Dostupni linkovi

logo-print
Vijest objavljena u četvrtak, kako je, po jednima u Splitu – po drugima u Mostaru, u 67. godini preminuo bivši televizijski novinar, a do juče profesor na mostarskom sveučilištu Smiljko Šagolj, nezaobilazno nameće razmišljanje o dobrom građanskom vaspitanju i drevnoj latinskoj mudrosti, koji nalažu da se o mrtvima govori „samo najbolje“.

U posmrtnoj biografiji koja se uz vijest o smrti pojavila na Internet portalima u takozvanoj regiji, ukljućujući i web stranice nekad uglednih novina, o Šagolju su ispisane sve same pohvale njegovog akademskog i profesionalnog „lika i djela“: najmlađi diplomac u svojoj generaciji, višestruko nagrađivani novinar predratne Televizije Sarajevo, doktor nauka i predavač na odjelu novinarstva Filozofskog fakulteta na mostarskom sveučilištu, autor četiri knjige i najpopularniji profesor u anketi među mostarskim studentima. U toj sanitiziranoj biografiji nema ni riječi o Šagoljevom ratnom angažmanu koji je – u tim prvim vijestima o njegovoj smrti – samo Radio Slobodna Evropa u jednoj od ukupno četiri rečenice u tom povodu precizno vrijednosno okarakterisala riječima: „Brojni njegovi izvještaji bili su neistiniti, huškački i politizirani“.

Da li se takvim vrijednosnim sudovima narušavaju pravila „objektivnog novinarstva“ ili čak građanskog „dobrog vaspitanja“?

Vjerujem kako se i jedno i drugo, i dobro novinarstvo – i dobro vaspitanje, drastičnije i štetnije po javnost narušavaju prešutkivanjem, potiskivanjem i brisanjem iz biografije javnih ličnosti onih životnih epizoda koje narušavaju naknadno retuširanu sliku njihovog profesionalnog i akademskog života. Pravilo „o mrtvima sve najbolje“ važi, naime, za ljude koji su tiho živjeli i koji nisu imali moć i uticaj na tuđe živote ili – još drastičnije – na tuđu smrt.

Šagolj je, u ratnoj Bosni i Hercegovini, svoje novinarske sposobnosti entuzijastično stavio u službu nacionalističke ideologije i bio je njen gorljivi propagandista. Već i površna pretraga na Internetu izbaciće desetine autentičnih televizijskih izvještaja u kojima je sukobe u Mostaru 9. maja 1993. karakterisao kao „najširu muslimansku agresiju na Hrvate“ i ne spominjući nigdje kako su hiljade bošnjačkih civila protjerani iz svojih kuća i završili u zloglasnim logorima na Heliodromu, Gabeli i Dretelju prije konačnog progona u „treće zemlje“; javljao je kako su „napadi muslimanskih postrojbi s elementima zločina i genocida“ počeli u Konjicu; potpaljivao je mržnju – pa čak poticao i na progon već prognanih, bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj, kad je u jednom od huškačkih „izvještaja“ govorio o ogorčenju bosanskohercegovačkih Hrvata onima u Hrvatskoj koji „najvećim zlotvorima hrvatskog naroda zbrinjavaju obitelji valjda da bi oni lakše progonili Hrvate u Bosni i Hercegovini“. Antologijski primjer huškačkog novinarstva, i opet usmjeren protiv najbespomoćnijih – bosanskih izbjeglica u Hrvatskoj – je njegov poklik „a Muslimani su još u Makarskoj“.



Šagolj je u tom bezrezervnom stavljanju u službu projekta etničkih podjela prešao puni krug: od entuzijastičnog promotora bratstva-jedinstva u jednopartijskoj državi do entuzijastičnog promotora etničke mržnje. Radeći na knjizi „Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru“, tu sam promjenu među mnogobrojnim novinarima u bivšoj Jugoslaviji koji su od zagovaranja međunacionalne bratske ljubavi prešli na zagovaranje međunacionalnog bratoubilaštva objasnio principom „zamjene čipova“: novinari i mediji koji jednom prihvate ulogu služenja i propagande lako su upotrebljivi za služenje ekstremno drugačijim idejama i gospodarima. U tome je Šagolj postao jedan od najčeće spominjanih primjera u pozivanju na međunarodno krivično gonjenje novinara podstrekača mržnje.

On je iskreno prigrlio ideologiju etničkih podjela i bio je revnosni promotor politike ratnog vodstva samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg Bosna, šireći u svojim ratnim izvještajima o sukobima Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane poruke grupe nedavno prvostepeno osuđene pred haškim tribunalom za „udruženi zločinački poduhvat“: u njegovim izvještajima prenošene su poruke Jadranka Prlića i Brune Stojića „braći Hrvatima“ da se ujedine protiv „muslimanske agresije“. Šagolj je ideju hrvatskih teritorija s Mostarom kao glavnim gradom uzdizao na nivo najvišeg principa pred kojim je svaka pomisao na građansku državu – u kojoj bi ravnopravno živjeli pripadnici svih njenih naroda – izrugivana kao zalaganje za „muslimansku državu“ i povratak sada tako omraženom bratstvu i jedinstvu čiji je jedan od najvatrenijih promotora bio upravo on.

Čak i površan ponovni pregled Šagoljevih ratnih izvještaja, lako dostupnih na Internetu, pokazuje i koliko se ta ideologija hranila međunarodnim povlađivanjem nacionalističkim ucjenama u vidu različitih mirovnih planova koji su svi počivali na nekoj verziji etničke podjele. Jedan od tih planova, koji su u ženevskoj seriji mirovnih pregovora predložili američki i britanski posrednici – Sajrus Vens (Cyrus Vance) i Dejvid Oven (David Owen) – prigrljen je „zdravo-za-gotovo“ od prvaka „Herceg Bosne“ koji su počeli zaokruživanje „hrvatskih teritorija“, izdali naredbu da se na tim teritorijama jedinice Armije BiH potčine komandi HVO-a, proglasili Mostar za svoj stolni grad i počeli masovni teror i progon nad muslimanskim stanovništvom. To je bila pozadina „najšire agresije muslimanskih snaga“ protiv hrvatskog stanovništa o kojoj je izvještavao Šagolj. Njegova ljudska i profesionalna biografija bila bi nepotpuna bez uvida i u to njeno poglavlje.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG