Dostupni linkovi

logo-print
Joachim Gauck (Joahim Gauk) tema je komentara širom Evrope, od dana kada je (23.marta) stupio na dužnost jedanaestog predsjednika Savezne Republike Njemačke. Do te mjere da se u političkim krugovima već govori o svojevrsnoj “gaukomaniji”, od Londona do Rima.

Ugledni češki tjednik Reflex pod naslovom “Je li Njemačka dobila svog Vaclava Havela?” piše: “Nakon serije prosječnih službenika Njemačka ima predsjednika kojeg se ne treba stidjeti”.

Talijanska La Repubblica konstatuje kako je ovo veliki preokret za Njemačku. “Njegova pobjeda je pobjeda čovjeka s ulice, iznadpartijski uspjeh i znak da Angela Merkel mora dobro razmisliti o tome koliko je pogriješila kada nije htjela Gaucka prije dvije godine. On će biti jedan neugodan glas, bez zluradosti, ali beskompromisan. Čak i prema Angeli Merkel”, piše rimski dnevnik.

Holandski, britanski, poljski, austrijski...brojni su mediji u Evropi stali na stranu novoizabranog predsjednika, oko kojeg se u Njemačkoj još uvijek vodi debata, u vezi s njegovom prošlošću.

Ko je Joachim Gauck koji je sredinom 2010.godine izgubio izbor za predsjednika od svog protukandidata Wulffa?

Rođen je u januaru 1940.godine u Rostocku. Otac mu je bio kapetan, a majka službenica. Prva prelomna poratna godina u njegovom životu je 1951., kada mu tajna sovjetska policija hapsi oca. Vojni sud SSSR-a osuđuje ga na dva puta 25 godina prinudnog rada u Sibiru jer je, navodno, širio anti-sovjetsku propagandu i bio špijun.

Tek 1953.godine porodica saznaje gdje se otac nalazi, a 1955.godine biva pomilovan i vraćen kući.

Joachim Gauck polaže predsjedničku zakletvu, 23. mart 2012.

Joachim Gauck polaže predsjedničku zakletvu, 23. mart 2012.

Joachim Gauck htio je studirati novinarstvo, ali mu u tadašnjem DDR-u to ne dozvoljavaju, pa se 1958.godine upisuje na Teologiju. Već sljedeće godine ženi se svojom mladalačkom ljubavlju Gerhild s kojom ima četvoro djece.

1967.godine dobija prvo zaposlenje u evangelističko-luteranskoj crkvi pokrajine Mecklenburg (Meklenburg) u mjestu Luessow (Lisov). Četiri godine kasnije “specijalizira” se za pitanja mladih, s kojima najčešće raspravlja o političkom biću i utjecaju čovjeka na poredak. Kroz taj posao postaje interesantan i Stasi agentima. Tajna policija, strah i trepet Istočne Njemačke, Gauckom se bavila sve do 1988.godine, kada ga prestaju pratiti.

1990.godine na listi za Novi forum biva biran u DDR Parlament, gdje ga, u septembru, na jednoj od posljednjih sjednica biraju za posebnog povjerenika koji će ispitati djelovanje Stasija prema običnim građanima. Tu mu funkciju potvrđuju i vlasti “stare Njemačke”, odmah nakon ujedinjenja, 3.oktobra 1990. godine.

Gauckova komisija s Joachimom na čelu radila je punih deset godina, do 2000.godine. Politika mu mijenja i privatni život: svoju suprugu napušta 1991.godine, ali se nikada nije razveo od nje. Nova životna saputnica mu je novinarka Daniela Schadt. Ona je sada i “prva dama” Njemačke u berlinskm dvorcu Bellevue.

Nakon što je završio posao sa Stasijem, desetak mjeseci se okušavao u svojoj “prvoj ljubavi” - novinarstvu. Na Televiziji WDR vodi emisiju “Gauck se sreće sa..., u kojoj s brojnim ličnostima razgovara o aktuelnim problemima. No loša gledanost i manjak profesionalnog iskustva prekidaju taj (neuspjeli) eksperiment.

2003.godine preuzima predsjedavanje nevladinom organizacijom “Protiv zaborava - za demokratiju” čiji je rad u cjelini posvećen posljedicama I opasnostima nacionalsocijalizma.

Sedam godina poslije, 2010.godine, Socijaldemokrati (SPD) i Zeleni (Gruenne Partei) ističu ga kao svog kandidata za predsjednika Njemačke. Gubi tek u trećem krugu od Christiana Wulffa čija karijera, zbog laži i prijetnji medijima, završava neslavno, ostavkom 19.februara 2012. godine.

Moguće je izabrati hrabrost

Ne želeći ponoviti istu grešku, njemačke parlamentarne partije (Socijaldemokrati, Zeleni, FDP, te Unija kršćanskih demokrata I socijalista) jednoglasno kao novog kandidata ističu Joachima Gaucka. On biva izabran, a prva rečenica koju izgovara prilikom nastupnog govora jeste - Moguće je izabrati hrabrost.

Postavljajući pitanje svim okupljenim na plenarnoj sjednici Bundestaga: “Kako treba izgledati ova zemlja za koju naša djeca I unuci trebaju reći - naša zemlja?, Gauck zapravo suočava odgovorne s glavnim problemom svijeta u cjelini.

Evo nekoliko izvoda iz njegova nastupnog govora u njemačkom Parlamentu.

“Hoćemo li se i dalje usitnjavati? Hoćemo li još više naoštriti makaze kojim se dijeli svijet bogatih i siromašnih? Mogu li se ljudi koji se osjećaju gubitnicima vratiti sa margine društva? Da li etničke i vjerske manjine žive u izabranoj ili prisilnoj kulturnoj izolaciji? Hoćemo li i dalje gledati kako kriminalci i fanatici, u Njemačkoj, ali i u drugim dijelovima svijeta mirne ljude zastrašuju, prijete im i ubijaju ih?

Svaki dan, svaki susret s medijima donosi nove strahove i brige. Neki smišljaju kako pobjeći od svega, ne vjeruju u budućnost, boje se sadašnjosti. Mnogi se pitaju: kakav je ovo život, kakva je ovo sloboda? Moja životna tema - sloboda - od obećanja se pretvorila u neizvjesnost.

Ja tu reakciju razumijem, ali joj neću davati podršku. Strahovi smanjuju našu hrabrost baš kao i samopouzdanje, što zajedno dovodi do gubljenja obje osobine i oslobodja prostor jedino još za kukavičluk i bijeg koji postaju legitiman politički stav.

Umjesto toga želim svoje sjećanje pretvoriti u snagu koja će nas učiti i motivirati. Želim oživjeti sjećanje na to što se s našom zemljom desilo nakon nacističkih zločina, diktature i strahota rata. Zapadna je Njemačka prva ponijela epitet “ekonomsko čudo”, stala na svoje noge, prosječan je čovjek mogao dostojno živjeti.

Ali, nisu za mene automobili ono najbolje iz tog vremena. Za mene je čudo demokratije ono što je pravo čudo poslijeratnog društva. Usprkos strahovima saveznika da će biti revanšima - nije ga bilo. Usprkos njihovim strahovima o obnavljanju nacizma, nikada te struje nisu dobile stvarnu snagu.

Premalo je međutim bilo suočavanja sa sopstvenom prošlošću. Potiskivanje sopstvene krivice, nedostatak empatije sa žrtvama nacističkog režima vladalo je u poratnim generacijama Nijemaca. Tek se kod šezdesetosmaša to promijenilo.”


To mora biti zemlja koja povezuje

Joachim Gauck u nasljedje svoje zemlje ubrojao je i njemačko osnivanje Evropske unije, mirno ujedinjenje podijeljene države, napredak “istoka”. Ponovno postavljajući pitanje kakvu to zemlju ostavljamo djeci i unucima koji je trebaju zvati svojom zemljom, Gauck je odgovorio:

“To mora biiti zemlja koja povezuje, zemlja socijalne pravde I mogućnosti za napredovanje. Ne smijemo tolerirati stanje u kojem djeca ne mogu razvijati svoje talente, zato što mogućnosti nisu jednake za sve. Ne smijemo tolerirati stanje u kojem ljudi imaju dojam da se ne isplati trud i rad, a da se uspijeva samo silom. Ne smijemo trpjeti situacije u kojima se ljudi osjećaju kao da nisu dio našeg društva jer su siromašni, stari, invalidi, jer govore nekim drugim jezikom, ili na drugačiji način prakticiraju religiju.

Naša zemlja mora biti ona u kojoj će se građani sve manje definirati po pripadnosti naciji, a sve više po zajedničkim političkim i etičkim vrijednostima. Snage moramo ujediniti da od različitosti težimo zajedničkom, da naša zemlja u porodici evropskih zemalja živi slobodu, mir i solidarnost svih koji žele zajedno živjeti.

Za razliku od Weimarske demokratije, naša zemlja ima dovoljno demokrata koji su u stanju odbraniti je od raznih fanatika, terorista i ubica. Posebno jasnu poruku šaljemo ekstremnim desničarskim izdajnicima demokratije: Vaša je mržnja naša motivacija. Mi našu zemlju nećemo ostaviti, nećete uživati u našem strahu. Vi ćete biti prošlost, a naša će demokratija živjeti.”


Prije nego je, na kraju svog nastupnog govora, zamolio sve građane Njemačke za poklon u vidu njihovog povjerenja, Joachim Gauck naglasio je kako ga jako brine distanciranje ljudi od politike i političara, slab odziv na izbore. Vlastima je poručio da “govore jasno i otvoreno”, čime mogu povratiti izgubljeno povjerenje.

“Samo osobe sa samopouzdanjem mogu uspjeti. Baš kao i zemlje. Hoćemo li našoj djeci i unucima ostaviti imanja i novac, ne znamo. Ali ih možemo naučiti da hrabro biraju i ne idu putevima straha. To smo već dokazali da znamo”, kazao je na kraju svojeg nastupnog govora novi njemački predsjednik Joachim Gauck.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG