Dostupni linkovi

logo-print

Goran Karan: Ljubav je začin cijelome životu


Poznati splitski glazbenik, Goran Karan, ovih dana je nastupio u Pragu. Koncert "Srce Dalmacije", u srcu češkog glavnog grada, organiziralo je udruženje građana Lastavica. "Vagabundo", "Ružo moja bila", "Lipa si, lipa", "Kao da te ne volin" - tek su neke od prekrasnih Karanovih pjesama koje su se 18. siječnja čule u Pragu.

Glazbenik nam je tokom posjeta redakciji Radija Slobodna Europa otkrio detalje o mjuziklu koji sprema, prenio utiske koje nosi s praškog koncerta, ali i pojasnio kako je od rocka i heavy metala stigao do ljubavnih balada.

"Uvijek sam bio malo ambivalentan oko toga zbog toga što je to bio neki rok izričaj, koji je došao kad su došle bubuljice i kad su hormoni krenuli tijelom, ali istovremeno su bile ove romantične pjesme, konkretno baš od Zdenjka Runjića. Kada mi se pružila prilika biti otvoren emocionalno, u tom trenutku je možda pofalio dežurni Dalmatinac jer uvijek, čim progovoriš na ikavicu, odmah kod ljudi imaš neku prednost zato što s tim jezikom budiš emocionalne suvenire, koje svi nose. Malo ko je išao u Dalmaciju raditi u rudniku. Nije bilo ni nekih većih sukoba zadnjih godina, bar ne na obali. Čim kreneš s ikavicom, odmah se svi sjete snage i ljepote tih elemenata - mora, neba i obale. Obično bi bilo neko druženje, ostalo bi se do ujutro, a bome se neko i zaljubi", kaže on.

RSE: Kakvo je ovo vrijeme, okruženje i trenutka u kojem živimo danas, za glazbu? Na što vas inspirira? Na ljubav?


Karan: Svakome je, u ovom bezobalnom moru informacija, u našem digitalnom dobu, jako teško izabrati šta hoće jer je prevelika ponuda i onda ne zadržavaš svoju pažnju i pozornost na nekim momentima. Opet, kad ideš leći navečer, sjetiš se dragih ljudi, ako već nisi sa njima. Najbitnije od svega je šta osjećaš prema tim ljudima, a nije toliko bitno da li si sa njima i da li oni to isto osjećaju.

Svaki dan kada sam u Splitu, jer dolazim iz Splita, to je jedno krasno mjesto, što se tiče geografije, ja sam na moru sat-dva. Nemam plovnih objekata, osim onih sedam patkica za kadu. Idemo se igrati na plažu, picigin sa društvom. Na taj način ne dam da ovo dijete u meni ode i da preraste. Sve što je prešlo preko moje osme godine je nastalo iz nužnosti, ništa drugo se nije razvijalo nego zato što se mora.

Ljubav je, u principu, začin cijelome životu jer svako od nas odrobija svoje dnevno što treba. Neko radi što voli, neko što ne voli, ali na kraju se prisjetiš dragih ljudi. Zapravo, ja ništa drugo ne razumijem, ne razumijem ni ljubav - ali bar pjevam o njoj.

RSE: U nedjelju ste imali koncert u Pragu, u organizaciji Udruženja građana Lastavica. Kakve su bile emocije? Kako je publika reagirala? To su ljudi iz bivše Jugoslavije. Jesu li u istim trenucima, isto reagirali?


Karan: To je kod nas dosta proskribiran termin. Sada se modernizirao i zove se regija. Emocije koje osjećamo jedni za druge i te uspomene su nešto što se ne da promijeniti. Svako ima svoje uspomene na to. Kada krene gitara svirati, pokrene se jedan emocionalni okidač i kreneš pjevati na ikavici. Nisu svi isto reagirali. Svako je reagirao kako je njemu došlo. Ali, ako ste pitali, ima li to veze sa narodnostima i nacionalnostima, onda nema. Svako od tih ljudi ima svoj osobni doživljaj.

Došao sam sa svojim dragim prijateljem, Ivanom Ercegovićem, gitaristom iz Vagabund benda, sa kojim sviram već dugo godina. I sa jednim prijateljem sa picigina, to je splitski sport i zabava. Julio Žuvela je živio godinu i pol dana sa indijancima u Kanadi. Sa nama je bila i menadžerica Ornela.

Napravili smo stvarno dobru ekipu. Bile su samo dvije gitare, tako da je bilo golo srce na bini, nikakvih produkcijskih momenata. Publiku morate pitati kako im je bilo. Svirali smo dva i pol sata. Vraćali smo se na bisove, tako da je bilo stvarno po mom guštu. Pjevalo se s mikrofonom, bez mikrofona i baš je bilo onako kako treba.

Pokušavam otvoriti vrata. Nenad Ninčević, jedan veliki hrvatski autor, i ja smo napisali mjuzikl "Naša bila štorija". Priča se događa u Splitu, u vrijeme kad je bila Jugoslavija. Jedna krasna romantična ljubavna priča koja se događa pred, za vrijeme i malo poslije utakmice Hajduk - Crvena Zvezda, u drugoj polovini sedamdesetih godina.

Tu pjevaju Severina, Danijela, Tedi Spalato, Giuliano, Arijana Ćulina, Snježa Šiškov. Jedna stvarno krasna situacija, obzirom da je Hajduk klub koji je, i u bivšoj državi, imao najviše navijača van svog matičnog grada, a osnovala ga je skupina splitskih studenata baš u Pragu. Računam da će "Naša bila štorija" na nekom splavu, jednoga ljeta, doći u Prag.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG