Dostupni linkovi

logo-print
Februarska zbivanja u Bosni i Hercegovini, iako prvenstveno fokusirana na domaće najvruće prioritete – nezaposlenost i besperspektivnost, siromašenje većine i besprimjerno bogaćenje manjine, privatizacijsku pljačku i sveprisutnu korupciju – imala su i, pomalo potisnut u drugi plan, međunarodni odraz i dimenzije. Tako su scene masovnih protesta praćenih nasiljem i paljenjem više vladinih zgrada od 7. februara potpuno zasjenile dan ranije usvojeni izvještaj Evropskog parlamenta o kritičnom zaostajanju Bosne i Hercegovine za balkanskim susjedima. Dolazak evropskog komesara za proširenje u Sarajevo 17. februara i njegova izjava da ni nakon svih maratonskih razgovora nije nađeno rješenje za provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava o ravnopravnosti građana u izbornom procesu i da to dovodi u pitanje regularnost i priznavanje rezultata oktobarskih izbora ostali su u sjeni djelovanja i prvih pobjeda novouspostavljenih plenuma građana.

Ipak – poruke iz svijeta o euroatlantskom razočarenju što političke vođe u Bosni i Hercegovini nemaju zajedničku viziju budućnosti ni odgovornosti pred građanima potakle su nova nagađanja o obnovi međunarodnog angažmana i čak neke vrste „Dejtona 2“ koji bi rezultirali temeljitom ustavnom reformom i promjenama.

Više dobronamjernih stranih analitičara tako najavljuju – ili čak zagovaraju – neku vrstu partnerstva Njemačke i Sjedinjenih Država u diplomatskoj inicijativi čiji bi cilj bile ustavne promjene sračunate na osposobljavanje Bosne i Hercegovine da najzad nađe mjesto u porodici evropskih naroda.

Takvi nagovještaji, koji za sada nemaju nikakvo uporište ili potvrdu u službenim krugovima bilo u Berlinu ili Vašingtonu, izazivaju ekstremno različita osjećanja i reagovanja u samoj Bosni i Hercegovini: euforičnu dobrodošlicu među pristalicama međunarodnog angažovanja i histerično protivljenje među onima koji se ubiše dokazujući kako je jedino prihvatljivo ono o čemu postoji „domaća saglasnost“, ali i čine sve da dokažu kako nikakve saglasnosti i perspektive i ne može biti.

Ne vjerujem u odgonetanje domaće ili svjetske politike u krajnostima, pa niti očekujem neku sveobuhvatnu inicijativu niti kapitulaciju i dizanje ruku od Bosne i Hercegovine.
Evropa je u politici proširenja navikla da ima posla sa zemljama koje su bile tako posvećene ideji evropske budućnosti da su svu nacionalnu demokratsku i intelektualnu energiju stavile u funkciju postizanja evropskih standarda vladavine prava i ona, osim tog nuđenja demokratskog i zakonodavnog okvira, još nikada nije gurala ili privlačila potencijalne članice kombinacijom sankcija ili nagrada potrebnih da se uklone prepreke i krene u projekt eurokompatibilnosti. To je uvijek bio izbor i najviši nacionalni prioritet kandidatkinja za prijem u Evropsku Uniju uključujući i zemlje bivše Jugoslavije: Slovenija je još u vrijeme raspada Jugoslavije isticala geslo „Europa zdaj“ ili „Evropa sada“ kao najvitalniji nacionalni interes; Hrvatska je entuzijastično ispunjavala domaću zadaću koja se postavlja pred sve buduće članice; Srbija je u namjeri da se pridruži evropskoj porodici progutala i knedlu „saradnje s Prištinom“ – samo Bosna i Hercegovina tapka u mjestu ostajući beznadno na začelju liste aspiranata za euroatlantske integracije. Evropa je neće moliti.

Sjedinjene Države takođe nemaju interesa da pored desetine međunarodnih prioriteta – među kojima su i okončavanje ratova u Iraku i Afganistanu, obnova izraelsko-palestinskog mirovnog procesa, iranski nukelarni program, tragedija u Siriji, nova partnerstva i izazovi u Aziji ... – dobrovoljno preuzimaju i nove inicijative i obaveze. Istraživanja Pew Research Centra pokazuju narastanje skepticizma u javnosti prema američkom angažovanju u međunarodnim odnosima: tako 52 posto Amerikanaca smatra da su intervencije u Iraku i Afganistanu bile „uglavnom neuspješne“ za razliku od 2011. godine kad ih je 33 posto mislilo tako o Iraku a 34 posto o Afganistanu; u novembru prošle godine 52 posto Amerikanaca je smatralo da Sjedinjene Države treba da „gledaju svoja posla“ u međunarodnim odnosima a 80 posto da se treba posvetiti „vlastitim nacionalnim problemima“.

Ta realistična razmišljanja ne znače i da su Evropa i Amerika digle ruke od Bosne i Hercegovine.

Obje prevlađujuće krajnosti u bosanskoj politici, i obećanje „stopostotne države“ i predskazanja njenog raspada ili „referenduma o otcjepljenju“, već su se pokazala kao šarena laža za sakupljanje izbornih poena bez ikakve perspektive ostvarenja
Zaokupljeni dvjema krajnostima, dozivanja strane intervencije ili njenog drčnog odbijanja, pripadnici tih međusobno nepomirljivih scenarija skloni su da potcijene i „treću realnost“ a to je savršena saglasnost na obje strane Atlantika o tome da za Evropu i Ameriku Bosna i Hercegovina ostaje neupitno cjelovita zemlja s dva multietnička enititeta; da neće biti dozvoljeno niti priznato narušavanje njenog teritorijalnog integriteta i da će Sjedinjene Države podržavati evropske partnere i sve one u Bosni i Hercegovini koji će raditi za njenu euroatlantsku perspektivu, dakle njeno pridruženje i NATO-u i Evropskoj Uniji. U tom kontekstu obje posljednjih godina prevlađujuće krajnosti u bosanskoj politici, i obećanje „stopostotne države“ i predskazanja njenog raspada ili „referenduma o otcjepljenju“, već su se pokazala kao šarena laža za sakupljanje izbornih poena bez ikakve perspektive ostvarenja.

Što prije i političari i javnost shvate da je evropska Bosna i Hercegovina međunarodno jedino prihvatljivi okvir za projektovanje budućnosti prije će – možda i u predstojećoj izbornoj kampanji – početi da se pojavljuju i međusobno povezuju ličnosti i partije spremne da se dogovaraju i da zajedno rade za evropsku perspektivu. Alternativa su nove četiri, ili ko zna koliko još, godina zaostajanja.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG