Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Ograničeni


Čelnici BiH sa komesarom za proširenje Štefanom Fielom nakon još jednog od niza neuspješnih sastanaka

Čelnici BiH sa komesarom za proširenje Štefanom Fielom nakon još jednog od niza neuspješnih sastanaka

Dvije susjedne zemlje tijesno povezanih sudbina, Srbija i Bosna i Hercegovina, dočekuju novu – 2014. – godinu u potpuno suprotnim raspoloženjima: u Srbiji se proslavlja najavljeno januarsko otvaranje pregovora o pridruženju Evropskoj Uniji, a u Bosni i Hercegovini dominira mirenje sa još jednom izgubljenom godinom i potonućem na samo začelje balkanskih zemalja koje teže evropskoj budućnosti. Srbija je, u nastojanjima da ispuni uslove za otvaranje pregovora, ostvarila napredak i u odnosima s Kosovom iako se pred domaćom javnošću insistira kako od nje nije i neće biti traženo i priznanje Kosova.

Sadašnje političko vodstvo Srbije, koje je u preuzimanju vlasti dočekano s podozrenjem zbog pripadanja partijama Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja ratnih devedesetih, pokazalo je kako se u izboru najvišeg nacionalnog prioriteta – u ovom slučaju pridruženja Evropskoj Uniji – može napredovati i uprkos nasljeđu nedavne prošlosti: premijer Ivica Dačić mogao je zato zaključiti 2013. godinu “euroforičnim” izjavama kako za Srbiju Evropa više nije predizborna laž za dobijanje glasova već ostvarenje “decenijskog sna” i poziv da se Srbija pripremi za Evropu.

U sadašnjem političkom vodstvu Bosne i Hercegovine, na žalost, nema ni začetaka saglasnosti o najvišem nacionalnom prioritetu a još manje spremnosti da se u ime tog prioriteta prave i ustupci i preuzimaju rizici bez kojih napretka jednostavno ne može biti. Otkako je 2006. godine u ime obećanja “stopostotne Bosne i Hercegovine” odbačen međunarodno podržavani projekt postepenog jačanja bosanskohercegovačke državnosti pokazali su se potpuno bezizglednim i “probosanski” i “antibosanski” projekti - predstavljeni u krajnostima između željenog ukidanja ili otcjepljenja Republike Srpske – i obje su krajnosti imale paralizirajuće dejstvo na bilo kakve političke procese.

“Relativni pobjednici” bosanskohercegovačkih izbora 2010. godine vrlo brzo su ideju približavanja Evropi žrtvovali za daj-šta-daš postizborne koalicije u kojima je taj najviši nacionalni interes zamijenjen najnižim interesom: opstajanja na vlasti po svaku cijenu.

To odsustvo evropskog prioriteta i kriterija u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj politici najdrastičnije se pokazuje u nesposobnosti da se razumije – i onda naravno i da se provede – inače sasvim jasan evropski zahtjev iz presude “Sejdić-Finci”: omogućavanje svakom građaninu da se kandiduje za najviše državne funkcije. U političkim elitama, iznjedrenim iz ustavno nakaradne ideje dominacije “konstitutivnih naroda”, čak se i tako jednostavan zahtjev uspijeva potisnuti u stranu insistiranjem na zahtjevu da se u traženju rješenja za ravnopravnost pripadnika manjina nađu i rješenja koja će garantovati da “jedan narod neće birati predstavnike drugog naroda”. Time se, naravno, ustavno sankcionirani aparthejd podiže na nivo najvišeg principa i vrijednosti u direktnoj suprotnosti s idejom ravnopravnosti manjina i građanina.

Pred osmom godišnjicom odsustva bilo kakvog značajnijeg kretanja prema Evropi, otužno zvuče utješna uvjeravanja kako se možda i nismo pomakli, ali smo danas ipak znatno bliže Evropi jer sada s Evropom dijelimo onih 932 kilometra granice s Hrvatskom
Pri tome se takozvani politički lideri, koji nikuda ne vode, ubiše dokazujući uz naklonost medija kako je pridruženje Evropi ionako “na dugom štapu” – pa, eto, i ne treba žaliti za još jednom izgubljenom godinom; kako je i Evropa u kandžama krize i kako je i sama njena budućnost neizvjesna pa, eto, i nema razloga žaliti ni za desetinama miliona dolara izgubljenih pristupnih fondova. Sve to dok istovremeno Evropska komisija objavljuje dodjelu 178,7 miliona eura pomoći Srbiji iz pristupnih fondova za provođenje reformi u područjima vladavine prava, javne administracije, socijalne uključenosti, privatnig sektora, saobraćaja, okoline, energetike i poljoprivrede.

Naslonjeni na odsustvo tradicija uređene pravne države – i antievropske i uopšte antizapadne sentimente u dijelu javnosti vaspitavanom na odbojnosti prema “stranom diktatu” – vođe sva tri etnička predznaka uspijevaju da izbjegnu afirmaciju eurokompatibilnosti kao vrhunskog kriterija uspješnosti njihovog rada.

Paradoks je više nego upadljiv: dok Hrvatska proslavlja ovogodišni prijem u Evropsku Uniju kao njena najmlađa članica, a Srbija oduševljeno očekuje početak pregovora u januaru, stranke čija je samoproklamovana misija da predstavljaju nacionalne interese bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata aktivno onemogućuju da i Bosna I Hercegovina napravi korak u tom smjeru, a „probosanske snage“, kako se, iz ko zna kakvih razloga, nazivaju partije bošnjačkog predznaka, ne uspijevaju artikulisati svima prihvatljivu viziju zajedničkog interesa – makar u tom cilju približavanja Evropi – niti pridobiti partnere za premošćivanje dubokog jaza koji dijeli bosanskohercegovačka konstitutivna plemena.

Pred tom provalijom, i osmom godišnjicom odsustva bilo kakvog značajnijeg kretanja prema Evropi, otužno – ako ne i podrugljivo – zvuče utješna uvjeravanja kako se eto možda i nismo pomakli, ali smo danas ipak znatno bliže Evropi jer sada s Evropom dijelimo onih 932 kilometra granice s Hrvatskom. Još kad se tome u dogledno vrijeme doda i 249 kilometara granice s Crnom Gorom i 357 kilometra granice sa Srbijom – kad i one postanu članice Unije - Bosna i Hercegovina će sa svih strana biti okružena Evropom: ostavljena da godinama uzaludno traži rješenje za evropski standard jednakosti građanina pred zakonom.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG