Dostupni linkovi

logo-print

Friedman: Barack Kissinger Obama


Američki predsednik Barack Obama na aerodromu Fletcher, Severna karolina, 17. oktobar 2011.

Američki predsednik Barack Obama na aerodromu Fletcher, Severna karolina, 17. oktobar 2011.

Piše: Thomas L. Friedman (New York Times), priredila: Mirjana Rakela

Tko je to mogao predvidjeti? Ispalo je da je Barack Obama mnogo bolji u provođenju politike Georga Busha nego je Bush to ikada bio, no vlastitu politiku Obama ne provodi. Rekao bih da su razlozi vrlo jasni.

Prema tvrdnjama samog Obame, on je izveo zemlju na pravi put Bushove strategije "rata protiv terorizma".

Obamina se politika temelji na globalnoj kombinaciji obavještajnih službi i podataka, likvidaciji najpoznatijih svjetskih terorista i ograničenim intervencijama, poput one u Libiji, gdje se koriste lokalne snage na terenu, uz pametnu upotrebu američke moći.

Obama je, na primjeru Libije, sačuvao živote svojih vojnika, a samim Libijcima dao šansu da izgrade pošteno društvo.

Kako će te šanse oni iskoristiti, to ovisi o samim Libijcima. Istina je da sam zabrinut, ali Obama je svoju ulogu odigrao izuzetno dobro.

Nema sumnje da su George Bush i njegov potpredsjednik Dick Cheney mislili da će Irak i Afganistan biti ograničene operacije.

Umjesto toga, to se pretvorilo u noćnu moru, nešto poput teške hipoteke.

Djelomično i zbog njihove nesposobnosti i lošeg planiranja, no dug koji su Amerikanci platili bio je ogroman.

"Izlazak" iz Iraka nadam se da će biti uspješan, ipak cijena je velika, pa i kada bi Irak postao nova Švicarska.

Zato budimo jasni. Kao glavni zapovjednik u ratu protiv terorizma, Obama i njegov tim za nacionalnu sigurnost, pokazali su se, barem do sada, mnogo pametnijima, odlučnjima i "štedljivjima" kada je u pitanju zaštita zemlje nego što je to pošlo za rukon njegovim starijim prethodnicima.

Diplomatski titani

Sasvim je najasno zašto je veteranima republikanske stranke to teško priznati.

No, dok je Obama bio odlučan u provođenju Bushove antiterorističke politike, manje je bio uspješan u kreiranju vlastite vanjske politike.

Njegova arapsko-izraelska politika je zbrkana. Nada da će mu uspjeti Iran uključiti u dijalog ishlapila je i razbila se poput broda o čvrste stijene i to s obje strane.

Malo je učinio da zajedno s multinacionalnom koalicijom podupre Arapsko proljeće, ili da preuzme vodstvo u post-revolucionarnim promjenama.

Njegova odluka da za polovicu smanji broj snaga u Afganistanu mogla bi se pokazati fatalnom.

U ratu je, barem na riječima, s Pakistanom. Globalna klimatska politika pokazala se potpunim promašajem.

Henry Kissinger i James Baker, arhivske fotografije

Henry Kissinger i James Baker, arhivske fotografije

Proračunati Kinezi i Rusi, s vremena na vrijeme mu bace neku kost, u skladu s vlastitim interesima, ali Obama je, ipak, u povlaštenom položaju. Zašto je to tako?

Upravo tu želim braniti Obamu, a ne osuđivati ga.

Istina, bio je naivan misleći da je njegov, ili položaj glavne državne tajnice, dovoljno moćan da ih ostali slijede.

No, vanjska politika je danas ipak mnogo složenija nego je to bilo u vrijeme hladnog rata, kada su na čelu State Departmenta bili "diplomatski titani" poput Henrya Kissingera, Georga Shultza i Jamesa Bakera.

Amerika danas nema moć kakvu je tada imala. Uostalom, kada je Kissinger trebao pregovarati na Bliskom istoku, 70-tih godina prošloga stoljeća, valjalo mu je uvjeriti troje ljude kako bi bio postignut dogovor – moćnog sirijskog diktatora Hafeza al- Assada, egipatskog moćnika Anwara Sadata i Goldu Meir, izraelsku premijerku koja je uživala potporu velike većine u svojoj zemlji.

Više izvoza i jeftinija nafta

Da bi "ušli u povijest" Obama i njegova državna tajnica, Hillary Clinton, trebaju postići sporazum sa sirijskim režimom koji se urušava, sa već urušenim egipatskim režimom i slabom izraelskom koalicijskom vladom, kao i palestinskim pokretom koji je rascijepljen na dva dijela.

Mi se čak ni ne trudimo pregovorati sa slabom građanskom vladom u Pakistanu.

Obraćamo se vojsci, koja na umu ima trajno održavanje sukoba s Indijom, te iskorištava Afganistan kao sredstvo u ratu, koji treba opravdati ogromnu ulogu vojske u raznim državnim sektorima u Pakistanu.

"Stvarati povijest kroz diplomaciju ovisi o tome koliko smo uspiješni u stvaranju sporazuma s drugim vladama", smatra stručnjak za vanjsku politiku na sveučilištu John Hopkins, Michael Mandelbaum, koji je zajedno sa mnom autor knjige "Ono što smo nekada bili".

Da bi nam to danas uspjelo, moramo "stvoriti" vlade s kojima želimo pregovarati, što sada ne možemo učiniti.

Naime, na mnogim kriznim mjestima u svijetu, trebali bi pomoći u izgradnji država, prije nego li upotrebimo diplomaciju.

Neke zemlje, od vremena hladnog rata, su poprilično ojačale, poput Rusije, Kine i Irana, a naša je moć slabija, jer nas pritišću ekonomski problemi.

Vlada je u dugovima, a to znači da će biti nužno ozbiljno kresanje obrambenih troškova.

Najbolji način da se "nosimo" s Rusijom i Iranom, bi trebala biti energetska politika, odnosno smanjivanja cijene energenata, posebno nafte.

Da bismo se nosili s Kinom moramo više izvoziti, a manje uvoziti.

U svakom slučaju trebamo prepustiti drugima da oni sami grade svoje državne institucije i nacije, a mi bi to trebalo učiniti efikasnije kod vlastite kuće.
XS
SM
MD
LG