Dostupni linkovi

Rasprava u srijedu, 5. decembra, u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku o radu haškog tribunala za ratne zločine počinjene u godinama raspada Jugoslavije ovog puta se vremenski podudarila s potpaljivanjem antihaških osjećanja posebno u Srbiji u vezi s najnovijim oslobađajućim presudama za ratne komandante hrvatskih i kosovskih oružanih snaga.

Te presude su u najširoj srpskoj javnosti, pa i među nekim od njenih prodemokratskih i proevropskih aktivista, primljene kao dokaz kako je riječ o političkom i u osnovi antisrpskom sudu. Ta osjećanja je na samoj sjednici Savjeta bezbjednosti izrazio prvi potpredsjednik vlade Srbije Aleksandar Vučić čije je izlaganje u Temi dana u vrhu naslovne strane u broju od četvrtka beogradska "Politika" sažela naslovljavajući Tanjugov izvještaj iz Njujorka sa "Vučić: Odlukama Haga Srbi jedini krivci".

Vučić je u tom izlaganju rekao kako je "haški tribunal svojim presudama izdvojio srpsku naciju kao jedinu odgovornu za svirepe zločine počinjene na teritoriji bivše SFRJ". Rekao je i kako tribunal "nije uspeo da odgovori zadatku zbog kojeg je osnovan – da doprinese procesu pomirenja u regionu zapadnog Balkana".

"Potrebno je naglasiti da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije imali civilnu, etničku i versku dimenziju. Nije bilo nevinih u zločinu. Sve strane su učestvovale u konfliktu, počinile krivična dela i pretrpele ljudske gubitke" – rekao je Vučić.

Iako je u tom izlaganju naglasio kako "Srbija nikada nije tražila veštačku simetriju ni u optuženima niti u presudama tribunala" njegovo insistiranje kako "nije bilo nevinih u zločinu" i kako su "sve strane počinile krivična dela" samo je najnovija demonstracija nastojanja da se jednaka raspodjela krivice nametne kao kriterijum pravičnosti i ispunjavanja misije tribunala.

Sudnica u Haškom tribunalu

Sudnica u Haškom tribunalu

Na toj liniji i prezentacija Vučićevog izlaganja na Savjetu bezbjednosti u "Politici" u značajnoj mjeri pokazuje i zašto tribunal – kako to pokazuju i reagovanja na njegove najnovije presude u Srbiji – zapravo i nije mogao doprinijeti pomirenju u regionu: u prezentaciji tog izlaganja kao teme dana na naslovnoj strani srpskoj javnosti nudi se zaključak kako je to na neki način obilježilo sjednicu Savjeta bezbjednosti. Da bi se osnažio taj utisak, izvještaju se – na web stranici beogradskog dnevnika – dodaje i izjava ruskog ambasadora u Ujedinjenim nacijama Vitalija Čurkina na toj sjednici kako tribunal "nije pokazao ni pravednost ni efikasnost" a da se u toj web verziji izvještaja ni riječju ne spominje "ostatak rasprave" koju, recimo, informativna služba Ujedinjenih nacija u naslovu svog saopštenja sa sjednice sažima na sljedeći način: "Savjet bezbjednosti pohvaljuje doprinos međunarodnih tribunala globalnom krivičnom pravu, proglašavajući kako će njihovo nasljeđe biti utisnuto u bilanse istorije".

Održavanje privida kako je naše mišljenje o istorijskim procesima, institucijama i ličnostima na neki način relevantnije od svakog drugačijeg viđenja već pune dvije decenije je nepremostiva prepreka uspostavi elementarnih uslova za pomirenje koje se može zasnivati samo na univerzalnom obznanjivanju počinjenih zlodjela, kažnjavanju odgovornih i poštovanju za žrtve ratnih zločina na svim stranama.

Uporno insistiranje kako su "svi krivi" – čak i ako zamjenik premijera zaista ne traži simetriju – objektivno doprinosi zamagljivanju odgovornosti u kojoj bi nekako sistematska zlodjela u opsadi Vukovara, koja je završena trijumfalnim naslovom "Vukovar sravnjen ali slobodan", trebalo da budu jednaka pojedinačnim zločinima u odbrani tog grada; u kojoj bi troipogodišnji teror nad Sarajevom i ubistva više od 12.000 građana trebalo izjednačiti s neljudskim zločinima nad srpskim civilima unutar opsjednutog grada; a godišnje komemoracije za žrtve međunarodno potvrđenog genocida u Srebrenici zasjenjivati "kontrakomemoracijama" u susjednim varošima i upornim negiranjem sa najviših mjesta u Srbiji i Republici Srpskoj da je genocid uopšte i počinjen.

U ovom najnovijem povodu, predstavljanja sjednice Savjeta bezbjednosti isključivo iz vučićevsko-čurkinovske perspektive, čitaocu se uskraćuje predstava o tome šta "ostatak svijeta" misli o istorijskim učincima i nasljeđu tribunala. To uključuje izjavu predsjednika tribunala (Theodor Meron) da je on doprinio "novoj eri odgovornosti za pravdu u međunarodnoj zajednici"; izjava haškog tužioca (Serge Brammertz) kako će uspjeh tribunala biti mjeren uspjehom u prenosu nadležnosti za gonjenje ratnih zločina na nacionalne krivične sudove" ("Sva zlodjela počinjena protiv civila u bivšoj Jugoslaviji moraju se krivično goniti"); puna podrška radu tribunala od strane predstavnika Francuske (uz podsjećanje na "odgovornost sjećanja"), Njemačke (uz zabrinutost zbog najnovijeg svođenja saradnje Srbije s tribunalom na "tehnički nivo"), Velike Britanije (uz naglašavanje značaja domaćeg gonjenja kako nijedan počinilac ratnih zlodjela ne bi ostao nekažnjen), Sjedinjenih Država (uz obećanje nepokolebive podrške tribunalu u ispunjavanju misije sprečavanja budućih zlodjela i kažnjavanja počinilaca) ...

Populističke izjave u kojima se tribunalu zamjera da je izdvojio "srpsku naciju kao jedinu odgovornu" za ratne zločine prije će doprinijeti učvršćivanju nego oslobađanju od osjećaja kolektivne krivice: tribunal, naime, ne sudi nacijama nego konkretnim počiniocima konkretnih zlodjela a tu onda ideologija "svi su krivi" nije od bilo kakve koristi osim naravno političarima koji u pripisivanju kolektivne krivice vlastitom narodu vide paravan za prikrivanje vlastitog ili učešća svojih partija u politici koju međunarodni sudovi vide kao udruženi zločinački poduhvat.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG