Dostupni linkovi

logo-print

Hedl o rusko - srpskom centru u Nišu: Nije vojna baza, ali…


Drago Hedl

Drago Hedl

Novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista i donedavno dugogodišnji suradnik našeg servisa Drago Hedl posjetio je Rusko-srpski humanitarni centar na niškom aerodromu. Otkako je taj centar pred dvije godine osnovan, ne prestaju nagađanja i spekulacije da se zapravo radi o prikrivenoj ruskoj vojnoj bazi, koja Moskvi omogućava strateško pozicioniranje na Balkanu. Kolega Hedl u razgovoru za Radio Slobodna Evropa kaže da sada nema govora ni o kakvoj ruskoj vojnoj bazi, ali da prema nekim ocjenama, ovisno o razvoju događaja, postoji mogućnost da se taj humanitarni centar pretvori u vojnu bazu.

RSE: Gospodine Hedl, otkuda vi u tom ruskom centru na niškom aerodromu?

Hedl: Bio sam prije petnaestak dana u Beogradu kada je tamo došao ruski predsjednik Putin i kada se dosta pričao o tome da će se potpisati sporazum kojim bi se članovima ruske baze u Nišu omogućio diplomatski status. To je izazvalo dosta veliku nervozu u pojedinim krugovima na Zapadu, što je mene na neki način nagnalo da odem u Niš i vidim o čemu se zapravo radi. Jer, koliko su mi kolege u Beogradu govorile, nije bila riječ o vojnoj bazi kako je to pisano u nekim zapadnim medijima, nego naprosto o humanitarnom centru koji je ondje postavljen kako bi intervenirao u situaciji poput poplava, požara, potresa ili sličnih elementarnih nepogoda.

RSE:. Kako je izgledao vaš dolazak? Kako ste primljeni? Što ste tamo zatekli?

Hedl: Ja sam se naravno prije odlaska u Niš najavio i pitao da li mogu ući u bazu da vidim o čemu se radi. Odgovor je bio pozitivan, što me je iznenadilo, a onda me je posebno iznenadilo kada sam vidio kako se zapravo na opušten način može doći u taj rusko-srpski humanitarni centar.

Naime, on se nalazi na jednom dijelu niškog aerodroma 'Konstantin Veliki', bez nekih posebnih ograda, bez nekih rampi i bez straže. Dakle, ja sam ušao tamo svojim osobnim automobilom sa hrvatskim registracijama, i dočekalo me nekoliko ljudi iz tog centra. Među njima bio je i Anatolij Baškirev koji je prvi zamjenik direktora rusko-srpskog humanitarnog centra i oni su uistinu pokazali sve što sam htio vidjeti. Sa mnom je bio i foto-reporter koji je imao priliku da snimi sve ono što sam ja vidio, tako da smo napravili jednu reportažu koja je potpuno razuvjerila sve one koji misle da je riječ o nekakvoj vojnoj bazi. Uistinu, tamo je riječ o humanitarnom centru u kome se mogu vidjeti sve one stvari koje su potrebne u intervencijama kada su u pitanju poplave, potresi, požari i slične elementarne nepogode – vatrogasna vozila, šatori, čamci, peći na kruto gorivo, transformatora za proizvodnju struje i svega ostaloga što je potrebno u humanitarnim aktivnostima.

RSE: Ako je tome tako, zašto onda razgovor o diplomatskom statusu? Moram priznati da mi je to nejasno…

Hedl: Prije desetak dana razgovarao sam o tome sa ministrom vanjskih poslova i prvim potpredsjednikom Vlade Srbije Ivicom Dačićem i pitao sam ga direktno - zašto se išlo na potpisivanje tog sporazuma. On mi je objasnio da sporazum nije potpisan. Pretpostavljam da je to bilo zbog pritiska Zapada, odnosno Europske unije, jer kao što je poznato Srbija je na putu prema Europskoj uniji i sigurno je da im nije svejedno kako će se pojedini potezi srpske Vlade ocijeniti u Bruxellesu. Zbog toga taj ugovor između Rusije i Srbije nije potpisan. Dačić mi je objasnio da je to zbog toga što to njima u ovom trenutku nije prioritet i da treba još usuglasiti neke tehničke detalje oko toga. Tako da mi se čini da je tu Srbija napravila jedan korak unazad kako ne bi pokvarila svoje odnose sa Bruxellesom, a istovremeno održala dobre odnose sa Rusijom. To je razlog zašto taj ugovor nije potpisan i što je – siguran sam – na neki način pomoglo Srbiji da ostane na istoj brzini svog puta prema Europskoj uniji.

RSE: Je li vam itko – bilo sa ruske bilo sa srpske strane – objasnio zašto ruskim humanitarcima treba diplomatski imunitet?

Hedl: O tome nisam razgovarao ni sa kime u Centru, nego sam razgovarao – kako sam rekao – sa gospodinom Dačićem koji je bio i potpisnik tog prvog sporazuma s Rusima u vrijeme dok je bio premijer Srbije o tome da se osnuje jedan humanitarni centar u Nišu. Naravno da je to pitanje koje nije aktualno samo u Europskoj uniji, nego se o njemu dosta govori i u Beogradu. Ja sam razgovarao s mnogim kolegama novinarima koje su također imali određenu skepsu prema tom pitanju. Govori se da se ipak zapravo radi o nekom načinu da se na mala vrata formalizira ruska prisutnost u Srbiji. Mislim da se iz onoga što se sada može vidjeti u tom centru uistinu nema govora ni o kakvoj vojnoj bazi, međutim pitanje je – da li se u određenom trenutku taj centar može iskoristiti u te svrhe, što naravno ovisi o tome kako će se dalje razvijati srpski pokušaj da uđe u Europsku uniju ili da se okrene prema Rusiji. Jer vidimo da neki posljednji događaji, kao što je bio posjet predsjednika Ruske federacije Putina Beogradu, vojna parada na kojoj su sudjelovali i ruski Migovi – doduše sa akrobatskim letovima - pa nedavno i velika zajednička vojna vježba Rusije i Srbije na granici Europske unije, odnosno konkretnije na granici s Hrvatskom, da to sve ovisi o spletu događaja i nekako možda postoji otvorena mogućnost da se taj centar – koji sada uistinu ima humanitarni karakter – u nekakvoj mogućoj situaciji pretvori i u vojnu bazu.

RSE: Ruski humanitarci prvi su bili krenuli u saniranje posljedica poplava u Srbiji, u prvom redu u Obrenovac …

Hedl: U humanitarnom centru objasnili su mi koja je njegova važnost i rekli su mi da je njegovo značenje utoliko važnije što mogu reagirati vrlo brzo. Naime, od trenutka kada je srpski premijer Vučić od Rusije zatražio pomoć zbog poplava koje su pogodile Srbiju, Rusi su bili spremni da krenu u pomoć već za jedan dan. Oni su već sljedeći dan bili u Obrenovcu, što je bilo moguće zahvaljujući činjenici da su bili u Nišu. Na drugi način to ne bi bilo moguće, s obzirom da je trebalo dopremiti silnu količinu materijala i sredstava da bi se interveniralo u situaciji kada je nastala poplava u Srbiji, tako da oni tumače da je to razlog njihovog postojanja. Međutim ono što je meni bilo posebno zanimljivo za čuti je da su spremni da tu pomoć pruže drugim zemljama u regiji, pa su mi rekli da su već imali intervencije u BiH i Sloveniji, gdje su primjerice dovezli agregate za struju u vrijeme kada je Slovenija bila zahvaćena ledenom kišom i zimskim nepogodama, a također su intervenirali u šumskim požarima u BiH prošle godine. Kada sam ih pitao postoji li mogućnost za intervenciju u Hrvatskoj, ako se dogode požari na Jadranu, rekli su da je to moguće, ali da je naravno prije toga potrebno da dvije države formaliziraju nekakvim protokolima odnosno ugovorima.

RSE: Imaju li Slovenija i BiH takve ugovore s ruskom stranom?

Hedl: Bosne i Hercegovina i Slovenija takve ugovore nemaju, ali mi je rečeno da se na tome radi. Međutim kada sam pitao znači li to da bi i Hrvatska u nekoj posebno dramatičnoj situaciji mogla računati na rusku pomoć, rečeno je da je to moguće i bez protokola, ali da bi sve išlo puno jednostavnije i lakše kada bi postojao protokol o tome između Zagreba i Moskve. U Rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu već se nalazi jedna mala ekipa ljudi iz Hrvatske koja je posadu centra obučavala za rukovanje robotiziranim vozilom za gašenje požara hrvatske proizvodnje, koji omogućava gašenje požara tako da se robot uputi neposredno u blizinu požarišta, pa se ne moraju upućivati ljudi koji bi mogli stradati zbog plinova, radijacije ili nečeg trećeg. Ima još strojeva hrvatske proizvodnje u centru u Nišu i oni su jako zadovoljni s njima i to su mi s ponosom pokazali.

RSE: Jesu li vam možda rekli kolika je investicija taj Centar?

Hedl: Nisu mi o tome govorili, ali po onome što se vidi u Centru – to je nekih dvadesetak vozila, tu je dosta opreme za gašenje požara. To sigurno nisu male i beznačajne količine. Sigurno da taj posao postane još skuplji kada dolaze veliki ruski avioni koji mogu podići 20 tona vode i gasiti požare. Kada sam pitao kako se financira Centar, rečeno mi je da je to regulirano protokolom između Srbije i Rusije i da svaka strana sudjeluje i u financijskom dijelu. U kojem omjeru – to ne znam i ne znam kolika je ukupna cijena onoga koliko taj Centar košta. Također nisam uspio saznati koliki je točno broj ljudi u Centru , iako su mi kolege u Beogradu rekli da se ne radi ni o kakvoj vojnoj tajni – ili o bilo kakvoj drugoj tajni, nego je riječ o tome da je tamo vrlo mali broj ljudi iz Rusije, negdje dvadesetak, u vrijeme kada nema intervencija, a da se on povećava u trenutku kada dođe do neke humanitarne katastrofe kao što su poplave, požari ili neka druga elementarna nepogoda.

RSE: Imaju li vozila u Centru ruske ili srpske tablice?

Hedl: Imaju niške tablice, mada se na njima nalaze i ruski natpisi. Osim vatrogasnih, radi se i o nekoliko vozila Lada ili Niva – ne znam točno – ali sva vozila imaju srpske registracijske oznake.

RSE: S kakvim ste dojmovima i zaključcima napustili niški rusko-srpski centar?

Hedl: Uvjerio sam se da nema nikakvih skrivenih stvari, jer sam vidio sve što sam htio vidjeti, osim naravno ako se nalazi na nekoj drugoj lokaciji što nisam imao prilike vidjeti. Na samom aerodromu u sklopu tog centra uistinu nema nikakvih vojnih komponenti. Sve je podređeno humanitarnoj djelatnosti, ali – kažem – uvijek postoji varijanta da se u nekakvom kratkom razdoblju – ukoliko se političke okolnosti promijene – to vrlo vjerojatno lako pretvori u neku bazu koja ima drugačiju namjenu.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG