Nedavno smo jedan američki diplomata i ja razgovarali o evropskoj krizi. “Ovo je povratak u 30-te godine, zar ne?”, kazao je moj sagovornik mješavinom straha i slavodobitnosti. “Ekstremisti su na sceni?”, kazao je on aludirajući na talijanske izbore na kojima je Beppe Grillo osvojio 25% glasova.
Britanski su mediji talijanskog komičara označili kao novog Mussolinija, a sličnu su usporedbu čak napravili i neki komentatori u Rimu.
Ovakav pristup nije samo nepravedan prema Grillu čiji je "Pokret pet zvjezdica" osvojio četvrtinu ukupno izašlog biračkog tijela. Ovo je takodje i pogrešno tumačenje kako će se evropska politika dalje razvijati pod ekonomskom krizom.
Činjenica jeste da je tridesetih godina prošloga stoljeća privredna depresija dovela do porasta fašizma i komunizma, ali je upitna paralela da će trenutna ekonomska kriza izazvati slične pokrete na desno i lijevo.
Postoji nekoliko sličnosti između Evrope onda i sada. Kao i tridesetih, zbog financijskog sloma je uslijedila stroga monetarna politika koja je dovela do visoke nezaposlenosti. Kao i tada, i sada niču novi politički pokreti koji preziru vladajuću klasu. Ali, ako se “zakopa” dublje, onda se ove usporedbe čine neozbiljnim.
Kada je onomad “Depresija” stigla u Evropu, prošlo je samo 12 godina otkad je kontinent pretrpio strahote Prvog svjetskog rata. Oko 40 posto francuskih i njemačkih muškaraca, u dobi od 19 do 21 godine je ubijeno u ratu. Italija je takođe pretrpila strašne gubitke. Sveukupno, više od 10 miliona vojnika je poginulo, a milioni su ostali invalidi.
Ilustracija
Adolf Hitler i Benito Mussolini bili su veterani rata, pa su tako i profilirali pokrete kojima su stali na čelo. Mussolini je preuzeo vlast 1920.godine, prije nego se Depresija čak i desila. A kad je ekonomska kriza pogodila kontinent, Evropa je bila slabo pripremljena. Državna skrb je bila slaba, a nezaposlenost je prouzročila glad i bijedu.
Nasuprot tome, moderna Evropa je puno bogatiji i manje traumatizirani kontinent. Naravno, vremena su teška u zemljama poput Portugala, gdje su plate i penzije smanjene. Nezaposlenost je visoka u eurozoni, a mnogi ljudi strahuju za budućnost. No, ovo sigurno nije 1930.
Ko će se posljednji smijati
Zemlja koja je najizgledniji obrazac za “proizvodnju stila iz 30-tih godina” je Grčka, jer je njena ekonomija pretrpila najveće smanjenje u Evropi - preko 25 posto. To je dovelo do uspjeha Zlatne Zore, desničarske stranke koja koketira s fašističkim temama, od ultranacionalizma do antisemitizma. Trenutno, u anketama, ova stranka ima 10 posto podrške gradjana. Na drugom je mjestu lijevo orjentirana Syriza. No, na vlasti je još uvijek nepopularna Vlada centra.
Ono što je važno za naglasiti jeste činjenica da je takva Grčka još uvijek iznimka u današnjoj Evropi. U svim ostalim zemljama nisu ni krajnje lijevi, ni krajnje desni pokreti napravili takav dramatični uspjeh. Čak ni u zemljama poput Portugala, Španije ili Italije, čije su ekonomije takodje slabe.
U Španiji, gdje je nezaposlenost mladih veća od 50 posto, u porastu je katalonski nacionalizam, ozbiljan fenomen koji prijeti jedinstvu zemlje. Ali to ni u kom slučaju ne treba brkati s Francovim fašizmom ili anarhističkim pokretom iz 30-tih godina.
Nova snaga u talijanskoj politici je Beppe Grillo i njegov pokret, ali je taj politički stil vrlo različit od onoga talijanskih fašista. Mussolinijev je bio militaristički i bombastičan, a Grillo se koristi humorom i neformalnim stilom. Istina je da je on ismijava talijanski Parlament, ali on nikada nije odbacio demokratiju kao sistem.
Jon Gnarr
U stvari, moderni Evropljani će, čini se, na loša vremena prije reagirati glasanjem za komičara, nego za fašistu. Uostalom, komedijanti mogu napraviti nekonvencionalne prijedloge realnim, prije nego će to učiniti uobičajena pompezna politika. Tako je Grillo obećao Talijanima da će srezati plate političarima, ubrzati internet i napraviti više biciklističkih staza.
Beppe Grillo nije izolovani primjer. Island je, u vrijeme finansijske krize, za gradonačelnika Reykjavika izabrao Jona Gnarra, stand-up komičara. Njegova je politička agenda, medju ostalim, sadržavala i obećanje da će u roku od desetljeća napraviti parlament bez droga.
Poteškoće za političare koji vlast osvoje kao klauni koji govore istinu, nastaju kada se treba suočiti s nekim “neveselim” problemima. Možda u tome i leži razlog za Grillovo uporno odbijanje bilo kakve koalicijske vlade.
Njegovi prijedlozi za rješenje nacionalne ekonomske krize imaju prizvuk radikalnog. On govori o prestanku plaćanja ogromnog državnog duga, koketirajući s idejom o izbacivanju eura i vraćanju lire.
Većina ozbiljnih političara doživljavaju ove ideje kao loš vic. Ali ako oni ne ponude ništa novoga za napredak, osim daljnjih pet godina oštrih ekonomski mjera štednje, onda bi Grillo i njegovi imitatori mogli biti oni koji će se u Italiji posljednji smijati.
