od njih su i plakali. Zijo, iako s knedlom u grlu, smogao je snage progovoriti.
„Sve što mogu reći je jedino da sam na jedan način malo mirniji jer sad znam gdje su. Mogu ovdje doći. Tu su moje sestre i moji roditelji“, rekao je.
Zijine riječi „opraštam svima“ mnoge su ostavili bez daha. Pitali su se kakva je to ljudska snaga i nadmoć u jednom čovjeku. A on je zapravo, kaže nam, samo čovjek pozvan širiti dobro, a ne zlo. Poriv za osvetom nikada u sebi nije nosio, ali ogromnu tugu jeste.
„Uvijek sam govorio da ne trebamo mrziti jedni druge. Ja sam oprostio jer želim normalan život da živim. Zaboraviti neću i pravdu ću i dalje tražiti. Mrziti neću jer želim da idem naprijed. Ponavljam svim ljudima ovoga svijeta da niko nikoga ne treba mrziti zbog toga kako ko izgleda, koje je nacije ili kako se zove“, poručio je Zijo.
A to je zapravo Zijo Ribić: skromni mladić, posebna ličnost i posebna ljudska duša, kaže za njega njegova prijateljica Nataša Kandić, koja je velikim dijelom zaslužna što je Zijo postao jedan od glavnih svjedoka u mučnom zločinu u kojem je u Zvorniku ubijeno 27 Roma.
„On je s osam godina ostao sam na svijetu. Onda je uvijek bilo ljudi koji su mu pomagali i mislim da je to uvijek bila njegova nada u život. Zato je on izrastao u divnog čovjeka. On je sve učinio da njegove setre ostanu zapamćene, da se znaju grobovi njegovih sestara. On je priču o svojim sestrama, o tome što se dogodilo ispričao hiljadu puta i stekao hiljade i hiljade prijatelja zato što hoće da ta priča bude zauvijek pričana. Da se nikada ne prestane govoriti šta su neki ljudi uradili djeci“, kaže Nataša Kandić.
Četiri neispričane priče
Zijo Ribić je, prema namjeri takozvanih Siminih četnika, trebao također biti ubijen. U njega je pucano u onom trenutku kada i u njegove roditelje brata i sestre. Nakon nekoliko sati probudio se na leševima. Počeo je bježati. U tom lutanju, tražeći bilo kakav spas, Zijo je naišao na dva srpska vojnika koja su ga spasila i predali UN-ovim snagama. Zijo je poslije prebačen u Crnu Goru gdje se na Psihijatriji u Igalu liječio od teških trauma, a nakon toga stanovao je i u Dječijem domu u Herceg Novom. Posljednjih 15 godina njegov dom je u Tuzli.
Doktorica Irfanka Pašagić, koja od 1995. godine brine o djeci iz Podrinja koja su ostala bez roditelja, Ziji je bila velika pomoć, oslonac i prijateljica u najtežim danima.
„Ono što nas sve treba zadiviti je da nakon svega Zijo nema mržnje. Mislim da je to ono što sve fascinira. Njegova tragedija se ne može opisati, ali on niti jednog moneta, čak i prvi put kad sam razgovarala sa Zijom nije se mogla osjetiti mržnja. I mislim da to kako on gleda na zločince i kako on gleda na prijatelje Srbe koje ima i danas je nešto što je bogatstvo ovog naroda i mislim da to zaista treba podržati“, rekla nam je dr. Pašagić.
A Zijina tragedija nikoga nije ostavila ravnodušnim. Haris efendija Mustajbašić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zvornik u suzama je govorio o njegovim sestrama.
„Želim da nas podsjetim da budemo svjesni svojih postupaka. Svako neka se zapita šta radi i da li će njegovo ponašanje biti dostojno žrtve koju su ovi, ali i mnogi drugi mališani širom BiH podnijeli. Ovaj današnji skup, ova dženaza Zijinim i našim sestrama su četiri neispričane priče. Svaka za sobom nosi svoje uspomene“, kazao je efendija Mustajbašić.
Simo Bogdanović, kojeg se Zijo sjeća iz srpnja 1992. godine kada je on zajedno sa svojim vojnicima ubijao po Zvorniku, nije dočekao presudu. Preminuo je u pritvoru, a njegovim pripadnicima ukinuta presuda pod izgovorom Suda u Beogradu da nema dovoljno dokaza. Desetine nedužno ubijenih civila u Skočiću nisu bili dovoljan dokaz Sudu.
Hakija Smajlović iz Udruženja nestalih Zvorničana kaže da je Zvornik danas bez osude za tisuće ubijenih.
„Osim par ljudi, stražara koji su dobili po četiri, pet simboličnih godina zatvora mi dnas nemamo osuđenih za Zvornik. To je minimalno i to je sramota. Zvornik je danas mrlja na kojoj je najmanje urađeno po pitanju ratnog zločina, a znamo da je na području Zvornika najviše masovnih grobnica u Evropi“, navodi Smajlović.
Mezari Zijinih sestara opomena su i lekcija za budućnost. Trajni trag i jasno svjedočanstvo zločinima na ovim prostorima. Da se nikada i nikome više ne ponovi.
