Dostupni linkovi

logo-print

Tri i po decenije Islamske revolucije – Zlatne godine iranske kinematografije


Scena iz filma "Razvod / Separation"

Scena iz filma "Razvod / Separation"

Autor Charles Recknagel (Priredila Biljana Jovićević)

Tri i po decenije nakon Islamske revolucije, Iran ostaje jedno od najrepresivnijih mjesta na svijetu za snimanje filmova. Stoga je pitanje kako je moguće da je i pored toga iranski film jedna od najboljih i najkritičnije nastrojenih kinematografija u svijetu.

Kada je Ajatolah Homeini preuzeo vlast u Iranu prije 35 godina (11.februara 1979.godine), iranski filmski stvaraoci imali su mnogo razloga za brigu.Striktni cenzorski kod koji je uvela Islamska revolucija, odnosno Vrhovni vjerski savjet, za mnoge je značio sigurnost da će kreativnost i film za Iran predstavljati nedostižan san.

Danas pak, uprkos snažanoj cenzuri koju diktira iranska Vlada, iranski umjetnički filmovi -suprotno onome što se proizvodi za komercijalnu masovnu filmsku publiku - predstavljaju najinovativnija i najvažnija univerzalna ostvarenja na filmskim festivalima širom svijeta.

Sposobnost filmadžija da nadvladaju gušenje cenzure, dok rade pod njom, jedan je od rijetkih uspjeha u svakodnevnoj borbi običnih Iranaca da prošire lične slobode pod autoritarnim režimom.Istovremeno je borba protiv cenzure imala izuzetnog uticaja na promjenu stila i izgleda iranskih umjetničkoh filmova, koji su zbog te različitosti zaradili poštovanje ljubitelja filma u svijetu.

Mnogi drugi autoritarni režimi uveli su striktna pravila cenzure za umjetnike.Ali cenzorski kod Islamske republike neobično je restriktivan zato što uključuje i socijalne restrikcije. A socijalne restrikcije se posebno odnose na ograničavanje odnosa muškarca i žene, jednog od fundamentalnih subjekata umjetnosti koji se može prikazati.Crvenom je linijom podvučena zabrana gotovo bilo kakavog fizičkog kontakta ili romantičnog gesta, limitiran bilo kakav razgovor o djeci a zbranjeno je i da žene pjevaju ili plešu na platnu.Takođe se od glumica zahtijeva da nose hidžab, odjeću koja pokriva figuru i kosu za scene u prostoru ali i vanjske, iako je praksa da u stvarnom životu, žene kod kuće mogu biti odjevene kako žele i ne pokrivaju kosu.



Džamšed Akrami, profesor na filmskoj akademiji Univerziteta William Paterson u SAD, kaže da je cenzura prva teškoća koju bilo koji ozbiljan filmski stvaralac mora naučiti kako da prevlada, ako želi da radi.

“Kad god si pod striknim restrikcijama uvjek pokušavaš da nađeš načine da ih se držiš ali da ipak nađeš način za komunikaciju i slanje poruke. Iranskim filmskim stvaraocima treba odati zalugu jer su našili način da rade u uslovima cnenzure. Zapravo iranske fimadžije su najcjenjenije zbog posjedovanja sposobnosti da nadigraju cenzorske kodove i nađu način da ih izigraju. Njihov umjetnički dar dođe kao sekundarna sposbnost”, navodi Akrami.

Jedan od načina da pobijedite cenzuru je da aludirate na određeni subjekat umjesto da ga direktno prikažete. Akrami, koji je nedavno u svom dokumentarcu pod naslovom “Kino nezadovoljstva” istraživao kako iranski režiseri, ukjučujući i imena poput Džafera Panahija [link: "The Circle" -- independent film banned from public screening in Iran -- http://www.youtube.com/watch?v=M6FahWs_ctg ], Bamana Gobadija [link: "No One Knows About Persian Cats" -- underground film never screened in Iran -- http://www.youtube.com/watch?v=yh8T8mUPeWM], i oskarovca Ašgara Farhadija rade pod cenzurom, kaže da je umjetnost aludiranja postao znak prepoznavanja za iranske art filmove.

“Iranski su filmovi na filmskim festivalima nagrađivani zbog njihovog minimalističkog pristupa, za njihovu estetiku propusta, kako da kažete stvari a da ih ne izgovorite, kako da pokažete stvari a da ih ne prikažete. Ali mi nikada ne možemo biti sigurni u to da li je te odluke režiser donio svijesno, ili su rezulat cenzure. Nikad ne znate da li filmski stvaralac koji koristi minimalistički pristup to čini zato što je tako izabrao ili zato što ne može biti otvoreniji u svojoj komunikaciji sa publikom”, kaže Akrami.



Jedna tehnika koju su mnogi filmski stvaroci uspješeno koristili je da problematičnu temu prikazivanja ljubavi odraslih prikažu gledaocima kroz nevine dječje oči.Druga je korišćenje tradicionalnog seoskog života kao mjesta za razmatranje urbanih socijalnih tema. Obje tehnike i djeca i selo u očima cenzora generalno ne predstavljaju prijetnju za striktne moralne kodove Islamske republike ili za političku stabilnost. Kako bi umjetnički filmovi Islamske reublike izgledali bez muka sa cenzurom teško je procijeniti. Ali Akrami koji je intervjuisao desetine iranski filmskih stvaralaca, kaže da su svi jednoglasno uvjereni da bi mogli raditi mnogo bolje filmove ukoliko bi cenzura bila ukinuta.

Praviti filmove u Iranu nije aktivnost koja samo testira umjetničku genijalnost.Takođe donosi i tešku kaznu ako se umjetnik previse odvaži na nazavisnost.

Najpoznatiji od njih u posljednje je vrijeme Džafer Panahi, uhapšen 2010-te, nakon godina konflikata sa vlastima oko sadržaja njegovih filmova.Osuđen je na šestogodišnju zatvorsku kaznu koja je ukinuta nakon ogromnog pritiska međunarodne javnosti, ali mu je zabranjeno da u narednih 20 godina snima filmove.

Najednostvniji put je da prosto u potpunosti sarađujete sa državnim filmskim vlastima, što omogućava režiserima da imaju pristup filmskim fondovima I određenoj opremi ukoliko je scenarij inicijalno odobren.Potpuna kooperacija takođe znači garanciju i odbrenje da će film biti prikazan u domaćin bioskopima ili na TV.



Reditelji koji sarađuju ostavaruju komercijalni uspjeh na bazi toga što jednostavno prihvataju nekonkurentnost koju su uveli državni cenzori.To podrazumijava i prihvatanje apsurda poput onih da se žena prikazuje kako i na spavanju nosi hidžab ili pažljivog izbjegavanja razmatranja problematičnih tema kao što su privlačnost stranih brakova ili ogromna nezaposlenost među mladima.

Ali reditelji koji hoće da prave umjetničke fimove, onu vrstu koja se može prikazivati na međunarodnim filmskim festivalima imaju samo dva puta.

Oni još uvjek mogu pokušavati da rade ozbiljne filmove u državnom sistemu, ali uz rizik da nakon što odgledaju filmove budu zabranjeni ako budu kršili cenzorska pravila.Ili mogu pokušati da rade takozvane underground filmove o sopstvenim troškovima bez odobrenja države.Filmovi koji se snimaju izvan državnog sistema mogu dospjeti do globalnih filmskih festivala, ali ne mogu biti prikazani u domaćim kino dvoranama i distribucija tih filmova može biti isključivo ilegalna, a domaća ih publika može naći na crnom tržištu ili “skinuti” s interneta.

No iranski filmovi rađeni u undergroundu i oni u državnom sistemu osvajali su nagrade i dobre kritike na filmskim festivalima.

Mohamed Abdi, filmski kritičar i autori iz Londona, kaže da su filmovi rađeni u undergoundu dominirali iranskim uspjehom na festivalima širom svijeta u posljednjoj deceniji.

Ako pogledate filmske festivale u Kanu, Berlinu,Veneciji i mnoge druge prestižne u posljednjih deset godina, naročito u periodu dok je predsjednik zemlje bio Mahmud Ahmadinedžad, vidjećete da su mnogi od tih nagrađenih filmova urađni bez dozvole i da su praktično ilegalni u Iranu, te da nema mogućnosti da budu prikazani u domaćim bioskopima” , navodi Abdi.

No iranski film koji je posljednjih godina ostvario najveći međunarodni uspjeh nije film rađen u undergoundu već je urađene pod cenzorskim makazama iranskog filmskog sistema. To je film Ašgara Farhadija “Razvod” dobitnik Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja 2012., prvi iranski oskarovac.

Abdi kaže da je Farhadi dokazao kako se može neubičajeno dobro adaptirati na rad pod cenzurom i uraditi film koji će dobiti dozvolu za prikazivanje domaćoj publici i istovremeno osvojili internacionalna priznanja za dubinski obrađan važan sadržaj i inovativan način pričanja priče.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG