Dostupni linkovi

logo-print
U potpunom odsustvu bilo kakvih znakova postojanja bosanskohercegovačke države; u razočaravajućoj spoznaji takozvanog međunarodnog faktora da “tamo” – u Bosni i Hercegovini – nema više nijedne adrese ni partnera za bilo kakav suvisao razgovor ni o sadašnjosti ni o budućnosti; u njihovom odavno već potrošenom tutorskom podsjećanju samozvanih bosanskih “političkih elita” kako bi morale početi da rade svoj posao, neizbježno se nameće i pitanje: kako će se ovaj očiti politički neuspjeh aktuelnih narodnih izabranika da bilo šta korisno urade za tri četvrtine tekućeg mandata odraziti na izbore 2014. godine?

Ako možda mislite da su takva pitanja preuranjena više od godinu dana prije izbora, mora da vam je promakla galama o ugroženosti sva tri konstitutivna plemena koja ukazuje na nastojanje da se što ranije zauzmu još od “prvih slobodnih izbora” 1990. godine garantovano pobjedničke pozicije: status čuvara ugroženih nacionalnih interesa.

Mora da ste odmahnuli kao na “već viđeno” i “ništa novo” na intervju predsjednika Republike Srpske – da počnemo od njega – beogradskom nedjeljniku “Pečat” pod naslovom: “Srpsku ću voditi do pune slobode i samostalnosti” u kojem poručuje političkim protivnicima kako “snagu Srpske koju smo postavili ne mogu da ugroze”.

Možda ste sličan osjećaj već viđenog imali i čitajući intervju predsjednika HDZ-a Hrvatske “Dnevnom avazu” u kojem govori o dodatno pogoršanom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini “zbog politike neravnopravnosti i neimplementacije konstitutivnosti” čime se “ponižava narod” i narušavaju mu se “osnovna prava” zbog čega imamo “jedinstven slučaj u svijetu da pripadnici drugog naroda – u ovom slučaju Bošnjaci – na izborima biraju, osim svog člana, i hrvatskog člana Predsjedništva”.

Ili ste već oguglali, pa više i ne primjećujete, gotovo svakodnevno nadvikivanje bošnjačkih patriota o kontinuitetu međunarodnog i komšijskog neprijateljstva, sve do prijetećeg “statističkog genocida” u vidu popisne zavjere koja prijeti da izbriše Bošnjake i završi ono što nije mogla oružana sila.

Igra na tu kartu – nacionalne ugroženosti – ne treba da iznenađuje jer je to u protekle dvije i kusur decenije bila karta koja dobija. Uoči izbora 2014. ona postaje i privlačnija zato što, nasuprot i godinama pune dominacije troglave necionalističke koalicije – SDA, SDS, HDZ – u kojima je uvijek postojala nekakva obećavajuća artikulisana opozicija, u opštoj obamrlosti svih državnih institucija prvi put u još nezapočetoj istoriji demokratskog prohodavanja ta nacionlidtička karta nema nikakvu izglednu alternativu.

Dosadašnja dva “upada u sistem”, u kojima su obećanja nacionalne ravnopravnosti izvan vlasništva tri nacionalističke partije svake nad svojim plemenom i “države za čovjeka” za trenutak ličila na moguće početke stvarnog političkog – umjesto etničkog – pluralizma, u međuvremenu su svedena na nivo “incidenata”: partija čiji je predstavnik dva puta pobijedio na izborima za državno Predsjedništvo ušla je u partnerstva s partijama koje se izvinjavaju što je HDZ-u uskraćen ekskluzivitet u predstavljanju bosanskohercegovačkih Hrvata da bi upuštajući se u “prekomponovanje vlasti” u takvim partnerstvima dovela do potpune paralize svih državnih institucija.

Tako se, po rezultatima – dakle, po jedinom po čemu se može suditi o njenom kapacitetu – nekadašnja alternativa nacionalističkoj politici pretvara gotovo u njenog promotora: partija koja je spiskala tri godine bosanskohercegovačke postratne istorije daje nadu za povratak na vlast partije koja je prije nje spiskala čitave dvije decenije.

Postoje dvije moguće, iako ne logične, reakcije biračkog tijela: ono se može prepustiti osjećanjima ugroženosti i potražiti utočište u naručju provjereno nacionalističkih partija ili se može pomiriti s besperspektivnošću i, u odsustvu mogućeg poželjnog ishoda, odbiti da uopšte iziđe na izbore.

Ima li, u svemu tome, i nekog trećeg puta? Moglo bi biti ako se ispune dva uslova.

Prvi je: neprihvatanje zdravo-za-gotovo galame o nacionalnoj ugroženosti. Kritička javnost, a ovaj autor nema nikakvih iluzija o postojanju takve javnosti ili istinski nezavisnih medija, mogla bi raskrinkati raspirivače etničkih strahova ako bi – u primjerima navedenim u ovom tekstu – provjerila ko to uopšte danas dovodi u pitanje postojanje Republike Srpske ali i ko bi od onih koje se pita u svjetskim poslovima priznao njenu “punu slobodu i nezavisnost” koju bez ikakvog pokrića obećava njen predsjednik; ako bi predsjedniku HDZ-a pokazali kako nikako nije jedinstven slučaj u svijetu da pripadnici drugog naroda braju “tuđeg” člana Predsjedništva – inače Obama nikada ne bi bio predsjednik Sjedinjenih Država – nego je jedinstven slučaj to da “narodi” a ne građani biraju državne vlasti; i ako bi bošnjačke paranoike podsjetili kako je posljednje obećanje “stopostotne BiH” dovelo gotovo do njenog odumiranja.

Drugi je: pojava političke platforme – ili partije – koja će na ubjedljiviji način artikulisati neku izglednu alternativu kao kombinaciju evropskih aspiracija građana i proevropskih ideja iz trenutno još nepovezanih građanskih inicijativa, demokratskih fronti i “bebolucije”, sve to na bezbjednoj distanci od bilo kakve ideje nacionalne dominacije.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG