Dostupni linkovi

logo-print

Pašović: Publici donosimo drugi pogled i kritičko mišljenje


Haris Pašović

Haris Pašović

Jedan od scenskih događaja koji je obilježio protijeklu godinu u scenskom smislu je Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova, povodom stogodišnjice Sarajevskog atentata. Režirao ga je Haris Pašović, jedan od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih režisera, inače prvi čovjek uglednog East West Centra, jedinog međunarodnog teatarskog projekta u regionu, koji ove godine obilježava desetu godišnjicu postojanja. U tekućoj godini u razgovoru za RSE Pašović najavljuje raznovrsne umjetničke projekte.

RSE: Premda nas dobar dio pokušava zaboraviti prošlu godinu, čini se da je vi u East West Centru, lider projekta naročito, imate po čemu pamtiti. Gledano izvana, bila je najplodonosnija do sada?

Haris Pašović: Kada je u pitanju stagnacija u našoj zemlji, mi bi smo je rado zaboravili. Što se tiče našeg mikrosvijeta u samom East Westu, mi smo zaista imali jednu plodnu godinu. Naradili smo se, ali smo imali i rezultate. Radili smo sa puno naših kolega iz BiH, ali i iz regiona i cijelog svijeta. East West je nastavio svoju tradiciju međunarodne saradnje i partnerstva, koji nam omogućuje da radimo. Kada bi smo se oslonili samo na lokalne okolnosti, mislim da ne bi bili u stanju.

RSE: Šta se tebi doima kao vrh vrhova? Bilo je i scenskih i muzičkih i filmskih izvedbi, samostalnih nastupa. Bilo je svega, čini mi se?

Haris Pašović: Godinu u scenskom smislu je obilježio veliki multimedijalni događaj koji se zvao - Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova, koji smo izveli 28. juna, na dan 100 godina od sarajevskog atentata na Latinskoj ćupriji, znači na mjestu gdje se i dogodio sarajevski atentat. Pred nekih 10.000 gledalaca, u živom televizijskom prenosu, koji su opet vidjeli milioni gledalaca. Radilo se o jednoj scensko, muzičko, video, poemi, u kojoj je učestvovalo preko 300 učesnika, na sceni, iz dvanaest zemalja i oko 300 učesnika izvan scene, koji su bili u produkcijskom dijelu, obezbjeđenju i tako dalje.

RSE: Ova nastupajuća godina je godina vašeg jubileja. Deseta godišnjica naprosto zahtjeva da bude bolja od devete, pa da li je to moguće, barem u projekcijama?

Haris Pašović: Imamo jedan dobar kontinuitet. Mi smo na to vrlo ponosni, ali on je i rezultat našeg ogromnog rada. Već od samog početka radimo koprodukcije. Već deset godina radimo i do sada smo radili sa preko hiljadu različitih umjetnika iz 15 zemalja, sa tri kontinenta. Igrali smo i po Evropi i u Africi i Aziji. Mi sami sebi zadajemo neki standard. Vjerovatno smo najjača neovisna kulturna organizacija u regionu.

Ove godine ćemo raditi predstavu koja je u vezi sa našom desetogodišnjicom. Imat ćemo turneju predstave Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla, koju je publika jako dobro prihvatila i u BiH i u Crnoj Gori. Igrali smo i u Subotici. Nadam se da ćemo sada više igrati u regionu jer je to predstava koja na jedan izravan način, a opet kroz humor, govori o svakom pojedincu u ovoj zemlji, a može se reći i na Balkanu, jer je situacija jako slična.

U vizuelnoj umjetnosti pripremamo jedno veliko djelo. Tu već imamo neke partnere iz inostranstva sa kojima radimo na tome. Mi smo inicijator saradnje između Pera muzeja u Istanbulu, koji je jedan od najvećih turskih muzeja, Umjetničke galerije BiH i Likovne akademije u Sarajevu, gdje ćemo zajedno doprinijeti da se ostvari izložba, možda i najveća izložba bosansko-hercegovačke umjetnosti do sada. To je Umjetnost u BiH, koja će obuhvatati nekih 100 godina u XX stoljeću i dosadašnje XXI stoljeća. Održati će se u Istabulu, negdje u oktobru ove godine, u Pera muzeju, u toku istanbulskog Bijenala, ne u sklopu programa Bijenala, ali paralelno sa njim.

RSE: Deset godina je lijepa tradicija, posebno kada se radi o ovako plodnim i stvaralačkim godinama. Nekad je to daleko više od desetostruko starijih projekata ili institucija koje naprosto životare između dvaju datuma i ovih dosadnih prigodnica. Zanima me, kako se ukratko može sumirati, šta je to East West Centar donio ovom gradu i ovoj državi?

Haris Pašović: Mislim da smo donijeli jednu potvrdu da se svojom inicijativom i zalaganjem, znanjem i velikim radom, uprkos okolnostima, mogu raditi dobre stvari. Nismo mi jedini koji to tako rade, ali u kulturi smo sigurno rijetki. Mi smo potvrdili da ne zavisi sve samo od države, nego da zavisi, prije svega, od samih stvaralaca, od umjetnika, od ljudi koji vole svoj posao i koji kreiraju sebi okolnosti da rade i koji vole prije svega publiku. Imamo i obavezu da toj publici donesemo nešto novo, nešto drugačije, neki drugi pogled i kritičko mišljenje koji je i zabava. To sve je dio našeg posla, koji je i oplemenjivanje.

Kada smo počinjali, nama su kolege, malo i sa smiješkom, davali mjesec ili dva da ćemo izdržati, pošto nije bilo prije nas nezavisnih kompanija u BiH. Sada više niko ne dovodi u pitanje mogućnost da East West postoji, uprkos tome što su naši budžeti, kada su u pitanju javni fondovi, u nekim slučajevima i stostruko manji od institucija kulture, koje nemaju, ni takvu mobilnost, ni takav program, ni takvu međunarodnu protežnost, ni takvu motivaciju, a koji su veliki potrošači budžeta.

RSE: Ovo pitanje sam postavio isključivo zato jer me zanimaju ove rezonancije u ovim našim mračnim komorama, premda bi svi trebali da znamo da ste vi po definiciji jedna međunarodna činjenica. Imam dojam da dosta naših ljudi jednostavno ne razumije vašu poziciju, a ni filozofiju? Često naletim na relativno nabrušene reakcije kulturnih radnika pri samom pomenu East West Centra ili nekog vašeg projekta. Odakle to?

Haris Pašović: Puno ljudi ima puno vremena zato što ne rade. Vjerovatno ljudima koji ne rade, a koji bi voljeli da ispune neku sliku o sebi, koju imaju, smeta ta činjenica da mi radimo i da imamo rezultate. Mi se stvarno ne bavimo njima. Nemamo ni vremena, niti je nešto bitno to što oni kažu.

Ono što se ponekad pokuša podmetnuti je da smo mi privatna kompanija. Mi nismo privatna kompanija, mi smo udruženje građana, mi smo neovisna, neprofitna, kulturna organizacija. Na taj način i uspijevamo da radimo. Uvijek ima ljudi koji zavide toj poziciji. Nije meni to neobično. Trideset godina radim i uvijek je bilo nekakvih priča i napada. Ne želim da izgleda pretenciozno, ali, kada pogledamo u prošlost, sjetimo se ljudi koji su nešto uradili. I oni su bili okruženi raznim neradnicima, mediokritetima, malograđanima. Breht je rekao: „Savladao sam tigrove, ubiše me mediokriteti“. Svuda postoje i određeni mediokriteti, pa i u kulturi, pa i među umjetnicima, koji, umjesto da se bave kreativnošću i svojim radom, da se suočavaju sa problemima svog posla i društva u kom žive, oni se bave nama. To je njihov izbor.

RSE: Možda je u tome intriga. Kažu ljudi, lako je Harisu, dobije pare i od Evrope i od Sredoja, ide po festivalima, predavanjima. Da li je lako ovim naivčinama iz Evropske komisije pokupiti pare ni za šta? Prevariti nekompetentne menadžere ili intendante nekih pozorišta?

Haris Pašović: To dolazi od ljudi koji nemaju pojma, ni o procedurama, ni o odgovornosti, ni o partnerstvu. Naši partneri su tako veliki i ozbiljni partneri, da oni samo rade sa ozbiljnim partnerima. East West je ozbiljan partner. Vrlo je čudan fenomen čaršija, ili te neke navodne elite. Mi ne radimo ništa po diktatu, niti za navodnu elitu. Mi radimo za publiku, mi radimo umjetnost koja pripada svima. Nama je jednako stalo do gledaoca u Kiseljaku, Varešu, Kladnju, Derventi, Sarajevu, kao i do gledaoca u Rimu, Edimburgu ili Singapuru, gdje igramo.

Mi zaista volimo to što radimo i mi volimo publiku. Onda se stvori jedna živa veza, jedno značenje koje je iskomunicirano sa našim partnerima. Naši partneri, kada su u poziciji, mogu da doprinesu na neki finansijski način tome što mi radimo. Mi smo neprofitna organizacija.

Mislim da je mnogo zanimljivije tematizirati zbog čega institucije kulture, koje su javne institucije i koje svi plaćamo, nemaju takvu mobilnost i zašto oni nemaju takvu dinamiku, takva partnerstva? Narodno pozorište u Sarajevu, deset godina nigdje nije otišlo. Možda su jednom otišli na gostovanje u Zagreb, a mi smo igrali na tri kontinenta. Ne može se uopšte porediti budžet Narodnog pozorišta i naš. Njihov jednogodišnji budžet je kao naš desetogodišnji.

RSE: Hvala mnogo i želim puno sreće i puno predstava i mnogo jubileja.

Haris Pašović: Hvala puno. Ovdje se radi o velikom broju ljudi i o mojim najbližim saradnicima, Ismaru Hadžiabdiću, Lejli Abazović, ali i jako puno drugih saradnika iz BiH, regiona i svijeta. Ja sam isturen tu, ali to ne bi bilo moguće da nema jedne vrlo velike mreže kolega koji učestvuju u onome što jeste istorija.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG