Dostupni linkovi

logo-print
Moj petogodišnji unuk Andrew, u posjeti tokom decembarskog vikenda, među slikama na zidu u dnevnoj sobi zapaža jednu na kojoj je satelitski snimak Sarajeva.

"Ovo mi liči na planetu zemlju" - kaže gledajući sliku sa znatiželjom. "To je Sarajevo gdje je rođen tvoj tata" - objašnjavam mu. Zajedno gledamo utakmicu Manchester Cityja s Edinom Džekom u zapaženoj ulozi - prva utakmica koju je Andrew odgledao sa mnom i Mirzom - i kažemo mu kako je i Džeko rođen u istom gradu u kojem je rođen i njegov tata.

"Na planeti Sarajevo?" - pita Andrew.

"Da" - kažem, i sam otkrivajući, u tom pitanju petogodišnjaka, i vlastito osjećanje da Sarajevo jeste planeta za sebe. To otkriće potkrepljuje i razgledanje, koji dan kasnije, fotografija postavljenih na temu "Sarajevo u ratu" na Internet portalu Sarajevo X-com: neke od njih su okrutno šokirajuće, kao što je bila i troipogodišnja opsada Sarajeva, ali sve zajedno podsjećaju na iskustvo koje građanina Sarajeva koji je preživio opsadu duboko označavaju i razlikuje od bilo kog drugog stanovnika planete zemlje.

Može se danas - gotovo dvadeset godina kasnije - o opsadi govoriti iz perspektive njenih širih dimenzija i značenja: činjenice da je cijeli polumilionski glavni grad jedne evropske države pune tri i po godine bio izložen sistematskom teroru i uskraćivanju najelementarnijih potreba kao što su voda, hrana i struja i da je sve to preživio; poštovanja za predratne dječake iz susjedstva koji su ustali da brane svoje najbliže i svoj grad i uopšte za čudo sarajevske odbrane i opstanka; ili za oduvijek postojeći Ratno Sarajevo - fotografija iz arhive

Ratno Sarajevo - fotografija iz arhive

ali ratnim iskustvom potcrtan osjećaj sudbinske povezanosti i solidarnosti među ljudima bez obzira na njihovo ime, vjeru ili nacionalnost.

Svi ti široki planovi ipak samo su okvir u kojem je ta najveća i još neispričana do kraja priča s kraja dvadesetog stoljeća svakoga dana u sasvim intimnom doživljaju opsade imala bezbroj neponovljivih epizoda u kojima se i odslikavao i formirao naš osjećaj pripadnosti Planeti Sarajevo, drugačijoj od svih u Sunčevom sistemu.

U tom iskustvu opsade redaju se slike i sjećanja na djevojčicu pogođenu snajperskim metkom čiji otac na pitanje šta bi uradio onom ko je pucao u dijete kaže: "Da mi je popiti kafu sa njim da ga pitam što mi ovo uradi". Na večernja "drage moje i dragi moji" nastojanja mog prijatelja iz mladosti Željka Ružičića da posredstvom radija uspostavi pokidane veze među ljudima sve dok ga i samog nije stigla granata u centru Sarajeva.

Na doktoricu prve pomoći Silvu Rizvanbegović ubijenu u jasno obilježenim ambulantnim kolima već u prvim nedjeljama opsade. Na troipogodišnje nadmetanje u okrutnosti među snajperistima i artiljercima na čijoj su meti prečesto a da bi to bilo slučajno bili ljudi u ponižavajućim redovima za hljeb ili vodu, za humanitarnu pomoć ili crnoberzijansku haram-robu na gradskim tržnicama; čija je granata našla učiteljicu Fatimu Gunić i troje njenih đaka na školskom času a druga šestoro djece na sanjkanju na Alipašinom Polju; čiji je metak - gađajući majku s djetetom u centru grada - hladno sračunato ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića i teško ranio njegovu majku; čija je artiljerija spalila nacionalnu biblioteku s hiljadama rukopisa i desetine zgrada u gradu ne štedeći ni najnemoćnije od svih - ranjenike u gradskim
Sa protekom godina, ta sjećanja na Sarajevo pod opsadom postaju jasnija, valjda zato što se dublje osjećaju i pamte sve te najvažnije stvari a zaboravljaju manje važne.

bolnicama. U jednoj takvoj noći terora gorjelo je i gradsko porodilište u kojem su smrt našla i tek novorođena djeca.

Sa protekom godina, ta sjećanja na Sarajevo pod opsadom postaju jasnija, valjda zato što se dublje osjećaju i pamte sve te najvažnije stvari a zaboravljaju manje važne.

Onima koje za Planetu Sarajevo vežu ta sjećanja nikakve naknadne interpretacije onoga što se događalo za tri i po godine opsade ne mogu promijeniti doživotni osjećaj pripadanja jednom u kosmičkim razmjerama neponovljivom iskustvu.

Uostalom, i u stihovima jedne od najzapamćenijih pjesama opsade iskazana je baš takva želja: "Nikome se ne ponovilo". Imao sam priliku da svojevremeno, povodom teksta u kojem su se dovodile u pitanje haške optužnice protiv oficira odgovornih za opsadu s obrazloženjem kako je to bio rat u kojem se gine, u komentaru pod naslovom "Opsada Sarajeva: Zločin a ne rat" u Washington Postu, dokazujem kako u teroru nad Sarajevom s bezbjedne distance nije bilo ničeg vojničkog: samo sistematsko ubijanje sračunato na to da život u gradu učini nesnosnim za sve.

Čitam ovih dana s interesovanjem reagovanja različitih boračkih i civilnih udruženja na najave kako bi "zločini iz devedesetih" najzad mnogli biti sudski procesuirani. Ni najmanje se ne slažem s kvazipatriotskim odbijanjem svake mogućnosti da su u opkoljenom bosanskom glavnom gradu, van domašaja organa reda, počinjeni i zločini nad nebošnjačkim stanovništvom Sarajeva: ti zločini morali su biti davno gonjeni, istraženi i sudski procesuirani ne ostavljajući prsotora za današnje sve učestalije reinterpretacije onoga kroz šta je Sarajevo prošlo od aprila 1992. do decembra 1995. Odbijanje da se to učini i gotovo dvadeset godina kasnije uvreda je za svakoga ko je doživio troipogodišnju opsadu.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG