Dostupni linkovi

logo-print

Haška suđenja između nade i razočarenja


Kutije sa dokaznim materijalom za suđenja u Haškom tribunalu

Kutije sa dokaznim materijalom za suđenja u Haškom tribunalu

U utorak će početi posljednje suđenje koje će svoj epilog dobiti u Haškom tribunalu - ono protiv Gorana Hadžića kojeg se tereti za ratne zločine počinjene na području Hrvatske. U toku su još dva važna predmeta, i to protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje se, između ostalog, tereti i za genocid. Od 1993. godine do danas Tribunal je podigao više od 160 optužnica. Neki od osuđenih već su i izdržali kaznu, te pušteni na slobodu. No, je li sud čije je geslo pravda za žrtve zaista u javnosti ostavio takav dojam?

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovljen je u maju 1993. godine od strane Ujedinjenih nacija. Trebao je predstavljati odgovor najstrašnijim zločinima koji su se događali na području Hrvatske i BiH.

„Ovo neće biti sud pobjednika. Jedini pobjednik u ovom nastojanju je istina“, obećala je pred UN-om tadašnja sekretarka SAD Madeline Allbright.

Nakon 19 godina i više od 160 optuženih pred Tribunalom, njegova misija uveliko se preispituje, te se postavlja pitanje je li i u kojoj mjeri pokazao da nakon hiljada ubijenih i ranjenih, mučenih i seksualno zlostavljanih u zatočeničkim logorima i stotinama hiljada prognanih iz svojih domova pravda može biti zadovoljena.

Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor kaže kako je najveća prednost Tribunala bila to što je zločince priveo pravdi, ali je upitno je li ostvario svoju namjenu.

„Pored stvari koje su neprocjenjive vrijednosti, a prije svega to je uvođenje silovanja i seksualnog zlostavljanja kao ratnih zločina, zatim broj procesuiranih koje sigurno ne bi niko priveo pravdi da su oni. Ali manjkavost Tribunala se prije svega ogleda u veoma blagim kaznama koje su izricane - za teške ratne zločine su npr. izricane kazne od tri do 10 godina, što je skandalozno kada su u pitanju žrtve. I ta jedna nedosljednost pogotovo kada je u pitanju tačka optužnica genocid - i kao da se osjeća da ljudi u Tribunalu namjeravaju da što prije privedu kraju taj posao, a da pritom ne talasaju previše“, ocjenjuje Ramulić.

Pozitivno je njegovo osnivanje i to što je brojne zločince priveo pravdi, smatra predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević. Ipak, nagodbama je derogirao svoj rad.

„Mi smo naročito u BiH naivno vjerovali da će Tribunal zbilja staviti tačku na ovo zlo, a mi se opet vrtimo u krug, jer to nije Nirnberški proces - ovdje nema da se sudi poraženom. I ono što je najgore - apsurdno je da oni koji su bili kažnjeni, osuđeni, sada, nakon isteka kazne, mogu da obnašaju visoke funkcije. Da se i Biljana Plavšić kandidirala, mogla je normalno da bude izabrana. To su apsurdi. Nagodbe za mene nisu adekvatne i nisu doprinijele zadovoljenju pravde“, ističe Memišević.

Amnestiranje malim kaznama

Žrtve nisu dobile pravdu jer su optuženi dobili priliku da ih vrijeđaju u sudnici, a potom da ih Tribunal svojim radom amnestira malim kaznama i oslobađanjem dijelova optužnice, kaže Hatidža Mehmedović iz Udruženja Majke Srebrenice.
Sudinca u Haškom tribunalu

Sudinca u Haškom tribunalu


„Carla del Ponte je sklopila sporazum 2003. godine sa Goranom Svilanovićem da se stave oznake tajni dokumenti. To su znali svi i svi su šutili, a to nam se sada obija o glavu npr. u ovih sedam opština. Ko da se hapsi od ratnih zločinaca sa bilo koje strane da li iz Srbije, da li iz BiH? Posljednji su ratni zločinci navodno, a puno ih je i Podrinje i cijela BiH - i najvjerovatnije će ostati nedostupni pravdi“, ističe Mehmedović.

Sve žrtve imaju pravo na nezadovoljstvo, navodi Janko Velimirović, direktor Centra za istraživanje ratnih zločina RS. Ipak, javnost u RS Tribunal doživljava kao mjesto na kome se sudi samo jednom narodu.

„Imamo sada rezultat da je 58 iz srpskog naroda, 25 iz hrvatskog i devet procenata iz bošnjačkog naroda optuženo, što je stvorilo jednu sliku o karakteru rata u javnosti koju je teško mijenjati, a dokazi i dokumentacija koja je u opticaju a i sami događaji činjenični govore da ipak nije bilo u tom procentu kakav je rezultat rada Haškog tribunala“, rekao je Velimirović.

Interes za procesuiranje ratnih zločina netom pred početak posljednjeg Haškog suđenja u BiH je mali.



Isto je i sa procesima na domaćim sudovima koji bi trebali nastaviti tamo gdje je Tribunal stao.



Iako je Haški sud donio nadu u pomirenje i pravdu, koju je dijelom i ostvario, činjenica je da se u posljednjih nekoliko suđenja pretvorio u teatar u kome se vrijeđaju žrtve, te maratonski ispituju i omalovažavaju svjedoci zločina. Jedni to pripisuju zamoru, drugi politici, ali svi se slažu kako je za proces pomirenja u BiH, ali i u regionu ipak potrebno više od presude.
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG