Dostupni linkovi

logo-print

Šístek: Identiteta ima više, ali se u Crnoj Gori sužavaju na 'biti Srbin ili Crnogorac'


František Šístek

František Šístek

U izdanju Matice Crnogorske nedavno ja izašla knjiga pod naslovom "Narativi o identitetu", izabrane studije o crnogorskoj istoriji, autora Františeka Šísteka, predavača balkanistike na Karlovom univerzitetu u Pragu.

Šistek, koji je već poznat crnogorskoj javnosti, 2007. promovisao je prvu monografiju o Crnoj Gori "Naša braća na jugu" u kojoj je predstavio češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorcima, još od 1830. godine.

Šístek u intervjuu za RSE govori o svom procrnogorskom entuzijazmu i motivima za opsežan naučni rad na proučavanju crnogorske istorije i kulture.

RSE: U najnovijoj knjizi o Crnoj Gori, uhvatili ste se i prihvatili nezahvalnog posla. Govorite o identitetu Crnogoraca. Zašto je Crnogorcima toliko važan identitet?


Šístek: Identitet nije važan samo Crnogorcima, nego i drugim narodima bivše Jugoslavije, ali i narodima srednje Evrope. Kada se kaže identitet, uvijek se pomisli na nacionalni identitet. To je malo zbunjujuće u nekom smislu jer to nije uvijek tako. Identitet može da bude i kulturni, recimo. U Crnoj Gori se prije svega pomisli na nacionalni identitet.

Mislim da je u Crnoj Gori, kao i svugdje u bivšoj Jugoslaviji, to pitanje izraženo i da podjele oko identiteta, kao i važnost identiteta, još uvijek traju. U Crnoj Gori prije svega zbog podijeljenosti mišljenja, što se tiče pravoslavnog življa, između 100-postotnih Crnogoraca i 100-postotnih Srba jer ništa između više ne postoji.

RSE: U Crnoj Gori postoje sporenja o identitetu, koja proizvode podjele. Nije to nova priča, već traje decenijama. Neki kažu i vjekovima. Postoje sporenja o nacionalnom identitetu pripadnika islamske vjere, pa se dijele na Muslimane i Bošnjake, ali preovlađujuća je podjela među pravoslavnim življem u Crnoj Gori, podjela na one koji se smatraju Srbima i Crnogorcima. Ko su Crnogorci u nacionalnom smislu?


Šístek: Ne bih dao jednostavan odgovor. U svoj knjizi sam htio da prikažem činjenicu da ti identiteti imaju neku svoju logiku, da imaju neki kontinuitet, te da podliježu velikim promjenama i reinterpretacijama. Biti Srbin ili Crnogorac 1850., nije isto kao 1914., 1938. ili danas. To što taj identitet podrazumijeva je uvijek nešto drugačije. Identitet se gradi na više načina.

Fokusirao sam se na to šta su stanovnici Crne Gore smatrali, šta su pisali o svom identitetu, kako su ga objašnjavali u raznim fazama svoje istorije. Htio sam da prikažem da se to neprekidno mijenja i da identitet podliježe promjenama.

Najviše sam se fokusirao na identitet koji je izražen u diskursu, koji je izražen i sačuvan od davnih dana u dokumentima i tekstovima. To je jedan način kako se identitet izražava. Fokusirao sam se na to šta su stanovnici Crne Gore smatrali, šta su pisali o svom identitetu, kako su ga objašnjavali u raznim fazama svoje istorije. Htio sam da prikažem da se to neprekidno mijenja i da identitet podliježe promjenama.

Kada gledate današnje crnogorske debate o identitetu, čini mi se da je to neko narodno shvatanje, i kod onih koji su 100 posto Crnogorci ili 100 posto Srbi. Isto je i kod manjinskih naroda. Shvatanje je statičko, kao da se ne mijenja kroz vijekove.

Postoje ideje da su ljudi na južnoslovenske prostore došli već kao formirane grupe, kao pripadnici nekih naroda. Čini mi se ponekada da do mnogih ljudi na jugu nisu doprla neka modernija shvatanja, da je identitet iskonstruisan. To nije ništa loše, to je tako kod svih modernih naroda.

Nacionalni identitet, u modernom smislu, počinje da se gradi tek u XIX vijeku, a kod mnogih balkanskih naroda, u pravom smislu riječi, tek u XX vijeku. Odrednica Srbin ili Crnogorac postoji već odavno, ali šta je to značilo u XVI vijeku za jednog napismenog seljaka i šta bi to trebalo danas značiti, za nekoga ko je obrazovan, ko ima Internet, je opet nešto drugo. To nije kategorija koja se ne mijenja.

RSE: Na naslovnici vaše knjige je Njegoš. U Crnoj Gori danas, i jedni i drugi, tvrde da je Njegoš zloupotrebljen u političke svrhe. Da li je on, kao najznačajnija istorijska figura u Crnoj Gori, danas postao simbol podijeljenosti po liniji nacionalnog identiteta u Crnoj Gori?
Naslovnica knjige

Naslovnica knjige

Šístek: Sve je postalo izvor nekih podjela, ne samo Njegoš. Možemo govoriti i o kralju Nikoli i tako u nedogled. Njegoš je posebno zanimljiv jer je značajan, i kao vladalac i kao pjesnik. Kod njega možete naći ono romantičarsko i svesrpsko nadahnuće.

Bitno je gledati istorijski kontekst, kada se uzmu, i njegova ideologija i njegovi stavovi, kao dokaz nekog današnjeg identiteta Crnogoraca. Njegoš je u svoje vrijeme bio najveći crnogorski intelektualac tog vremena. Bio je pod uticajem svojih putovanja u inostranstvo, pod uticajem Sime Milutinovića i drugih intelektualaca koji su dolazili iz južnoslavenske sredine, Habzburške monarhije i tako dalje. On je bio pod raznim drugim uticajima i nije baš reprezentativan kao Crnogorac. On je bio pismen i pripadao je malom procentu crnogorske populacije koja je znala da piše. On se ponekada smatra kao ključni dokaz crnogorskog srpstva, ali to je pojednostavljeno. On je jedan zanimljiv lik, ali je situacija znatno kompleksnija.

RSE: Unazad vijek, kakav put je prešao nacionalni identitet Crnogoraca? Kako su se Crnogorci izjašnjavali? Šta kaže istorija početkom XIX vijeka i kako je to sve išlo do dana današnjih, pogotovo nakon referenduma 2006. godine?


Šístek: Moja knjiga može dati samo djelimičan odgovor na to. Kada bi počeli krajem XIX i početkom XX vijeka, vidimo jedan diskurs i sliku koju su Crnogorci imali o sebi. To je bio taj elitizam u okviru srpskog identiteta. Kada pogledate tekstove, u njima je puno srbovanja. Nalazite sliku Crnogoraca o njima samima, njihovoj slavnoj prošlosti, koja se toliko i ne mijenja tokom XX vijeka. Bitna je promjena identifikacije. Vremenom će se Crnogorci fokusirati na to.

Kada govorite sa pobornicima čisto srpskog identiteta Crnogorca, koji imaju pravo na svoje mišljenje, oni često ističu da je crnogorski identitet izmišljen i da su ga izmislili komunisti, da počinje da se javlja tek 1945., nakon pobjede partizana i komunista, da je vještačka tvorevina. Ali, kada pročitate izvore, vidjet ćete da taj identitet nastaje postepeno, u okviru te srpske priče, kao sve posebniji identitet Crnogoraca, još u okviru srpskog identiteta početkom XX vijeka.

Zanimljiv je međuratni period, kada se gubi crnogorska nezavisnost, kada su Crnogorci počeli da žive u okviru veće južnoslovenske države, u mnogo intenzivnijem kontaktu sa Srbijancima i u sve većem kontaktu sa Hrvatima. Tada, makar jedan dio Crnogoraca, postaje više svjestan svoje posebnosti, baš u dodiru sa drugima. Prije toga je Crna Gora bila izolovana, u dodiru uglavnom sa Turcima ili Mlječanima. To je bilo drugo. U dodiru sa srodnim, ali ipak južnoslovenskim narodima, Crna Gora počinje da gradi poseban identitet, uglavnom 20-tih i 30-tih godina XX vijeka.

Nisu baš uticali komunisti na to, mada je KPJ priznala postojanje crnogorskog identiteta, kao nacionalnog, već prije Drugog svjetskog rata. Nisu se baš komunisti mnogo brinuli o tome da garde neki poseban diskurs o crnogorskoj istoriji. Nije ih to zanimalo. Potpuno nenaučno je tvrditi da su ga izmislili komunisti.

Ne postoji izgrađena jedinstvena slika o crnogorskoj prošlosti u istoriografiji. Tamo se to pitanje u mnogo čemu izbjegava, Znači, ne može se reći da su komunisti insistirali samo na crnogorskom identitetu Crnogoraca, odvojenom od Srba jer su oni vrlo često izbjegavali to pitanje.

U komunističkom razdoblju pada u oči činjenica da oni jesu priznali crnogorski identitet kao etnički, priznali su Crnogorce kao narod, ali se stalo na pola puta. Može se lako uporediti sa makedonskim slučajem. Nije se išlo do kraja. Ostavljena je mogućnost da se jedan dio Crnogoraca osjeća istovremeno kao Srbi. Neke ključne nacionalne institucije grade se tek 70-tih godina. Ne postoji izgrađena jedinstvena slika o crnogorskoj prošlosti u istoriografiji. Tamo se to pitanje u mnogo čemu izbjegava, Znači, ne može se reći da su komunisti insistirali samo na crnogorskom identitetu Crnogoraca, odvojenom od Srba jer su oni vrlo često izbjegavali to pitanje.

Zato je nakon raspada Jugoslavije ta situacija toliko složena. Zato postoji više odgovora i pitanja, što ne bi trebalo da bude loše. Ali, zloupotrebljavati činjenice, naravno nije ono što mi naučnici želimo.

RSE: Da li je besmisleno tragati za nacionalnim identitetom u XXI vijeku ili smatrate da, upravo zbog vremena u kojem se nacionalni identiteti u razvijenom svijetu pomalo gube, baš treba insistirati na njemu i određivati se po nacionalnom identitetu?


Šístek: Besmisleno je da se ljudi zbog toga ubijaju i da se svađaju. Tragati za nekim korijenima i njegovati te korijene nije besmisleno, pogotovo u globaliziranom svijetu. Ipak, i nacionalan identitet, ima neku svoju vrijednost.

Preporučio bih u crnogorskom slučaju da praviti neku veću komparaciju. Treba podići glavu i pogledati kako je u svijetu. Vidjet ćete da sličnih problema imaju i drugi narodi i da crnogorski slučaj nije usamljen. Identitet ima više i ne radi se samo o nacionalnom, koji se u Crnoj Gori često sužava na pitanje biti Srbin ili Crnogorac.

Kakve su vrijednosti, ukoliko se osjećate kao Srbin ili Crnogorac? Kakve su vrijednosti koje taj identitet donosi vama i svijetu? To su pitanja na koja nije lako odgovoriti. Na tom polju treba nešto da se radi.

  • 16x9 Image

    Predrag Tomović

    Nesuđeni pravnik završio je u novinarstvu. Prošao "školu" radija Free Montenegro, Antene M. Imao i kratak izlet na TV IN, ali se nakon toga vratio staroj ljubavi - radiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG