Dostupni linkovi

logo-print

Generacijsko ratovanje spomeničkim nasljeđem


Otkrivanje spomenika žrtvama svih civilnih ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. to 2001. Podgorica, 2011.

Otkrivanje spomenika žrtvama svih civilnih ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. to 2001. Podgorica, 2011.

U Crnoj Gori je rasprostranjena praksa da jedna generacija gradi i ruši spomenike. Tako se brišu tragovi prethodnih generacija i njihovi ideološki i politički nazori. Jasnih kriterija o tome kome bi, a kome ne bi, trebalo podići spomen obilježje – nema, pa zato ne čude ni pojave da u novom mileniju, na vidnim mjestima, recimo u Podgorici, olako niču čudni spomenici. Kao na primjer ljudima iz čijih je zemalja stigao kapital u Crnu Goru, a paralelno nema biste znamenitih likova iz crnogorske istorije, književnosti, ili kulture.

Osjećaj Crnogoraca da istorija počinje od trenutno aktuelne generacije, možda je najočiglednija u njihovom odnosu prema spomenicima, čije postavljanje ili uklanjanje određuje trenutna vlast i sa njom uvezena ideologija ili interesi.

Sudbina spomenika u Crnoj Gori je da ih podiže i ruši ista generacija, ukazuje naš sagovornik, istoričar Šerbo Rastoder. Takvu sudbinu je imao prvi javni spomenik u zemlji podignut sredinom XIX vijeka u vrijeme knjaza Nikole, a slično je bilo i sa brojnim drugim obilježjima ove vrste iz tog perioda, navodi Rastoder:

„Imamo jako puno spomenika koji su podignuti krajem XIX vijeka i koji su porušeni početkom XX vijeka, prije svega mislim na spomenik velikom vojvodi Mirku Petroviću. Crnogorci čak posjekli drvo koje je imalo značaj spomenika – čuveni brijest na Cetinju, ispod kojeg je svojevremeno kralj Nikola sudio. Posječen je 1918. godine jer je predstavljao simbol vladavine jednog prošlog vladara", podsjeća Rastoder.

Po Rastoderu, „raskid sa prošlošću”, očigledan je bio i u komunističkom periodu, kada su porušeni brojni spomenici koji nisu korespondirali sa tom ideologijom. Komunisti su išli i korak dalje, pa su čak i neke od junaka daleke istorije bilježili kao sopstvene pripadnike. Tako je na spomeniku hajdučkom harambaši Baju Pivljaninu iz XVII vijeka dugo bila zvijezda petokraka.

Ako stoji ona da spomenici više govore o ljudima koji ih podižu, nego o onima u čiju čast su podignuti, onda se u novije vrijeme može reći da je jedan od vodećih kriterijuma – strateški investitor. Tako su sa investitorima iz Rusije, Azerbejdžana, Grčke, sa kapitalom, u vidu poklona došli i spomenici njihovih pjesnika i junaka.

Istoričar umjetnosti Petar Ćuković kaže da ne razumije potrebu da se skopljeni poslovi obilježe i na taj način:

„Crna Gora nije imala neke spektakularno važne veze sa Azerbejdžanom kroz svoju istoriju. One su apsolutno novijega datuma i ne vidim zašto je važno za Crnu Goru da bude podignut spomenik nekom njihovom pjesniku. Očigledno je u pitanju neka druga relacija. Ne vidim razloge da bi tu trebalo praviti neke ustupke zbog toga što su pravljene neke privredne relacije jer je to neprirodno. Vladimir Visocki jeste bio malo vezan za Crnu Goru i pjevao je o Crnogorcima ali je taj spomenik, sa moje tačke gledišta, apsolutno upitan. Spomenik Bogorodici Kurskoj u Nikšiću, koji je radila mitropolija crnogorsko – primorska, je konceptualno i ideološki neprihvatljiv spomenik sa stanovišta pravoslavne teologije jer se u pravoslavlju ne podižu spomenici svecima", konstatuje Petar Ćuković.

Politička mimikrija

O tome, kome se trebalo, a društvo se nije spomenikom odužilo, naši sagovornici različito promišljaju. Po Ćukoviću, nepravedno je zapostavljen simbol otpora, narodni heroj, Ljubo Čupić, čija je fotografija sa prkosnim osmijehom, neposredno pred pogubljenje, obišla svijet.

„To je ikona koja je, po mom mišljenju, ravna ikoni Che Guevare", smatra Ćuković.

Publicista Rajko Cerović na umu ima pojedine vladare iz dinastije Petrović, ali i znamenite književnike koji su obilježili epohe:

„Nedostaje spomenik knjazu Danilu jer je on bio jedan od naših najprogresivnijih vladara. Nedostaje spomenik Mihailu Laliću, jednom od najznačajnijih pisaca u crnogorskoj književnoj tradiciji. Svakako bi trebalo imati i spomenik Milovanu Đilasu, ma koliko još uvijek vladala neka bojazan od tog imena. Ipak je to mislilac koji se sa vrha komunističke vlasti, za koju se iskreno žrtvovao, okrenuo prema vrijednostima slobode čovjeka", kaže Cerović.

Znakovito je kako se društvo odužilo žrtvama krvavog raspada Jugoslavije. Spomen obilježje u Podgorici, posvećeno je svim žrtvama, što je za istoričara Šerba Rastodera kompromis i neka vrsta političke mimikrije:

„To danas, prije svega, rehabilituje nekoga ko navodno ima pijeteta prema svim žrtvama, da bi izbjegli da kažemo koje su to konkretno žrtve. U tom smislu ja bih volio da se na ovim prostorima podigne jedan jedini spomenik jednoj jedinoj nevinoj žrtvi i da to bude centralni spomenik za sve nevine žrtve koje su stradale tokom različitih istorijskih događaja. To je nešto što bi nas stalno upozoravalo i ukazivalo na to da u našoj istoriji i u našem sjećanju nije baš sve vezano za slavlje, nego nekada ima razloga i za nešto drugo", ocjenjuje Rastoder.

Spomenici, svjedoci vremena, saglasni su naš sagovornici, ukazuju da crnogorsko društvo nije uspostavilo konsenzus o opštoj vrijednosti, već da govore o kobnoj „kulturi diskontinuiteta”, pa istoričar umjetnosti Ćuković sugeriše:

„Baš zato što nismo imali kontinuitet, mi moramo da budemo strpljivi i da jako pažljivo biramo na koji ćemo način pokrivati te praznine i uspostavljati kulturu kontinuiteta. Mi ne treba da pregazimo vrijeme u hiljadu koraka odjednom, već bi trebalo sada graditi ideju normalnog toka.”
XS
SM
MD
LG