Dostupni linkovi

logo-print

Finci: Gdje prestaje logika počinje BiH


Jakob Finci u studiju RSE u Pragu, juni 2012., foto: Mladen Marilović

Jakob Finci u studiju RSE u Pragu, juni 2012., foto: Mladen Marilović

Sudbina sarajevske Hagade, stare oko 650 godina, na neki način odslikava današnje apsurde Bosne i Hercegovine, kaže za Radio Slobodna Evropa Jakob Finci, predsednik Jevrejske zajednice BiH.

Knjigu, koja je nastala u Španiji, preživela inkviziciju, krajem 19 veka otkupio je Zemaljski muzej u Sarajevu. Požrtvovanošću pripadnika različitih naroda spašena je od nacista tokom Drugog svetskog rata kao i tokom 1990-ih. Međutim, zbog nacionalnih podela sada malo ko u BiH haje za kulturu, u tom kontekstu i za Hagadu.

Gospodin Finci je govorio u četvrtak veče u Jerusalimskoj sinagogi u Pragu – u organizaciji udruženja „Lastavica“ - o ovom remek delu čiju je vrednost Njujork Tajms procenio na čak 700 miliona dolara. No, od materijalne, još je veća njena duhovna vrednost. Tako je u Hagadi zapisano da je zemlja okrugla – dva veka pre nego što je zbog sličnog stava Đordano Bruno završio na lomači.

RSE: Pre nekoliko meseci bio je problem finansiranja kulturnih institucija, zbog neusvajanja budžeta BiH, u tom kontekstu i Zemaljskog muzeja, u kome se čuva Hagada. Nađeno je privremeno rešenje, ali ne i sistemsko i trajno.

Finci: Nažalost, ne postoji rješenje za ovih sedam značajnih institucija iz oblasti kulture, koje je svojevremeno formirala Republika Bosna i Hercegovina, a koje nije preuzela Dejtonska Bosna i Hercegovina, odnosno nije ih smjestila ni u Ustav niti u druge normativne akte. Zbog toga njihovo finansiranje „visi u vazduhu“ i uglavnom zavisi od snalažljivosti rukovodilaca ovih institucija i dobre volje grada i kantona Sarajevo ili donatora koji su spremni da pomognu. Zato, nažalost, mnogobrojni posjetioci Sarajeva nemaju priliku da vide originalnu Hagadu. Istovremeno, Zemaljski muzej vodi neku čudnu politiku da se Hagada izlaže samo četiri dana godišnje što je premalo, imajući u vidu ogromno interesovanje koje budi ova prekrasna knjiga i u svijetu i kod nas.

RSE: Šta je razlog, koje je obrazloženje?

Finci: Jednostavno, nema obrazloženja, osim štednje i nemogućnosti da Hagada bude stalno izložena, mada smo mi velikom akcijom raznih međunarodnih donatora uspjeli da obezbjedimo sobu koja je 100-procentno sigurna, odnosno zadovoljava sve uslove za držanje takvih knjiga i njihovo pokazivanje. To znači ujednačena temperatura, vlažnost i ostali važni elementi. Međutim, uprkos tome, Hagada i dalje stoji u sefu, a ne tamo gdje bi joj bilo mjesto.

RSE: Da li je reč samo o štednji ili ima i drugih motiva?

Finci: Iskreno se nadam da nema drugih motiva, jer ono čime bi se cijeli svijet ponosio, nema razloga da mi krijemo i stidimo se.

(VIDEO: Prezentacija Sarajevske hagade u Pragu)



RSE: Da li ta čudna situacija oko Hagade, kako njenog finansiranja tako i izlaganja, na neki način odslikava sveukupno, apsurdno stanje u Bosni i Hercegovini 17 godina nakon rata?

Finci: Mnogi kažu da tamo gde prestaje logika – počinje Bosna i Hercegovina. To znači da za mnogo toga što se dešava u njoj nema logičnog objašnjenja. Naravno, mi smo svi skloni teorijama zavjere, ali u ovom slučaju ne mislim da se radi o bilo kakvoj zavjeri da bi se tako značajno blago BiH krilo od očiju i domaće i međunarodne javnosti.

RSE: Kakav je vaš plan kada je reč o obezbeđivanju dugoročnijeg finansiranja, zatim da Hagada bude dostupnija ne samo onima koji dolaze u Sarajevo, već i da - kao i druge dragocenosti koje se izlažu širom sveta – može da se vidi i negde drugde.

Finci: Hagada ima čitav niz poziva za gostovanje – od muzeja u Madridu, Metropoliten u Njujorku do izraelskog muzeja u Jerusalimu. Svi bi željeli da imaju Hagadu makar sedam dana da bi je pokazivali. Međutim, postoji neki bezrazložni strah da Hagada, ako jednom ode iz Sarajeva više se nikad neće vratiti, što je, naravno, danas u 21. vijeku nemoguće zamisliti.

RSE: Mislite na strah od klasičnih krađa, što se dešavalo sa nekim velikim umetničkim delima, ili da bi neka država, na primer Izrael, mogla da je zadrži.

Finci: Moguće je da postoji strah da će neko postaviti pravo na vlasništvo Hagade, mada je ono apsolutno čisto, jer je ona još davne 1894. godine prodata tadašnjem Zemaljskom muzeju. Postoje svi dokumenti i neoborivo je pravo vlasništva nad njom i to niko ne može da ospori. Postoji, naravno, strah da bi neki vješti falsifikatori, vratili falsifikat a zadržali bi original. Ne mislim da bi ijedna zemlja na svetu, uključujući i Izrael, mogla da polaže pravo na vlasništvo, jer je, kako sam rekao, taj vlasnički odnos sasvim čist.

RSE: Kao što sam Vas već pitao, kakav je Vaš plan i kada je reč o obezbeđivanju dugoročnijeg finansiranja, a i veće dostupnosti Hagade.

Finci: Mislim da finansijska situacija nije tako loša kako izgleda. Možda treba malo dobre volje i sistemskih rješenja za finansiranje Hagade i Zemaljskog muzeja. Moguće su razne markentiške akcije, uključujući, na primjer, naplaćivanje nekoliko maraka svakom posjetiocu za gledanje Hagade koja bi bila zaštićena staklom. Time bi se obezbijedila sredstva ne samo za njeno čuvanje već i za cijeli Zemaljski muzej. Međutim, očito je da je BiH bremenita mnogim drugim problemima, tako da je Hagada na dnu liste interesovanja nadležnih, iako bi ona mogla da bude dio rješenja a, svakako, nije deo problema koje ima Bosna i Hercegovina.

RSE: Ne samo to, Hagada bi mogla da bude značajan izvor prihoda i za grad Sarajevo i celu BiH. No, kao što smo rekli na početku intervjua situacija oko Hagade na neki način ilustruje stanje u BiH. U njoj je sabrana ne samo istorija jednog naroda, već je i simbol suživota i tolerancije kroz istoriju u ovoj zemlji. U Drugom svetskom ratu, kao i u sukoba tokom 1990-ih, Hagadu su spasavali pripadnici drugih naroda. Paradoksalno, ona je ugrožena sada u miru.

Finci: Ona je čudnovato preživljavala kroz dugotrajnu istoriju: od izgona iz Španije, rimske inkvizicije, preko Drugog svjetskog rata i posljednjih sukoba 1990-ih – ona je uvijek kao feniks iz pepela izlazila kao pobjednik. Kako kažu stručnjaci, i poslije 700 godina izgleda kao nova, boje su izuzetno svježe. Bez obzira što smo napravili veoma kvalitetno faksimilno izdanje Hagade, original je nemjerljiv u odnosu na sve verzije koje su se kasnije pojavile. Zbog toga je treba prikazati javnosti kako bi se vidjelo da je stvarna, a da nije riječ o legendi i bajci. Djelo Džeraldine Bruks „People of the Book“ (Narod knjige) je doprinjelo popularnosti sarajevske Hagade u svijetu, jer je prevedeno na mnoge jezike i prodato u nekoliko miliona primjeraka.

(FOTOGALERIJA: Prezentacija Sarajevske hagade u Pragu)



RSE: Osim ove knjige, ABC je prikazao emisiju o Hagadi, a Njujork tajms je napisao da Hagada vredi čak 700 miliona dolara. No, da ne govorimo o njenoj materijalnoj već duhovnoj vrednosti. Nastala je u drugoj polovini 14 veka na tlu današnje Španije. Posebnu pažnju privlače ilustracije u njoj u vreme kada to nije bilo uobičajeno, kao i stav u njoj da je zemlja okrugla, dakle, skoro 200 godine pre tvrdnje Đordana Bruna zbog čega je završio na lomači.

Finci: Upravo to čini ovu Hagadu nesamjerljivom sa bilo kojom drugom. Naime, iz tog perioda je sačuvano još nekoliko Hagada, ali je Sarajevska posebna po svojoj ljepoti i jasnosti ilustracija. Osim toga, prikazan je kompletan dio iz Starog zavjeta, odnosno Mojsijevo petoknjižje od stvaranja pa sve to izlaska iz egipatskog ropstva i dolaska u zemlju Izraela – što nije karakteristično za ostale Hagade. To je stripovana istorija svijeta, što sarajevsku Hagadu čini posebnom.

Takođe, zbunjujući i fascinantan je taj momenat da je zemlja prikazana kao okrugla mnogo ranije nego što je to naučno utvrđeno. Pored toga, prikazani su ljudski likovi, što je bilo zabranjeno i u judeizmu i islamu, jer ne zaboravimo da je to bilo zlatno doba Andaluza, kada su u Španiji živjeli zajedno i Jevreji i muslimani, rekao bih u mnogo većoj slozi i ljubavi nego što je to slučaj danas u nekim dijelovima svijeta. To sve pobuđuje veliko interesovanje svjetske javnosti za Hagadu, čini se, mnogo više nego kod nas u Bosni i Hercegovini. Hagada bi mogla da pomogne vraćanju Bosne i Hercegovine u pozitivnom smislu na međunarodnu scenu.

RSE: Ne zna se ko je autor Hagade. Da li je reč o jednoj ličnosti ili više, da li je ovo delo nastalo u jednoj epohi ili je kasnije dorađivano?

Finci: Kad je gledate sasvim je jasno da se radi o jednom autoru, jer je stilski veoma ujednačena i veoma je teško naći puno autora koji bi na isti način prikazivali ljudske likove. Kada je riječ o doradi, prije bih rekao da je u pitanju svakodnevno korišćenje, jer na nekim stranicama, na bijeloj površini, vidi se da je neko dijete učilo da piše brojeve ili slova. Isto tako, na nekim praznim prostorima neko je docrtao figure sa nošnjama koje su se tada bile moderne, na primjer, u Italiji u 17 i 18 veku.

Prava je misterija kako je i gdje je nastala i zbog čega je sve prikazano kako je prikazano, jer pored tih šest dana stvaranja svijeta ima i sedmi dan kada neko, a nema drugi nego onaj ko je stvorio svijet – što će reći Bog sam – sjedi i odmara se. To je prvi put da se u takvoj literaturi pojavljuje slika nečega što bi mogao da bude Bog lično.

S druge strane, prvi zapis na koricama u Hagadi pokazuje da je 18 godina nakon izgona (Jevreja iz Španije 1492.), što će reći 1510, da je knjiga promjenila vlasnika, ali je veoma pažljivo izbrisano ime prodavca i kupca i, to što nas u 21. vijeku veoma zanima, koja je bila cijena u to vrijeme. Druga zabilješka je iz 1609. kada je inkvizitor Domeniko Justerini konstatovao da u knjizi nema ništa protiv (katoličke) crkve i da može da se koristi, odnosno ne mora da završi na lomači. Možete da zamislite inkvizitora iz 1609. godine koji razumije značenje hebrejskog teksta. Nema druge nego da je Domeniko Justerini bio Jevrejin, pa da bi spasio glavu prešao je na hrišćanstvo i došao do pozicije inkvizitora. Interesantno je da su ljudi koji su mijenjali vjeru, veoma često uzimali ime Domeniko – što znači Nedeljko – koje je veoma blisko Katoličkoj crkvi.

RSE: Hagada se pojavljuje u BiH krajem 19 veka. Da li je ona do tada sačuvana slučajno ili su ljudi bili svesni njene vrednosti i spremni da učine sve kako bi je sačuvali?

Finci: Pa, od te 1609. do 1894. godine, putevi knjige se, u stvari, ne znaju. Postoje zabilješke o dva rabina iz Venecije koji su se prezivali Hakoeni i u to doba su često dolazili u Sarajevo. Može se lako desiti da su je oni donijeli u svom prtljagu, jer je kasnije iz porodice Koen prodata Zemaljskom muzeju. Međutim, ne bih rekao da su ljudi znali vrijednost Hagade, već su jednostavno imali poštovanje prema knjizi kao takvoj. Ne zaboravite da je u jevrejskoj tradiciji da se te knjige iz kojih se čitaju priče, kao što su molitvenici, ako se oštete – one se sahranjuju kao i ljudi. Na jevrejskim grobljima uvijek postoji dio na kome se sahranjuju knjige. Rekao bih da je sarajevska Hagada zbog toga sačuvana.
Ona je, kada je otkupljena 1894. godine, poslata u Beč na analizu zato što tadašnji stručnjaci nisu mogli da vjeruju da imaju pred sobom hebrejski rukopis sa tako živopisnim ilustracijama pošto se znalo da je zabranjeno prikazivati ljudski lik u jevrejskim ilustracijama. Ona je ostala u Beču duže nego što je trebalo. Samo zahvaljujući upornosti tadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja Koste Hermana, koji je uputio na desetine dopisa, Hagada je 1913. godine vraćena u Sarajevo.
Treba da smo zahvalni Austrougarskoj što nije zadržala Hagadu već ju je vratila, mada prema pesimističnom viđenju, BiH je bila anektirana pa je svejedno da li je izložena u Beču, Salcburgu ili Sarajevu. Ipak, možete zamisliti na šta bi ličili muzeji Metropoliten, Luvr ili Britanski kada bi vratili umjetnine kojima se ti muzeji danas ponose u Grčku ili Mesopomatiju – u sve one zemlje iz kojih su ih pokupili.

RSE: Bošnjak, kustos je spasio Hagadu tokom Drugog svetskog rata. Prema legendi, ona je izneta i sačuvana u jednoj džamiji. Vi tvrdite, ako se dobro sećam da je ona bila sačuvana u samom Zemaljskom muzeju. Tokom sukoba 90-tih je požrtvovanošću pripadnika drugih naroda, sačuvana je u trezoru Narodne banke.

Finci: Sigurno da je taj akt Derviša Korkuta koji je bio kustos Zemaljskog muzeja početkom Drugog svjetskog rata i Joze Petrovića, tadašnjeg direktora muzeja i njihova snalažljivost spasla Hagadu kada je došao da je uzme tadašnji njemački oberštumfirer, koji je zbog zločina u Jugoslaviji kasnije završio na vješalama. Oni su mu rekli: „Upravo je jedan njemački oficir došao i odnio Hagadu“. On je pitao: „Kako se zvao taj oficir“. Oni su mu odgovorili: „Kako mi možemo pitati njemačkog oficira za ime“. Nakon toga je Hagada nestala iz muzeja, a pošto je ona na prvi pogled neinteresantna, najobičnija knjižica, u jednom, rekao bih čak, prilično primitivnom povezu, niko na nju nije obratio pažnju i gotovo sam siguran da je tačna teorija pokojnog profesora Kemala Bakrešića po kojoj je knjiga provela cijeli rat u biblioteci Zemaljskog muzeja jer se već na prvoj inventuri 45. pojavila, a nema nigdje dokaza ili papira da je ušla u muzej, recimo, nakon skrivanja ispod tog praga džamije na Bjelašnici ili zakopanoj ispod neke trešnje u bašti Derviša Korkuta.

Novi rat 1992. u Bosni i Hercegovini je zatekao Hagadu u muzeju, zajedno sa drugim dragocjenostima, i tadašnji kustos, gospodin Mustafa Imamović je pomogao zajedno sa nekim pripadnicima teritorijalne odbrane da se Hagada iznese. Sad je teško reći da li su išli da spasu samo Hagadu ili i neke druge dragocijenosti, ali sigurno je da je Hagada bila daleko vrjednija nego zlatnici kralja Tvrtka, koji su takođe bili u istoj toj kasi i koji su svi zajedno prenijeti u trezor Narodne banke gde su preživjeli rat. Bez obzira na nenormalne uslove za manuskript star 700 godina, kad su Hagadu stručnjaci ponovo pregledali 2001. godine, konstatovali su da je apsolutno neoštećena, da nemaju na njoj nista raditi, osim novog poveza, da se listovi ne bi raspali, a stari povez je napravljen u Beču 1897- 8. godine, a ne u originalu kada je knjiga nastala.

(VIDEO: O Hagadi, Sarajevo, 2012.)



RSE: Da li ste ove godine, kada se pojavio problem oko finansiranja, razgovarali sa ključnim političkim liderima u Bosni i Hercegovini iz redova svih naroda, da im predočite, da se založe sa svoje strane da se to pitanje reši, jer to bilo u interesu svih?

Finci: Nisam imao takve razgovore. Međutim, žalosno je da u Bosni i Hercegovini imamo puno političara, a teško je reći da imamo i jednog državnika, ikoga za koga se može kazati da vodi računa o interesima Bosne i Hercegovine kao cjeline. Uvijek se govori o interesima mog naroda, mog entiteta, moje stranke ili moje političke opcije, a nikada o interesima cijele Bosne i Hercegovine. Naravno, izlaganje Hagade i njena promocija u svijetu je nešto što diže ugled cijele Bosne i Hercegovine, a ne samo jednog od njena tri konstitutivna naroda, ne samo jednog od njena dva entiteta, i ne samo jednog od njenih političkih lidera. Upravo zbog toga možda nema previše interesa kod onih koji vode našu politiku da se Hagada iskoristi na pravi način.

RSE: Da li ćete u tom smislu razgovarati sa liderima u Bosni i Hercegovini?

Finci: Pa kad budu imali vremena, sigurno ću iskoristiti priliku.

RSE: Da li to znači da nemaju vremena za Vas? Na to se nadovezuje na neki način i priča oko presude Sejdić – Finci. U toj blokadi do koje su doveli lideri tri konstitutivna naroda, zapostavljen je građanski element, kao i pripadnici manjinskih naroda, iako Evropska Unija vrši pritisak i to je uslov za dalje evropske integracije BiH. Međutim, primena pomenute presude je već nekoliko godina mrtvo slovo na papiru.

Previše smo zauzeti podjelom vlasti i borbom za nju.

Finci: Nažalost, Bosna i Hercegovina ima mnogo veće probleme nego što je implementacija presude Sejdić-Finci ili promocija sarajevske Hagade, pa ako hoćete i promocija imidža Bosne i Hercegovine u svijetu. Previše smo zauzeti podjelom vlasti i borbom za nju. Previše smo okupirani ekonomskom situacijom i svakodnevnim preživljavanjem, da bi sve ovo ostalo došlo na red. Međutim, sasvim je jasno da će kad tad, a svakako što prije to bolje, ova presuda morati da se implementira, onako kako je to preporučio sud u Strazburu, zatim Venecijanska komisija davne 2005. godine. Naime, taj problem neravnopravnosti građana u Bosni i Hercegovini nije nešto što nam je otkrila po prvi put odluka suda u Strazburu u slučaju Sejdić-Finci. To je nešto što smo mi znali još 2002 godine kada smo ulazili u Vijeće Evrope i obećali da ćemo u godinu dana od prijema, sve svoje normativne akte uključujući i Ustav, usaglasiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

RSE: U čemu je tu glavni problem, da li to generalno proizilazi iz podele BiH na tri konstitutivna naroda, ili postoje i konkretni razlozi? Da li se može reći da su predstavnici određene političke opcije više odgovorni nego drugi?

Finci: Pa, teško je reći da je samo jedna strana kriva za ovo što se dešava. Svi se slažu da to treba implementirati ali svako od njih ima želju i namjeru da još nešto doda što bi njemu odgovaralo. Imamo 13 političkih stranaka u parlamentu, čiji su predstavnici sedeli u komisiji koja je trebalo da primjeni ovu odluku. Ako se svih 13 stranaka slažu, dolazimo do tog karakterističnog bosanskog apsurda da se svi slažu oko nečega ali to nešto ne može da se ostvari, jer svi imaju namjeru da to implementiraju ali svako na svoj specifičan način. Ne bih rekao da se može optužiti samo jedna od tri strane, već da se radi o nekom strahu da će morati da ustupe jedan dio od svojih neotuđivih prava, a to je pravo na trećinu vlasti koja je nedodirljiva, a sada od te trećine vlasti treba da daju jedan mali djelić svim onim građanima koji se ne deklarišu kao pripadnici konstitutivnih naroda ili onim pripadnicima konstitutivnih naroda koji ne žive na teritoriji gdje se nalazi većina, recimo, Srbima u Federaciji ili Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, koji su isto tako uskraćeni u tim pravima. Samo saznanje da to treba da urade, bojim se da ih koči.

S druge strane, imate situaciju da u zemlji u kojoj su najmanje 95 odsto građana pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, postoji strah ako dam nešto onima koji čine preostalih pet procenata - izgubiću ne znam koliko od svog učešća u vlasti. Jednostavno, ta trojna podjela vlasti je možda mogla da funkcioniše u Dejtonu 1995., kad smo imali samo po jednu bošnjačku, srpsku i hrvatsku stranku i koje su se odmah dogovorile oko podjele vlasti ne računajući da će sutra biti 20 bošnjačkih, 20 srpskih i 20 hrvatskih stranaka koje će isto tako reći - ja predstavljam taj narod, hoću da učestvujem u vlasti i imam pravo da se natječem za stolicu u predsedništvu, Domu naroda ili drugim mestima. Ono malo ljudi koji se osećaju Bosancima i Hercegovcima ili su predstavnici jedne od 17 nacionalnih manjina koliko naš zakon o manjinama poznaje, sigurno nisu ti koji ugrožavaju konstitutivne narode. Međutim, istovremeno ugrožavaju taj imidž BIH kao normalne evropske države koja svoje građane tretira neravnopravno, a to je najgore, što mi uporno igramo na tu kartu naših specifičnosti, zbog kojih moramo da ljude tretiramo kao građane prvog i drugog reda, a što nigdje više u Evropi nema.

RSE: Nekoliko puta smo tokom ovog intervjua pomenuli da je Hagada zapravo bila simbol te tolerancije i suživota u BiH kroz istoriju, a sada smo svedoci jedne apsurdne situacije o kojoj govorite oko tih političkih podela. Stiče se utisak da u kulturnom, političkom i civilizacijskom smislu, zapravo, najmanje ima Bosana i Hercegovaca, a mnogo više pripadnika određenih nacija. Da li ste optimista? Početkom nedelje su počeli razgovori u Briselu o evropskim integracijama BiH. Nema mnogo pozitivnih pomaka. BiH je već godinama u svim mogućim blokadama. Kakva je budućnost očekuje?

Finci: Pa, ja bih rekao da se sama odluka Sejdić- Finci neće implementirati ni ove ni sledeće godine, a da ćemo sigurno do maja 2014, kada budemo šest mjeseci prije sljedećih opštih izbora morati to da uradimo na ovakav ili na onakav način, jer nam je Vijeće Evrope reklo da nam neće priznati sledeće izbore ako ne bude primjenjena. Šta će se time dobiti? Dobiće se to da se svi građani Bosne i Hercegovine osjećaju ravnopravnim. Šta će se time izgubiti? Ništa, izgubiće se samo vlast onih apsolutnih lidera tri konstitutivna naroda koji se takvima predstavljaju, a koje ni sami narodi ne priznaju uvijek za svoje lidere, jer su političke opcije različite i veoma je teško reći ko su lideri jednog, drugog ili trećeg naroda, odnosno koga ta velika većina priznaje. Čak ni rezultati prošlih izbora nas nisu uvjerili ko je neprikosnoveni lider jednog, drugog ili trećeg naroda

RSE: A što se tiče generalno budućnosti BiH?

Finci: Pa mislim da bi bila velika tuga i veliki gubitak za Evropu, ako bi došlo do neke podjele u Bosni i Hercegovini. Evropska Unija - koja postaje svima na Balkanu neki uzor, nada i cilj - ako ona može da postoji sa nekih 27, 28 zemalja, 23 jezika, nekoliko religija i toliko različitih naroda koji tu žive, onda se postavlja pitanje zašto ne može mala Bosna u kojoj živi tri konstitutivna naroda koji govore isti jezik sa tri različita imena. Zbog toga sam optimista i vjerujem da će Bosna i Hercegovina još dugo, dugo opstati. Da li će nam biti bolje ili lošije zavisi prvenstveno od nas i od ljudi kojima na sljedećim izborima budemo ukazali povjerenje.

RSE: Vi ste veoma aktivni oko Hagade, šta se može očekivati u narednom periodu oko njene promocije i finansiranja?

Finci: Pa ako bude sreće, jesenas ćemo obilježiti 120 godina postojanja jevrejskog kulturno-prosvetnog i humanitarnog društva Labenolencija i u sklopu te manifestacije bi smo, upravo, poveli akciju za promociju sarajevske Hagade i u zemlji i u svijetu za njeno permanentno izlaganje, bez obzira da li svijet dolazi u Sarajevo ili Hagada ide u svijet.

RSE: Ko vam u tom smislu najviše pomaže i ko je najviše zainteresovan iz sveta?

Finci: Pa, najviše su zainteresovane organizacije koje se, inače, bave zaštitom i promocijom jevrejske kulture počevši od Evropskog jevrejskog fonda preko Američkog jevrejskog kongresa, Američkog komiteta za pomoć - koje imaju veliki interes da se takve knjige, takvi primjeri iz prošlosti valoriziraju i pokaže nešto pozitivno, a ne samo da imamo loše i negativne vijesti iz Bosne i Hercegovine i sa Balkana.
  • 16x9 Image

    Dragan Štavljanin

    Dragan Štavljanin radi za RSE od 1994. Magistrirao je na problemu balkanizacije (Prag/London), doktorirao na fenomenu “informacione mećave“ – višak informacija/manjak smisla (Beograd). Autor je knjiga „Hladni mir: Kavkaz i Kosovo“ i „’Balkanizacija’ Interneta i smrt novinara“.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG