Dostupni linkovi

logo-print

Duraković: Nepriznavanje genocida je politika palanke


Obilježavanje 20. godišnjice genocida u Bosni i Hercegovini posljednjih mjesec dana pretvorilo se u u političke igre i manipulacije sa onima koji su ga preživjeli.

Književnica Ferida Duraković u intervjuu za naš radio kaže da samo onaj ko svom narodu ne želi dobro, govori da genocida nije bilo i želi da se mržnja među narodima produbi. Srbijansku medijsku kampanju kojom se tamošnja javnost ubjeđuje kako je u britanskoj rezoluciji napisano da je srpski narod genocidan, Duraković ocjenjuje stupidnom. Ona poručuje onima koji ne priznaju da se genocid desio, da se informišu, pa tek onda razmisle jesu li protiv.

RSE: Gospođo Duraković, kako Vi gledate na sve ono što se dešava u posljednje vrijeme oko Srebrenice. Najprije hapšenje Nasera Orića, a potom i prijetnje koje su dolazile da će obilježavanje dvije decenije od genocida zbog toga biti otkazano. Da li su žrtve u tom smislu iskorištene u dnevno-političke svrhe?


Duraković: Bilo bi smiješno odgovoriti ikako drugačije, osim da jesu. To se godinama dešava i ja ono što želim da kažem, sa one umjetničke, senzibilne, ženske strane, a to je da stalno posmatram te majke Srebrenice i Žepe. To su žene koje udaraju na tuđa vrata u potrazi za vlastitim mišljenjem. Mislim da cijela ova situacija oko toga, u stvari, ide preko njihovih leđa, a one- ili nemaju snage, ili su zaboravile- sad sve treba da prestane i mi treba same da ožalimo svoje mrtve. Utoliko me čitava ova situacija pogađa, jer umjesto da one budu one koje odlučuju o tome kako će se sve ovo odvijati, one- ili šute, ili izazivaju svojim izjavama kontraefekat.

RSE: Kako gledate na britansku rezoluciju u Srebrenici o kojoj će UN raspravljati 7.jula, i kako kometarišete otpor prema njoj, prvenstveno mislim na Srbiju?


Duraković: To nije samo otpor Srbije, to je otpor i političkog vrha Republike Srpske, nažalost. Ima jedna pojava u našem narodu, a to se dešavalo i u onom sistemu kada je jednom neki visoki politički zvaničnik rekao - ja tu knjigu nisam čitao, ali je oštro osuđujem. Čini mi se da se sa ovom rezolucijom o Srebrenici isto dešava. Treba da vidite sadržinu te rezolucije i da se informirate o tome šta tu piše, pa tek onda da kažete svoje mišljenje. Politički predstavnici tumače rezoluciju i svojim kanalima šalju pogrešne poruke.

Prizor sa komemoracije u "Potočarima", 2012.

Prizor sa komemoracije u "Potočarima", 2012.

Najlakše je manipulirati neobrazovanim svijetom. Informišite se, ima internet, imaju druge stvari, imaju vaša djeca koja bolje znaju od vas politička dešavanja u svijetu, pa tek onda razmislite o tome jeste li za ili protiv. Sad se vodi jedna potpuno primitivna diskusija o tome ko je koga više pobio, gdje ima više mrtvih, koliko puta se pominje genocid u toj rezoluciji.

Dovoljno je da se pomene jednom, jer je objektivna presuda, a ostalo su nevažne sitnice za koje se kače politikanti koji se zakače u našoj državi svakoga jula za neku riječ, nečije hapšenje koje se tako lijepo namjesti, i onda potpuno ponište čitav proces žaljenja i memorijalizacije, gurnu majke Srebrenice i Žepe u ćošak, one to slušaju, niko ih ne pita jesu li ili nisu zadovoljne i od toga se napravi politički spektakl. Mislim da je to nedopustivo u jednoj normalnoj državi, ali pošto mi to nismo, onda možemo očekivati svašta.

RSE: Ovih dana vodi se medijska kampanja, rekla bih, zamjena teza. Britanska rezolucija se u srbijanskim medijima pokušava predstaviti kao rezolucija protiv srpskog naroda. Žrtve se ne pominju, a javnost se nastoji ubijediti kako je u rezoluciji napisano da je srpski narod genocidan. Kako to komentarišete?


Duraković: To Vam je politikantsko podgrijavanje neprijateljstva u trenutku kada je sve moglo da ide bolje, kada su odnosi između Bosne i Hercegovine i Srbije postali relaksiraniji, normalniji, nekako smo jedni drugima mogli neke stvari da kažemo koje ranije nismo mogli reći. Međutim, neko ubaci bubu da je srpski narod genocidan, što je potpuno stupidno i što nema veze sa normalnim ljudskim razmišljanjem, a onda se taj narod koji nije informiran zapali i čitava se priča pretvori u spektakl i izgubi potpuno svoju suštinu.

RSE: Nasuprot britanskoj, pojavila se i ruska rezolucija, koja je, kako tvrdi politički vrh Republike Srpske i Srbije, za njih prihvatljivija, jer se riječ genocid ne spominje. Zašto se i 20 godina o srebreničkog genocida stvari ne zovu pravim imenom i zašto je tako teško suočiti se sa prošlošću?


Duraković: Ja mislim da je to neka vrsta normalnog procesa poslijeratnih sentimenata. Nije lako priznati da i među mojima ima zločinaca, nije lako priznati da među ljudima u Srbiji i Republici Srpskoj ima ljudi koji su počinili genocid. To je ogromna stvar. Opet napominjem, da smo dovoljno informirani sa raznih strana, ne samo sa jedne, mogli bismo da razmislimo o tome šta je naš stav. Ako pogledate preko avlijskog zida, vidjećete da ima drugog mišljenja, drugog svijeta. Preko tog avlijskog zida ima i drugih informacija, pokušajte ih sakupiti. To govorim svima, pa i sebi, i na osnovu svih tih informacija pokušajte steći uvid u povijest genocida.

Ne mora Međunarodni Haški tribunal biti najbolji na svijetu, ali je jedini i pokušava da bude objektivan, pa utoliko svaka od njegovih presuda važi. To su stvari koje su nepobitne. Neko može još hiljadu godina da govori da nije bio genocid, drugi će govoriti da je bio, ali je to potpuno uzaludna svađa, jer će u istoriji ostati zapisano da je te godine u Bosni i Hercegovini počinjen genocid.

To je presuda suda koji važi za zemaljsku kuglu. I to osporavanje, u stvari, je bilježenje vlastitog prostora gdje imam uticaj. To je politika palanke, sitnosopstvenička i to je politika produbljavanja mržnje među narodima. Ja nikako drugačije ne mogu da shvatim da neko želi svom narodu dobro ako ga uvjerava da nije učinjeno ono što je objektivno dokazano.

RSE: Može li se govoriti da je protraćena prilika 20 godina od genocida, ali i rata u BiH, za korektniji odnos jednih prema drugima, te koju poruku političari šalju mlađim generacijama, jer nije došlo do deviktimizacije?


Duraković: Ja imam kćer koja ima 20 godina, ona počinje da gasi televizor kada počnu takve vrste diskursa da je uvjeravaju da je nešto bilo. Ta djevojka pokušava da živi, da se školuje u Bosni i Hercegovini i da ne bude pripadnik viktimiziranog naroda. To nije dobro. Nije dobro stalno provoditi taj proces viktimizacije. Taj diskurs da ja imam više pravo, jer sam bio žrtva, ne može. Proces pomirenja može da bude samo kada svi budu kažnjeni za sve zločine koje su uradili i onda će i naša djeca da sjednu i kažu - hajde da radimo malo pametniju i bolju Bosnu i Hercegovinu.

  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG