Dostupni linkovi

logo-print
Ovih dana – čitajući dramatične a u nekim slučajevima i tragikomične apele i pozvanih i nepozvanih o “sudbinskom značaju” naročito za Bošnjake predstojećeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini – ne mogu a da se ne sjetim jedne zgode iz godina mog dopisnikovanja u Njujorku ranih osamdesetih (koju sam u nekom kontekstu i ranije spominjao):

Pošao nam, dakle, u posjetu Sarajlija kojeg sam sreo u Njujorku i rekao uniformisanom portiru na ulazu u moju zgradu kako dolazi u posjetu “jugoslovenskom novinaru” koji tu živi. “Bošnjak?” – pitao ga portir. “Da, Bošnjak” – potvrdio je moj posjetilac. Kad je portir interfonom nazvao stan “jugoslovenskog novinara” moj posjetilac je radosno uzviknuo: “Kako si Kemo, Hamo ovdje”. Glas s druge strane je odgovorio: “Nije Kemo, ovo je Zoran Bošnjak (dopisnik “Vjesnika”), a Kemo vam je na dvanestom katu”.

Tako je, eto, propao udruženi pokušaj njujorškog portira i bosanskog emigranta da me desetak godina prije nego što će to postati ustavno ime za moj narod uguraju u Bošnjake.

Ovih dana na tome udruženo rade mudre bošnjačke glave u vidu, što stvarne-što samozvane, intelektualne elite. S približavanjem popisa, prvog u Bosni i Hercegovini još od predratne 1991. godine, sve je očitija uznemirenost među promotorima pravovjernog bošnjaštva koji se – dvadeset godina nakon preimenovanja Muslimana iz popisa 1991. u Bošnjake – pomalo panično pitaju: jesu li za te dvije decenije Bošnjaci dovoljno osviješteni da na popisu ne naprave “katastrofalnu”, “nepopravljivu”, “istorijsku” grešku.

“Čekićanje” poželjnog “jedino pravog” izjašnjenja u nacionalnu svijest Bošnjaka dostiže razmjere horskog pjevanja u kojem i djeca predškolskog uzrasta – u zabrinutosti za stanje nacionalne svijesti – deklamuju: “On meni: Bosanac, kakav Bosanac – Bošnjak”.

Zanimljivo, kao eksperiment u treniranju nacionalnog jednodušja, djeca od sedam godina i akademici od sedamdeset ponavljaju istu popisnu formulu: “Nacija – bošnjačka; država – Bosna (i Hercegovina); jezik – bosanski”.

Nemam naročitih ličnih problema s tom formulom jer ne znam kako bi se drugačije mogli izjasniti Bošnjaci: Bosna i Hercegovina jeste njihova država; jezik im jeste bosanski onoliko koliko je to Hrvatima hrvatski a Srbima srpski; a raniji eksperimenti s njihovim nacionalnim identitetom u kojima su imali slobodu da se izjašnjavaju i kao Srbi ili Hrvati i kao neopredijeljeni i na kraju kao ustavno priznati Muslimani više su doprinosili zbunjenosti nego afirmaciji njihovog nacionalnog bića.

To je kontekst u kojem je u jeku opsade Sarajeva, prije dvadeset godina – 27. septembra 1993, bez mogućnosti prethodne javne rasprave i demokratske konsultacije onih kojih se to najviše tiče, održan Svebošnjački sabor koji će biti zauvijek obilježen s dvije donesene odluke:

*Jedna je – obacivanje Ženevskog mirovnog plana po kojem bi Bosna I Hercegovina postala “unija tri republike” (zanimljivo – ovih se dana, dvadeset godina poslije, obnavljaju politički nagovještaji sporazuma koji bi prećutno značio uspostavu trećeg entiteta što je približno rješenjima odbačenim ratne 1993.);

*Druga je – u Deklaraciji tog sabora – glasila: ”Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo, kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjak, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu tradiciju naše povijesti”.

Dvadeset godina kasnije, narod koji niko nije pitao ni kad su mu davali ni kad su mu uzimali ili vraćali imena, treba – pored ostalog – da se prvi put izjasni i o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Razumijem uznemirenost promotora “jedino ispravnog odgovora” ali ne dijelim njihove motive ni metode.

Prvo: u vezi s tvrdnjom o “sudbinskom karakteru” popisa.

Ona – čini mi se – počiva na vjerovanju kako brojke i procenti o udjelu Bošnjaka u ukupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu određuju i količinu njihovog vlasništva nad bosanskom državom. Riječ je o svojevrsnoj podvali jer su “prvi u Bošnjaka” još ratne 1995. godine prihvatili dejtonski ustav kojim se Bosna i Hercegovina uređuje kao država tri konstitutivna naroda u kojoj jednaka prava ima i najmalobrojniji i najbrojniji narod i to se neće promijeniti popisom. Skloniji sam da na popis gledam kao na statističku operaciju izuzetnog značaja za planiranje društvenih potreba i razvoja i bilo čije izjašnjavanje za bilo koju nacionalnu pripadnost ne može mi povećati ni krvni pritisak ni tjelesnu temperature.

Drugo: u vezi sa samozvanim pomotorima bošnjaštva.

Vrlo sam skeptičan kad vidim kako se kao prvoborci “afirmacije bošnjaštva” pojavljuju ljudi koji su, poput doskorašnjeg poglavara Islamske zajednice, koliko juče kliktali “Turska je vazda bila naša mati, tako je bilo I tako će ostati” ili oni koji bi da iz statusa statističke većine projektuju i veća prava svoga i poniznost drugih naroda čime određuju i žalosni status pripadnika vlastitog naroda na teritorijama na kojima su manjina ili pak oni koji su poistovjećujući bošnjaštvo s islamskom vjeroispoviješću doprinosili mogućoj popisnoj konfuziji između vjere i nacije.

I treće: u vezi s metodima.

Mislim da pozivi na “nacionalno osvještenje”, bilo da dolaze od akademskih mudrih glava bilo od djece koja u propagandističkim spotovima daju “jedino ispravan odgovor” o naciji i jeziku, predstavljaju potcjenjivanje zrelosti i neukusno izrugivanje pripadnicima naroda u ime čije se afirmacije sve to navodno radi.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG