Dostupni linkovi

logo-print
Bez obzira na trenutni ishod ekskurzije „bosanskohercegovačkih lidera“ u Brisel, sve ukazuje na to kako će se ona dugoročno okončati na nivou čini mi se zagorske izreke „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba“, odnosno: ne može Brisel za jedan dan europeizirati pamet već više od dvije decenije duboko ukopanu – i sve beznadnije zaglavljenu – u ideologiju podjele svega u Bosni i Hercegovini, od dječjih obdaništa do naučnih akademija, od ekonomskih dobara do političkih funkcija, od televizija do grobalja, između „tri konstitutivna naroda“ i njihovih najviših predstavnika.

To je ideologija s kojom se u Bosni i Hercegovini ušlo u “prve demokratske izbore” 1990. i koja ni iz jedne “konstitutivne perspektive” nije mogla proizvesti ništa bolji ustavni okvir od dejtonskog sporazuma. Bosnu i Hercegovinu, u njenom istorijskom obliku i vrijednostima, u Dejtonu nije imao ko ni da predstavlja: tamo se otišlo na finalizaciju već dogovorene teritorijalne podjele, 51-49 odsto, i usaglašenog naziva i ustavnih ovlaštenja entiteta i nije ni čudo što je jedina briga tadašnjeg predsjednika bila šta će mu – povodom sporazuma – “reći u Sarajevu”.

Poštovani čitalac može prigovoriti zbog ovog vraćanja u istoriju, i može o tome imati i drugačija osjećanja i viđenja, ali mi se čini kako je to okvir u kojem se jedino može razumjeti zašto ni poslije gotovo četiri godine od donošenja presude u “slučaju Sejdić-Finci”, i nakon svih evropskih posredovanja i nagovaranja, obećanja evropske perspektive i prijetnji evropskim sankcijama, vođe vladajućih bosanskohercegovačkih partija ni poslije prihvatanja “principa za provođenje presude” 1. oktobra deset dana kasnije – 10. oktobra – na popravnom izletu u Brisel nisu uspjeli da dođu do rješenja.
Razlog je što oni, zaglavljeni u ideologiju vlasništva “konstitutivnih naroda” nad Bosnom i Hercegovinom, nikada nisu ni razumjeli zašto bi Sejdić i Finci – a zapravo zašto bi uopšte nekakve manjine, pa makar to bili i pripadnici nekog od konstitutivnih naroda na teritoriji koja “pripada” drugom narodu, imali prava da se kandiduju i za najviše državne funkcije. U toj potpunoj zaokupljenosti očuvanjem dejtonskih tekovina “demokratizacije” oni su evropsko insistiranje na provođenju presude sveli na licitaciju s rješenjima od kojih je jedno bilo gore od drugoga udaljajavjući se od ideje jednakih prava manjina prema traženju rješenja kojima će se “onemogućiti da pripadnici jednog naroda biraju predstavnike drugog naroda”.

(Željko Komšić je – iz elementarnog samopoštovanja – u pravu kad kaže kako se tako čitava pocedura provođenja presude izrodila u „slučaj Komišić“ u čemu on nije želio ni mogao da učestvuje.)

Da su bosanskohercegovački politički „konstitutivci“ ikada pokušali da, i tragom presude u slučaju Sejdić-Finci, zaista unapređuju politički sistem koji ih tako istrajno održava na vlasti, to što je postalo „slučaj Komšić“ moglo je poslužiti i kao pozitivan presedan i putokaz. Naime – zašto bar u izboru za državne funkcije, koje se tiču svakog građanina Bosne i Hercegovine, ne bi važio princip da „svi glasaju za sve“ pa da, u slučaju izbora članova državnog Predsjedništva, građanin mora glasati za tri kandidata koji moraju biti iz različitih kategorija a da u Predsjedništvo ulaze prvoplasirani iz sve tri etničke grupe a ako neko od „ostalih“ dobije više glasova od predstavnika nekog od tri konstitutivna naroda onda u tom izbornom mandatu Predsjedništvo može imati i četiri člana.

Tako bi, nasuprot narastajućem konsenzusu sadašnjih „bosanskohercegovačkih lidera“ – ponovljeni navodnici zato što bi lideri po definiciji morali nekuda da vode – u gotovo izvinjavajućem tonu zbog „incidenta“ u kojem je navodno jedan narod birao predstavnika drugog naroda došli u situaciju da onaj ko pretenduje na državnu funkciju mora imati određen stepen prihvatljivosti i među građanima drugih nacionalnosti. To bi, pored ostalog, suzilo i mogućnosti da na najviše državne funkcije budu birani ekstremni nacionalisti ili njihovi glasnogovornici.

Takvo šta nije, naravno, bilo na pregovaračkom dnevnom redu, ni u Dejtonu prije 18 godina ni u Briselu ni 1. ni 10. oktobra. Sedmorka koja se uživjela u status „lidera“ nije, međutim, mogla da se dogovori ni o najmanjem zajedničkom imenitelju za sva svoja neslaganja o principima koje su već potpisali – pa i dalje licitiraju i sa direktnim i sa posrednim izborom u Predsjedništvo; i sa teritorijalizacijom monopola na izborni uspjeh; i sa uvođenjem komplikovanih formula izračunavanja izbornih pobjednika, sve samo sa jednim ciljem: da se spriječi da ikada više „jedan narod bira predstavnika drugog naroda“. Treba samo poslušati sa koliko se brige za neuznemiravanje naroda trude da pokažu kako to što se nisu dogovorili „nije ništa strašno“ i kako gubitak za sada 47 miliona eura iz evropskih predpristupnih fondova i nije neka naročita cijena i kako će sada Evropljani – umjesto njih – ponuditi rješenje zasnovano na principu tog još nenađenog minimalnog zajedničkog imenitelja. Možda i nije strašno ali je žalosno.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG