Dostupni linkovi

logo-print

Evropskim putem - u limuzini ili na kljusetu


Nedžma Džananović-Miraščija

Nedžma Džananović-Miraščija

Dr Nedžma Džananović-Miraščija, docentica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, za RSE govori o razlozima sporog ili nikakvog napredovanja Bosne i Hercegovine na putu evropskih integracija, koliko i zašto tome doprinose bh. političari, te kako se to odražava na stavove Evropske unije i frustracije građana Bosne i Hercegovine.

RSE: Šta je trenutno, prema Vašoj ocjeni, najveći problem u procesu evropskih integracija u Bosni i Hercegovini? Uglavnom se pominje već famozna presuda Sejdić – Finci, dok se zanemaruju neke druge, veoma važne obaveze, koje takođe nisu ispunjene.

Džananović-Miraščija: Problemi su brojni. O tome, za one koji žele da znaju, svjedoče vrlo detaljni i vrlo precizni izvještaji o napretku koje priređuje Evropska komisija. Mi već imamo tri negativna izvještaja. Provođenje presude Sejdić-Finci jeste, i ja se nadam da će ostati conditio sine qua non za napredak Bosne i Hercegovine, ali ne zbog gospode Sejdića i Fincija, i ne samo zbog položaja manjina, nego zbog same Bosne i Hercegovine kao političke zajednice i njene spremnosti da implementira međunarodne pravne standarde.

Zemlje koje se nisu u stanju prilagođavati normama koje važe za sve ostale, nisu potrebne ni Evropskoj uniji ni bilo kome drugom, jer to znači da onda one nisu u stanju da budu pouzdani, kredibilni, konstruktivni članovi bilo kakve asocijacije ili organizacije. Takve države, u konačnici, nisu potrebne ni građanima, jer to znači da im one nisu u stanju osigurati poštovanje onih standarda koje oni zaslužuju i koje imaju svi drugi.

To je suština i to je ono što ovaj zahtjev, odnosno njegovo nerješavanje razotkriva. Bosna i Hercegovina nema političku elitu koja ima znanje, vještinu, spremnost da rješava probleme i donese napredak, niti u toj političkoj eliti postoje pojedinci koji žele preuzeti stvarnu odgovornost za proces. Dodatno me brine historija nekonzistentnosti same Evropske unije, kad je riječ na istrajavanju na sopstvenim uvjetima, i bojim se da će usljed ove opće frustracije ponašanjem naših političara, Evropska unija biti spremna da prihvati bilo kakvo formalno rješenje, bez obzira na to da li se tim rješenjem postiže i suštinska promjena, kakvu implementacija presude Sejdić-Finci zahtijeva i kakvu treba da simbolizira.
RSE: Bosna i Hercegovina je započela pripreme i rad na ispunjavanju osnovnih preduslova za približavanje Evropskoj uniji, i prije nekih zemalja regiona koje su kasnije pretekle BiH. Uz nepostojanje 'političke volje' kod izabranih predstavnika vlasti, koji su još opšti razlozi tome?

Džananović-Miraščija: Politička volja postoji na deklarativnom nivou i nijedna se značajnija stranka na našoj političkoj sceni nije usudila otvoreno izjasniti protiv evropskih integracija. Ono što ne postoji niti na jednom nivou vlasti je svijest da uz vlast dolazi odgovornost i spremnost da se društveni problemi rješavaju u skladu s normama vremena i prostora na kojem živimo, a to bi trebala biti ta Evropa XXI vijeka. Preuzimanje odgovornosti podrazumijeva prihvatanje kompromisa, elementarne političke vrijednosti, što takođe nije kod nas slučaj. Našim političkim elitama cilj nije rješavati probleme građana, unapređivati kvalitet života, nuditi rezultate, nego upravo nepostizanje kompromisa stvara prostor da konstantno prebacuju odgovornost na one druge. Ti 'drugi' su nekad u drugi u političkom, ideološkom, i prvenstveno još uvijek, nažalost, u etničkom smislu. Ono što mi imamo na našoj političkoj sceni, to je antipolitika, to je bespoštedna borba za vlast i kontrolu nad preostalim javnim novcem, bez preuzimanja bilo kakve odgovornosti. Svako mjesto u upravnim odborima čak i najbeznačajnijih institucija ima prioritet u odnosu na interese političke zajednice u cjelini, bez obzira na kojem nivou se te zajednice nalaze.

Nepreuzimanje odgovornosti, konstantno prebacivanje krivice s jednog na drugog, građanima često zamagljuje elementarnu činjenicu o našim političarima, a to je da oni nisu politički obrazovani, ni demokratski odgovorni, ni informirani, ni sposobni djelovati u civiliziranom i normalnom okruženju. Iz tog razloga se oni okružuju i slijepim poslušnicima, poltronima, neznalicama, ljudima vrlo suspektnih kvalifikacija, jer je to njima jedino primjereno okruženje. Jedino čega su oni svjesni jeste da svaki, i mali korak koji mi napravimo ka Evropskoj uniji, njihov opstanak na političkoj sceni čini težim. U bilo kojem normalnom i standardiziranom okruženju, za njih nema mjesta. I to je jedino čega su oni svjesni. A mi smo, nažalost, njihovi taoci.
RSE: Prema jednom dokumentu Evropske komisije, predviđalo se da će Bosna i Hercegovina ostvariti status kandidata oko 2010., a članstvo do 2020. godine. Da li je za taj neefikasni put 'od Dejtonske do Briselske faze' odgovorna i međunarodna zajednica? Da li je znakovito to što su se u jednom periodu o Bosni i Hercegovini više brinuli američki, a manje evropski zvaničnici?

Džananović-Miraščija: Sve dobro što je urađeno i postignuto u Bosni i Hercegovini, a stanje treba objektivno sagledati, valorizirati i priznati da je od 1995. godine ipak postignuto dosta toga, realizirano je zahvaljujući međunarodnoj zajednici, bez koje mi nismo mogli, i to prvenstveno euroatlantskom, odnosno euroameričkom partneru. Međutim, mi ne smijemo zaboraviti da su to dva vanjskopolitička aktera koja su različita i po svojim interesima i po načinima i po dinamici djelovanja. Te su razlike s vremena na vrijeme dolazile do izražaja i nažalost ostavljale određene posljedice, odnosno, stvarale su izvjesne procjepe u stavovima međunarodne zajednice, a to su vrlo vješto koristili domaći političari za opstruiranje značajnih reformskih procesa.

Evropska unija se, nažalost, u mnogo slučajeva dokazala kao manje kredibilan partner. Svi se sjećaju policijske reforme koja je svakako jedan od najvećih postratnih promašanja Evropske unije u Bosni i Hercegovini. Na drugoj strani, Sjedinjene Američke Države, čija je odlučnost i zaustavila rat, oduvijek su imale vrlo rezolutne stavove, što je rezultiralo i vrlo opipljivim rezultatima, poput, recimo, procesa reforme odbrane. I tu postoji dosta mitologije i dosta svjesnog i nesvjesnog dezinformiranja javnosti. Čak je i nepopularna administracija bivšeg predsjednika Busha bila izuzetno posvećena Bosni i Hercegovini i vodila najvažniji reformski proces za jednu zemlju – proces ustavnih reformi. Mi se ne možemo vratiti u 2006. godinu, ali iz tih grešaka moramo učiti i fokusirati se na ono što je najvažnije. Sjedinjene Američke

Države imaju institucionalni okvir za djelovanje u Bosni i Hercegovini, to je još uvijek Vijeće za implementaciju mira i NATO. Evropska unija je sada de facto na našoj granici, a mi od 2003. godine imamo otvorena vrata u članstvo, naravno, prema onoj dinamici koju smo sposobni ili nismo sposobni da pratimo. Evropska unija i SAD su takve kakve jesu, ne možemo mi njih mijenjati. Mi ih moramo upoznavati, ali moramo shvatiti da se neće, pogotovo Evropska unija, prilagođavati nama. Oni bez nas mogu. Mi bez njih ne možemo. Mi se njima moramo prilagođavati. U suprotnom mi nemamo nikakve budućnosti, osim individualnog emigriranja u zemlje koje jesu članice Evropske unije. Bitno je da oba ta aktera Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vide kao demokratsku, multietničku državu koja će biti članica Evropske unije i NATO-a. Mi imamo polaznu tačku, mi imamo krajnju tačku, imamo čak i vrlo preciznu mapu puta, a na nama je da izaberemo da li ćemo mi taj put preći u nekoj udobnoj limuzini sa sposobnim i spretnim i sigurnim vozačem, ili ćemo jahati na nekom kljusetu.

RSE: Pomenuli ste visok procenat građana Bosne i Hercegovine koji žele vidjeti svoju zemlju u Evropskoj uniji. Da li oni imaju dovoljno znanja o procesu evropskih integracija, jer uglavnom priželjkuju bolji život? Da li je ova ljudska a maglovita nada dovoljna za podršku stanovnika, posebno mladih?

Džananović-Miraščija: Kultura ignorancije, tradicija nerazumijevanja historije, nepoznavanje historije drugih, nepoznavanje i nerazumijevanje međunarodnih odnosa, svijeta oko sebe, kod nas ima vrlo duboke korijene. Iz tog neznanja vrlo često proizlaze krive pretpostavke, nerealna očekivanja i sve to rezultira ogromnom frustracijom. Mi sada imamo na sceni jedan nevjerovatan kapital, jer, bez obzira na prisutno nepovjerenje prema Evropi, građani podržavaju priključenje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji zato što oni prepoznaju ono što je najvažnije: mir, sigurnost, stabilnost, ekonomski i socijalni prosperitet. Ono što još uvijek nismo uspjeli da osvijestimo u punoj mjeri jeste da nam to moraju osigurati naši političari i da mi od njih moramo tražiti da nam to osiguraju što je prije moguće. Svi ostali aspekti procesa koji se tiču i pojedinačnih propisa, i koji se tiču usvajanja određenih pravnih normi i regulativa, su procesi koji su ne od manjeg značaja ali su manje interesantni za građane. Da ste mi prije par dana postavili ovo pitanje, ja bih vjerovatno bila puno pesimističnija, ali - ja sam razgovarala sa svojim studentima koji su protestirali pred Parlamentarnom skupštinom BiH i vrlo je ohrabrujuće da oni period koji im slijedi vide praktično kao svoju '68', a u tom procesu traženja prava za sebe, jer su svjesni da im ih neće niko tek tako dati, evropske vrijednosti i evropski standardi nalaze se vrlo visoko na listi njihovih prioriteta. To je ono što daje nadu.

RSE: Šta nam pokazuje građanski protest ispred Parlamenta BiH? Da li je proradio bunt, ne samo zbog Zakona o matičnom broju, nego i zbog svih problema koji postoje u Bosni i Hercegovini?

Džananović-Miraščija: Vidjećemo još uvijek koliko je građana osvijestilo u svojoj glavi činjenicu da kroz plaćanje poreza, pogotovo kroz PDV, mi plaćamo enormno visoke plate ljudima koji su spremni da čak i najmlađima oduzmu elementarna građanska prava.
XS
SM
MD
LG