Dostupni linkovi

logo-print

Granić: Pored SAD, najveće zasluge za opstanak BiH idu Hrvatskoj


Mate Granić

Mate Granić

Mate Granić bio je hrvatski ministar vanjskih poslova od sredine 1993. godine pa do 2000. Godine. 1994. potpisnik je Washingtonskih sporazuma kojim su zaustavljeni sukobi Hrvata i Bošnjaka u BiH, a drugi je čovjek hrvatskog izaslanstva na daytonskim mirovnim pregovorima. U razgovoru za RSE on se prisjeća kako je došlo do daytonskih pregovora, kaže kako su najbolje inicijative za dogradnju Daytona one koje dolaze „sa terena“ i sa mnogo žara brani tezu da je – uz Sjedinjene Države – Hrvatska najzaslužnija za opstanak BiH kao države.

RSE: Dvadeset godina od Daytona. Mnogi kažu kako je zaustavljen rat, ali da nisu stvorene pretpostavke za funkcionirajuću državu. Kako je sve to počelo?

Granić: Rat u Bosni i Hercegovini počeo je u svibnju 1992. godine i bio je posljedica velikosrpske agresije Slobodana Miloševića, njegovih sljedbenika i bivše JNA. Nakon neuspjeha Cutileirovog, Vance -Owenovog i Owen-Stoltenebergovog plana Sjedinjene Američke Države su se u siječnju 1994. godine uključile u mirovni proces. Sjećam se dobro, to je bilo 17. siječnja 1994. godine, održan je prvi sastanak – jedna radna večera – posebnog izaslanika predsjednika Clintona Charlesa Redmana i mene u Ženevi, u hotelu Hilton. Bila je to jedna duga, duga radna večera na kojoj je dogovoren koncept kako zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i kako stvoriti federaciju BiH. Dobili smo domaće zadaće, a to znači: Charles Redman je o tom sastanku trebao obavijestiti predsjednika Clintona i nakon toga razgovarati sa bošnjačkom stranom, a ja sam trebao obavijestiti predsjednika Tuđmana. Ja sam odmah dobio njegovu podršku za ovaj mirovni proces, a nakon dva dana su Sjedinjene Države javile da imaju potporu i bošnjačke strane. Nakon toga smo održali još jedan zatvoreni sastanak na aerodromu u Frankfurtu i praktički Sjedinjene Američke Države su nas pozvale negdje 25. veljače da dođemo u Washington. Nakon tjedan dana pregovora u State Departmentu 3. ožujka potpisan je preliminarni Washingtonski sporazum. On je bio temelj za zaustavljanje rata i uspostavu mira u BiH, i rat između Hrvata i Bošnjaka zaustavljen je u 24 sata.

U ljeto 1994. godine Charlesa Redmana zamijenio je Richard Holbrooke, jedan od najboljih i najefikasnijih američkih diplomata. On je započeo razgovore sa svim stranama. U dvanaestom mjesecu potpisan je gospodarski sporazum hrvatskih vlasti sa lokalnim Srbima, nakon toga su lokalni Srbi odbacili da uopće razgovaraju o planu „Z-4“. Hrvatska ga nije prihvatila, ali je prihvatila da se o njemu razgovara, to je velika razlika. Dakle, Hrvatska je bila kooperativna da se o njemu razgovara. Dalje, važni događaji bili su operacija „Bljesak“, kada je Hrvatska pokazala da neće trpjeti grubo kršenje gospodarskog sporazuma i stalne incidente, i kada je u roku od 34 sata oslobođena zapadna Slavonija, i najvažniji događaj prije „Oluje“ je potpisivanje Splitske deklaracije, kao posljedica zločina u Srebrenici, kada svijet nije ništa napravio, a bio je to najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata. Mi nismo znali razmjere zločina, ali smo znali da su Bošnjaci bili na koljenima. Potpisivanjem te deklaracije po kojoj je Hrvatska vojska legitimno mogla pomagati Armiju BiH i HVO u Bosni i Hercegovini stvoreni su uvjeti da se spriječi pad Bihaća i ponovni masakr.

U Hrvatskoj, kada su lokalni Srbi na sastanku u Ženevi odbili mirnu reintegraciju, došlo je do „Oluje“. Oslobođen je najveći dio Hrvatske osim istočne Slavonije, Hrvatska vojska pomogla je Armiji BiH u operacijama u Bosni i Hercegovini i zajedno sa NATO napadima stvoreni su svi preduvjeti za daytonske sporazume. Jedna zanimljiva stvar – sjećam se kao danas: 14. listopada 1995. godine državni tajnik Warren Christopher me zvao da stanemo, da se ne oslobode Banja Luka i Bosanska posavina, a Richard Holbrooke zvao je predsjednika Tuđmana. Tražili su da Hrvatska vojska stane, jer da će 350.000 Srba napustiti to područje i ići u Srbiju i destabilizirati i Srbiju i mirovni proces. Nakon toga je bilo jasno da Sjedinjene Države hoće na mirni način pregovorima završiti rat u Bosni i Hercegovini. I onda su nas pozvali u Dayton.

RSE: Možemo li malo o tehnici pregovaranja u Daytonu? Doista, kolika je bila uloga emisara koji su išli od sobe do sobe, kolika je bila važnost plenarnih sastanaka, koliko su glavnu riječ vodili šefovi izaslanstava, a kolika je primjerice bila Vaša uloga kao zamjenika šefa delegacije - druge osobe u hrvatskom izaslanstvu?

U početku su nam kazali da postoje dvije stvari o kojima se ne može razgovarati – da će se nova daytonska BiH sastojati od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da će razgraničenje biti 51:49 posto, iako je Federacija BiH u tom trenutku držala oko 58 posto teritorija.

Granić: Predsjednik Tuđman je u tri navrata dolazio i od 22 dana bio je 12 dana u Daytonu. Ja sam bio cijelo vrijeme na pregovorima. Milošević je bio cijelo vrijeme, Izetbegović je bio cijelo vrijeme. Ono što je bitno naglasiti: u početku su nam kazali da postoje dvije stvari o kojima se ne može razgovarati – da će se nova daytonska Bosna i Hercegovina sastojati od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da će razgraničenje biti 51:49 posto, iako je Federacija BiH u tom trenutku držala oko 58 posto teritorija. Drugo – najčešće je to bila 'shuttle diplomacija', i da je Richard Holbrooke, ponekad uz pomoć državnog tajnika Christophera najčešće razgovarao sa pojedinim delegacijama. Hrvatska strana tražila je da se prvo razgovara o mirnoj reintegraciji. To smo mi uz pomoć Amerikanaca sa Srbima razgovarali i u dva dana je dogovoren sporazum kasnije poznat kao Erdutski sporazum kojeg je u Erdutu potpisao Hrvoje Šarinić.

Nakon toga bio je razgovor o Mostaru, pa okvirni sporazum, vojni sporazum i na kraju razgraničenje gdje je bilo najturbulentnije. Dakle ukratko – najčešće 'shuttle diplomacija', a bilo je i sastanaka između delegacija. Imali smo nekoliko sastanaka sa srpskom, ali puno više sa bošnjačkom stranom i uvijek bi to bio predsjednik Tuđman i nekoliko najbližih suradnika. Dva-tri najbliža suradnika, uglavnom ja i Šušak.

RSE: Je li bilo sastanaka u četiri oka voditelja izaslanstava?

Granić: Ne! Niti jedan sastanak u četiri oka nije bio između Tuđmana i Miloševića. Apsolutno nijedan. Ministar Šušak i ja bili smo prisutni na svakom sastanku.

RSE: Je li Daytonski sporazum kakvog se potpisalo u studenom 1995 bio maksimum što se tada moglo postići? Je li možda tko već tada tijekom pregovora upozoravao da daytonska BiH neće moći funkcionirati onako kako država treba funkcionirati?

Granić: Za vrijeme washingtonskih pregovora ideja je bila da se kantonalno uređenje široke decentralizacije prenese na cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali Kontaktna skupina predvođena Sjedinjenim Američkim Državama uopće nije dozvoljavala takve razgovore. Isto tako, nisu dozvoljavali promjenu razgraničenja 49:51 posto, a to je dogovoreno na sastanku ministara vanjskih poslova Kontaktne skupine u Ženevi 14. lipnja 1995. godine. Na tom sastanku bili su prisutni i ministri vanjskih poslova Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, dakle i ja sam bio prisutan. Drugo pitanje je bilo okvirni sporazum. On govori o tome kako će biti ustrojena Bosna i Hercegovina. Moglo se utjecati na određene procese, ali ne na to da će daytonska BiH biti asimetrična, dakle Republika srpska i Federacija, a da će Federacija ostati onakvakako je određeno Washingtonskim sporazumom. Kažem, najviše tenzija je bilo oko razgraničenja, dva dana prije završetka pregovora.

RSE: Mnogi bosansko-hercegovački Hrvati, kada se spomene Dayton,kažu- Posavina. Je li to za njih najbolniji dio cijele priče?

Granić: To je točno. Dva dana prije završetka pregovora Richard Holbrooke i američka delegacija kazali su da će nam dostaviti mape razgraničenja negdje oko 11 sati ujutro. Čekali smo u apartmanu predsjednika Tuđmana, mape nisu došle. Pa u dva, pa u osam navečer, pa kad ni u 11 navečer nisu došle predsjednik Tuđman nam je kazao da se povučemo. Bio je ministar obrane Gojko Šušak, veleposlanik Miomir Žužul i ja, i mi smo se povukli. Mene je u četiri sata zvao Chris Hill, kasnije američki pregovarač sa Sjevernom Korejom, a tada pomoćnik Richarda Holbrooka. Ja sam se sredio i došao u američki paviljon i tamo našao državnog tajnika Christophera, Holbrooka, Miloševića, Silajdžića, kasnijeg zapovjednika NATO-a generala Clarka, Chrisa Hilla… Oni su bili jako dobro raspoloženi, Richard Holbrooke je otvarao šampanjac. On je sve to opisao u knjizi svojih memoara kao i u BBC-jevoj seriji „Death of Yugoslavia“. Dali su mi šampanjac, ali ja sam ga odbio i tražio da mi prvo pokažu mape. Naravno, cijela Posavina trebala je pripasti Republici srpskoj, i Republika srpska je trebala biti do Livna. Odbio sam dalje razgovore, odbio sam taj prijedlog. Dva sata su me uvjeravali, ja sam rekao da nijedan ozbiljni i odgovorni hrvatski političar to neće potpisati, i onda su me u šest sati tražili da pozovem predsjednika Tuđmana. Ja sam pozvao predsjednika i sve mu objasnio, a on je rekao da nema potrebe da se on vraća.Dao mi je punu podršku, rekao mi je da – ako želim – povedem i ministra Šuška. Zamolio je ministra Šuška da ide sa mnom, vratili smo se i zatekli Izetbegovića koji se također priključio.

Moram kazati da je Izetbegović na moje direktno pitanje – „Alija, da li to podržavaš“ - kazao „Ne!“ Ukratko, tada je propala ta ideja i počela je bitka da se vrati bar dio Posavine. Oko tri sata drugog dana – u stvari tog dana – došao je Holbrookeza vrijeme ručka do mene i pitao – ima li šanse da što napravimo? Ja kažem „Uvijek ima, ali ne može biti nepravedno rješenje kojega nitko od Hrvata neće prihvatiti.“ I onda smo im u dogovoru s predsjednikom Tuđmanom dali prijedlog koji je obuhvaćao Posavinu i Brčko distrikt, i južni dio granice BiH prema Hrvatskoj kakav je sada. To su prihvatili, prihvatili su Odžak i Orašje, i predsjednik Clinton je zvao predsjednika Tuđmana negdje oko 5.30 po lokalnom vremenu. Gotovo pola sata su razgovarali i nakon toga je praktički pao dogovor – završeni su daytonski pregovori.

RSE: Bosna i Hercegovina 20 godina ne uspijeva postati funkcionirajuća država. Kako ocjenjujete daytonsku BiH 20 godina kasnije, gdje locirate glavne probleme, i gdje locirate mogućnost da se to promijeni?

Granić: Nekoliko je ključnih problema. Puzajućim promjenama Daytonskog sporazuma za koje su zaslužni neki visoki predstavnici sigurno da se pogoršao položaj Hrvata u BiH. Znači, dovedena je u pitanje konstitutivnost i suverenost Hrvata u mnogim elementima. Najbolji dokaz tome je da su Bošnjaci de facto mogli birati hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Druga stvar – oko nekih bitnih odluka Hrvati su bili majorizirani, što isto nije bio cilj i nakana Daytonskog sporazuma.

Dodatna stvar, Bosna i Hercegovina kao država ne funkcionira dobro. Dakle, ona nije funkcionirajuća država i što se tiče centralne vlasti, ali jednako tako i što se tiče samih odnosa unutar Federacije. Inicijativa Njemačke i Velike Britanije da se ubrza proces integracije Bosne i Hercegovine, dakle da se olakšaju pregovori Bosne i Hercegovine sa Europskom unijom, s jedne strane je dobra, ali sa druge strane ne rješava ključno pitanje: Bosna i Hercegovina može biti stabilna ako se sva tri naroda osjećaju konstitutivno, suvereno i ravnopravno, i to se ničime ne može promijeniti. To tako mora jednostavno biti i to je temelj i Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Temelj! Druga stvar jeda bi bilo najbolje da legitimni predstavnici naroda i građana Bosne i Hercegovine dogovore principe dogradnje Daytonskog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine. Ali ako to ne ide, onda postoje i drugi mehanizmi – i mirovna konferencija i steering commitee. Postoje i Sjedinjene Američke Države koje su bile organizatori i washingtonskih i daytonskih pregovora i Kontaktne skupine i koje moraju pomoći u tom procesu. Znači, potrebna je dogradnja daytonskog sporazuma. Ona je neophodna da bi Bosna i Hercegovina bila stabilna, dobro funkcionirajuća država u kojoj će se dobro osjećati sva tri naroda i svi građani Bosne i Hercegovine.

RSE: Kolika je odgovornost ostalih supotpisnika Daytona – Hrvatske i Srbije - oko sudbine Bosne i Hercegovine? Neki će možda reći da je glavni hrvatski problem u vezi Bosne i Hercegovine to što nema politiku prema Bosni i Hercegovini. Doista, kakva je politika Hrvatske, odnosno Srbije prema BiH, kakva bi trebala biti politika Hrvatske, odnosno Srbije prema BiH?

Granić: Hrvatska zaista dugo godina nema politiku prema Bosni i Hercegovini. Nema jasnu politiku. Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma. Hrvatska je jedna od najaktivnijih sudionica mirovne konferencije. Hrvatska je potpisnica međunarodnih ugovora o prijateljstvu i suradnji sa Bosnom i Hercegovinom i sa Federacijom BiH. Hrvatska je potpisnica Sporazuma o prijateljstvu i suradnji od 12. srpnja 1992. godine, Washingtonskog, Daytonskog sporazuma… Na temelju svih tih sporazuma Hrvatska ima odgovornost za stabilnost Bosne i Hercegovine, a jednako tako za ravnopravnost i konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ukratko, Hrvatska mora djelovati isključivo u okviru međunarodnihugovora i međunarodnih mehanizama, isključivo na taj način! A što se tiče samih inicijativa, najzdravije i najbolje inicijative su one koje dolaze s terena – samih bih Hrvata i njihovih legitimnih predstavnika, kao i predstavnika svih drugih naroda.

RSE: Kakva je politika službenog Beograda prema Bosni i Hercegovini? Ima li Beograd objektivno kakve obaveze prema Bosni i Hercegovini temeljem potpisa na Daytonskom sporazumu?

Granić: Kao potpisnica Daytonskog sporazuma i Srbija je odgovorna za njegovo implementiranje i za stabilnost, teritorijalni integritet i funkcioniranje Bosne i Hercegovine. I sigurno inicijative u tom duhu mogu biti samo pozitivne.

RSE: Može li izbjeglička kriza imati kakvog utjecaja na BiH?

Granić: Ovo područje je sada izloženo jednom potpuno novom izazovu. U dva mjeseca u Hrvatsku je došlo 400.000 izbjeglica. Migrantska, izbjeglička kriza je kriza biblijskih, povijesnih razmjera. Ona je svjetska, europska, regionalna, nacionalna. Bosna i Hercegovina može biti posebno destabilizirana ovom migracijskom izbjegličkom krizom. Ali ovo se doista može iskoristiti u jednom drugom smislu – da se zaista dogradi Dayton u smislu i boljeg funkcioniranja BiH i bržeg integriranja u Europsku uniju. Opasnosti i izazovi su sada druge prirode za Bosnu i Hercegovinu. To treba iskoristiti u pozitivnom smislu.

RSE: VI ste dugo vremena bili sudionik, a potom svjedok hrvatske vanjske politike, hrvatske politike prema susjedima. Mnogi će reći da Hrvatska u devedesetima prema BiH nije igrala otvorenih karata, i da je vodila politiku „sa figom u džepu“. Da se računalo i na Abdića u jednom vremenu, da se u prvoj polovici devedesetih kontaktiralo sa Miloševićem, spomenuli smo Hrvoja Šarinića…

Granić: Ministrom vanjskih poslova postao sam 1. lipnja 1993. godine. Do tog vremena kao potpredsjednik Vlade bio sam zadužen - uz sve druge djelatnosti, društvene djelatnosti, glavni pregovarač sa bivšom JNA – za zbrinjavanjeprognanika i izbjeglica. Hrvatska je zbrinula bez ikakvog većeg incidenta gotovo milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Barem milijun ljudi prošao je kroz Hrvatsku, a najveća brojka u jednom trenutku bila je 325.000 početkom 1993. godine. Od trenutka kada sam postao ministar vanjskih poslova, a vrlo brzo me predsjednik Tuđman imenovao svojim povjerenikom za BiH i za pregovore s bošnjačkom stranom, znam da je Hrvatska igrala ulogu da bez Hrvatske Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država. Apsolutno! Uz Sjedinjene američke države, Hrvatska je najzaslužnija što je Bosna i Hercegovina opstala kao država. Prvo Washingtonski sporazum – pa inicijativa je dogovorena na sastanku nas sa Amerikancima, i najaktivnija uloga u tome za vrijeme pregovora bila je s hrvatske strane. Poslije toga – da nije bilo Hrvatske, Bihać bi sigurno pao. Apsolutno! Sva pomoć Bosni i Hercegovini – uključujući vojnu – išla je preko Hrvatske. Gotovo sve izbjeglice došle su u Hrvatsku i išle i u treće zemlje, ali preko Hrvatske. I nakon toga, na kraju, vojnim operacijama temeljem Splitske deklaracije - koju je na molbu bivšeg turskog predsjednika Demirela inicirala Hrvatska – Hrvatska je pomogla da se oslobodi 20 – 22 posto teritorija BiH. Na kraju i konstruktivna uloga u daytonskim pregovorima – eto, to je uloga Hrvatske.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG