Dostupni linkovi

logo-print

Kandidatura Srbije donosi stabilnost cijeloj regiji


Damir Grubiša

Damir Grubiša

Dodeljivanje Srbiji statusa kandidata za EU dobra je vest kako za Srbiju, tako i za ceo region i za Evropu. Pristupni pregovori EU i Hrvatske trajali su pet godina i deset meseci jer su se neke reforme sporo odvijale, tako da će i u slučaju Srbije dužina trajanja pregovora, kad jednom počnu, zavisiti od efikasnosti sprovođenja neophodnih reformi, ocenjuje za Radio Slobodna Evropa Damir Grubiša, profesor evropskih studija i direktor Centra za evropske studije na Faklutetu političkih znanosti u Zagrebu. Evroskepticima i antiglobalistima odgovara da problemi Evropske unije ne proizilaze iz toga što je ona previše nego što je premalo integrisana, kao i to da je upravo Evropska unija štit protiv negativnih uticaja globalizacije, a da je na malim zemljama u njenim redovima da bolje koriste instrumente koje im Unija pruža kako bi stvorile bolju poziciju u odnosu na velike igrače.

RSE: Koliko je na izuzetno dugom putu do Evropske unije koji je Hrvatska već prevalila važna stepenica status kandidata za Evropsku uniju, koji je sad Srbija dobila?

Grubiša: To je prvi korak. Očito je Srbija dobila obavijest o tome da će ona biti kandidat i time se otvara jedno sasvim drugačije razdoblje u odnosu između zemlje o kojoj je riječ i Evropske unije. S kandidaturom zemlja dobija status zemlje pristupnice i naravno sada ovisi o vremenu koje će proteći između kandidature i otvaranja pregovora.

Da bi se otvorili pregovori, EU mora stvoriti listu konkretnih mjerila ili „benchmarks”- što znači dodatnih kriterija koja svaka zemlja nakon petog proširenja i ulaska Bugarske i Rumunjske mora dobiti po svom liku i profilu.

Tako se dogodilo sa Hrvatskom. Pregovori su počeli godinu dana nakon stjecanja kandidature, da bi upravo EU pobrojala jednu seriju od 120 mjerila za otvaranje pregovora, da bi time mogli početi dugi i složeni proces koji će naravno trajati više nego u zemljama petog proširenja, u postkomunističkim zemljama srednje i istočne Europe, jer se radi o specifičnoj zemlji jugoistočne Europe, koja je između ostaloga prošla i kroz ratna stradanja, pa se kroz to mora sanirati situacija i razriješiti posljedice rata.

RSE: Da li je ovo dobra vest za region u smislu da će se na Srbiju, koja je često izazivala tenzije u sada manje gledati kao na faktor nestabilnosti u jugoistočnoj Evropi?

Grubiša: Svakako je to dobra vijest za cijelu regiju, a i za cijelu Evropu. Cilj EU je zapravo mir u Evropi i mir u svim njenim područjima i subregijama. Upravo regija jugoistočne Europe jeste takva regija koja je neposredno prošla kroz jedno teško razdoblje ratova. Naravno da je kao takva ostala faktor nestabilnosti.

Ulaskom Srbije u EU, pa i drugih zemalja iz te regije, to se područje nestabilnosti pretvara u jedno normalno područje kao i sva druga u okviru Europske unije i postaje sastavni dio politike mira i sigurnosti koji je glavni cilj EU, pored, naravno, blagostanja svih naroda i građana, pored solidarnosti i demokracije koji su glavni ciljevi EU.

RSE: Hrvatski put od momenta dobijanja kandidature, odnosno od momenta počinjanja pristupnih pregovora, trajao je pet godina, ako se ne varam?

Grubiša: Pet godina i 10 mjeseci.

RSE: Dakle, skoro šest godina. U slučaju Srbije razložno je očekivati da, kada bude dobijen datum početka, ti pristupni pregovori traju još duže, upravo s obzirom na ove momente koje ste pobrojali. Koliko Vi očekujete da bi ti pregovori mogli potrajati u slučaju Srbije?

Grubiša: Svakako da su pregovori između Hrvatske i EU dugo potrajali, ali treba uzeti u obzir i to da su se reforme sporo odvijale i sve zavisi o brzini kojim su reforme inducirane i tražene od Europske unije, da bi se zemlja prilagodila pravnom, ekonomskom i političkom sustavu Europske unije. Da bi se to moglo ostvariti ovisi o brzini kojoj se te reforme provode i kako se harmonizira taj pravni, ekonomski i politički sustav sa Europskom unijom.

Hrvatska je prolazila kroz različite faze tijekom svojih pregovora, a, između ostaloga, sporost tog puta uzrokovala je sporost provođenja nekih reformi. Isto tako, recimo, nedosljednost u borbi protiv korupcije. Sjetimo se da su pregovori započeti 2005. godine a glavne afere o korupciji su razotkrivene tek 2009. godine. Da bi se tek 2010. godine počeli procesirati ovi najeklantantniji primjeri korupcije u koje su bili upleteni jedan predsjednik Vlade, jedan potpredsjednik Vlade, dva i više ministara.

Dakle, riječ je o tome da je proces zadovoljavanja tih kriterija, pa između ostalog i tog mjerila o borbi protiv korupcije, trebalo da prođe četiri godine da se ono razvije sa deklarativne faze, od usvajanja jednog općeg političkog dokumenta koji se zove Nacionalna strategija za suzbijanje korupcije, pa do krajnjeg rezultata, do kojeg Hrvatska još nije došla jer nisu izrečene presude u tim najznačajnijim slučajevima, koji nisu samo izolirani slučajevi, nego govore o endemskoj bolesti korupcije u hrvatskom društvu.

Prema tome, sve će ovisiti o brzini kojom se u Srbiji budu te reforme odvijale i, naravno, o spremnosti da se mijenja vlastiti politički i pravni sustav i prilagodi zajedničkom odlučivanju u Europskoj uniji jednog dana.

RSE: Pretpostavljam da je EU iz primera Hrvatske i drugih zemalja koje su već ranije bile primljene u njene redove, poput Bugarske, Rumunije itd, došla do zaključka da će početak pristupnih pregovora sa Srbijom i Crnom Gorom zapravo biti poglavlja 23. i 24. koja se odnose na vladavinu prava. Tu je sad borba za uspostavljanje pravne države, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. S obzirom na to da sve to u Srbiji apsolutno nije ni počelo i da je to sve još uvek na deklarativnom nivou, da se reforma pravosuđa, koja je navodno završena, pokazala kao jedna najbrutalnija partijska čistka, da nije bilo onoga što se ovde u žargonu naziva sanaderizacijom... Mislite li da će to biti najteža oblast pregovora za Srbiju, i za Crnu Goru, uostalom?

Grubiša: Mislim da hoće jer je bila i u Hrvatskoj, koja je upravo dobila ta dva dodatna poglavlja, za razliku od ostalih postkomunističkih zemalja istočne Evrope – dakle, ostvarivanje ljudskih prava, pravosuđe i funkcioniranje pravosuđa kao samostalne grane vlasti. Trebalo je vremena, baš ovih pet godina, da se napravi tek prvi korak. Rekao bih da taj prvi korak nije završen ni u Hrvatskoj, ali da je taj proces započeo i da je on iverzibilan. To znači da se sada teško može ići unatrag. Drugim riječima, dostignuta je jedna razina i interesa javnosti i obveza koje su preuzele sve političke snage da se taj proces nastavi. Naravno, mi se nadamo da će se taj proces nastaviti i u punom smislu biti dovršen, možda baš pred ulazak Hrvatske u EU. Dakle, pred onaj fatalni datum 1. 7. 2013.

Za to vrijeme će Hrvatska biti pod prismotrom Europske unije. Ona će davati svoje izvještaje o monitoringu, pa će tako vršiti određeni mekani pritisak da Hrvatska nastavi na tom putu i da se ne uljuljka u samozadovoljstvo što su neki pregovori završeni, nego da se ti procesi još i nastave. Onda ti procesi ovise o iskustvima Europske unije. Ona je imala različita iskustva sa zemljama postkomunističke Europe jer su te zemlje već devedesetih godina počele svoj proces prilagođavanja Europskoj uniji, u tome su kasnile Rumunjska i Bugarska, a vidimo da je to za zemlje jugoistočne Europe ili zapadnog Balkana specifični problem, koji je zapravo posljedica ratova. Dakle, riječ je o tome da ta društva moraju postati demokratska, da se mora uspostaviti vladavina prava, da mora funkcionirati pravna država, da moraju neovisno funkcionirati grane vlasti i da mora postojati kontrola javnosti u svemu tome.

RSE: Mislite li da će Srbija na daljem putu do Evropske unije imati probleme što do sada nije uspela da reši neke veoma važne izazove? Recimo, kada je Hrvatska u pitanju to je i pitanje granice, a da ne govorim o odnosu prema Bosni i Hercegovini ili o Kosovu. Koje izazove tu očekujete?

Moraće i Srbija i Kosovo, bez obzira na prejudiciranje statusa, uspostaviti normalne odnose, uključivši, naravno, i razmjenu preko te granice koja je još uvijek sporna.
Grubiša: Upravo su ti izazovi koje ste spomenuli glavni. Uzmimo u obzir, međutim, da su to bili i izazovi koji su čekali i Hrvatsku. Na kraju krajeva, Hrvatska je gotovo dvije godine duže pregovarala upravo zbog neriješenog graničnog problema sa Slovenijom. To je, naravno, zbog toga što Slovenija i Hrvatska nisu uspjele same pregovorima riješiti problem, nego su insistirale na određenim načinima rješavanja tog problema koji su se pokazali kao neproduktivni. Na kraju je, ipak, nakon dvije godine deblokiran zastoj u pregovorima i došlo se do toga da se problemi mogu riješiti arbitražom. To je jedan od konstruktivnih načina na koji se to može riješiti, pa bi bilo dobro da Srbija prije toga počne riješavati svoje probleme u regiji sa svojim susjedima na bilateralnoj osnovi, čime bi ta pitanja dovela do jednog zrelog stadija u trenutku kada počnu pregovori. Tu je sada jedno vrijeme kušnje, da tako kažem, za Srbiju koja bi trebala svoje otvorene probleme nastojati riješiti.

Što se tiče Kosova tu imamo jednu specifičnu situaciju, nikada do sad viđenu u EU, može se eventualno usporediti sa situacijom na Cipru, ali to su opet specifični uslovi koji zahtijevaju da se taj problem riješi drugačije. Upravo taj sporazum između Vlade Srbije i Vlade Kosova koristan je korak unaprijed koji omogućuje da se to pitanje ne pojavi kao pitanje zastoja u pregovorima. Kakav će biti daljnji ishod, to će se znati za vrijeme pregovora.

RSE: Očekujete li da će, kada faza pregovaranja bude pri kraju, Srbija ipak morati, ako ne de jure, onda de fakto da prizna Kosovo? Ili bar da potpiše neki dokument da neće ometati dalji put Kosova ka EU?

Grubiša: Svakako, ono što se očekuje je da bar de fakto koegzistira jedan status quo. Drugim riječima, da ne dolazi do onog bitnog osporavanja što se tiče uspostavljanja nekih prepreka za bilateralne odnose. Moraće, naravno, i Srbija i Kosovo, bez obzira na prejudiciranje statusa, uspostaviti normalne odnose, uključivši, naravno, i razmjenu preko te granice koja je još uvijek sporna. Ako je u interesu EU mir i izbjegavanje svakih sukoba i rješavanje tih sukoba nenasilnim putem, onda se svi sukobi, svi sporovi, moraju riješiti mirnim putem, a to znači pregovorima. Pregovori ne moraju odmah dati nekakav rezultat, ali je bitno da se pregovara. Bolje je tisuću dana pregovarati nego jedan dan ratovati ili doći do oružanih sukoba, kako kaže kineska poslovica.

RSE: Ovde se često, čak i u jednom delu intelektualne elite, može čuti da je Evropska unija već sumnjiv entitet, da se postavlja pitanje kakvog smisla ima uopšte težiti da se što pre u nju uđe kad ona sama ima probleme i kad se uopšte ne zna da li će opstati evrozona, pa i sama Unija. Je li to nešto sa čime ste se sretali na putu Hrvatske do Brisela?

Grubiša: Naravno, to je bio veliki problem i veliko pitanje upravo pred referendum za ulazak Hrvatske u članstvo EU, kada se nakon potpisivanja pristupnog ugovora hrvatska javnost morala opredijeliti i time zapravo omogućiti legitimitet odluci o ratifikaciji pristupnog ugovora koju će Parlament donijeti. Međutim, ako se uzmu u obzir okolnosti i uvjeti u kojima je izbila ova globalna kriza koja se prelila i na Europsku uniju, onda ćemo vidjeti da svi problemi Europske unije ne proizlaze iz toga što je ona previše integrirana, nego što je premalo integrirana. Drugim riječima, postojali su instrumenti i za fiskalnu kontrolu još i prije, Pakt stabilnosti i rastu iz 1997. godine omogućavao je pokretanje pravnih postupaka protiv onih zemalja članica koje probiju plafon od tri posto budžetskog deficita i zaduženje iznad 60 posto BDP-a. Taj su plafon probile Grčka, Italija, ali nažalost, Europska unija nije reagirala i nije upotrijebila svoje instrumente da te zemlje privede disciplini za koje su se one same obvezale.

Zašto se to dogodilo? Jer su na vlasti i u Grčkoj i u Italiji bile vlade konzervativnog desnog centra, a u velikim zemljama koje su glavni igrači u EU - gdje su na vlasti Sarkozi i Merkel - isto tako su na vlasti vlade desnog centra, pa su oni iz ideološke solidarnosti to htjele prešutjeti, da ne bi svojim kolegama, premijerima Vlada desnog centra, nanijele probleme.

Naravno, iz tog oportuinizma se rodi cijeli lanac nepridržavanja onih dogovora i onih kriterija za koje se Europska unija već opredijelila prije, tako da je bilo potrebno donijeti taj fiskalni dogovor. Upravo zato nije moguće napraviti korak monetarne politike a ne imati jedinstvenu fiskalnu politiku. Dakle, problem je u tome što Europa mora biti još integriranija, mora još jedinstvenije i cjelovitije donositi odluke i to odluke u kojima neće samo veliki diktirati nego će i mali iskoristiti svoju glasačku snagu.

Važno je u ovom kontekstu podsjetiti da oni imaju više glasova od velikih jer sustav proporcionalnog glasovanja daje, na primjer, Hrvatskoj sedam glasova u Vijeću Europske unije a Njemačkoj samo 29. Po tome bi ispalo da je Njemačka samo četiri puta jača od Hrvatske, a znamo da je po broju stanovnika gotovo 20 puta, a po ekonomskoj moći 50 puta jača. Dakle, sve male zemlje imaju daleko više instrumenata i ako se međusobno budu dogovarale i usklađivale svoju politiku, one mogu da preglasaju velike igrače.

Postoji, doduše, problem oportunizma lidera malih zemalja koje nikada ne žele ići protiv struje. Moramo taj mentalitet prevladati jer EU doista želi da sve zemlje ravnopravno sudjeluju u procesima donošenja odluka. Ako to ne postane jasno i svjesno novim članicama, onda će, naravno, EU uvijek biti pod utjecajem velikih igrača.

RSE: Šta bi bio Vaš odgovor evroskepticima u regionu? Neki se predstavljaju kao antiglobalisti, naravno ima među njima i dosta nacionalističkih elemenata.

Grubiša: U prvom redu, Europska unija je vrlo dobar mogući štit protiv negativnih utjecaja globalizacije. Da bismo se zaštitili od stihijske globalizacije, moramo stvoriti jednu zajednicu država, zemalja i građana koja će nastojati unutarnjim mehanizmima solidarnosti pomagati onima kojima je najprotrebnija. Na kraju krajeva, čak i ta grčka kriza pokazuje da je cilj EU da ipak spasi jednog svog člana, bez obzira koliko se taj član neodgovorno i rasipno ponašao u javnoj potrošnji, u korištenju eura bez ikakvog pokrića. Dakle, vidimo da je solidarnost doista na djelu.

Prvi cilj Europske unije je mir i eliminacija rata sa europskog kontinenta. Da nije bilo Europske unije, već bi se mogli, zbog nacionalizma, i to ne samo nacionalizma malih naroda nego i nacionalizma velikih naroda, poput francuskog i njemačkog, koji je već tri puta doveo do izbijanja ratova, mogli bi se, dakle, usljed tih ekonomskih ratova koji se vode, stvoriti uvjeti i za još oštrije sukobe. To je, konačno, i poljski ministar finansija na jednom od samita rekao - da ne postoji EU, Europa bi već polako klizila prema ratu.

Cilj Europske unije je i blagostanje. Zato ona pomaže, kroz svoje kohezijske i struktularne fondove, sve one regije unutar jedne države u kojoj je bruto društveni proizvod ispod razine 85% prosjeka Europske unije. Ako znamo da je 24.000 eura prosjek Europske unije po glavi stanovnika, to znači da sve one regije, u kojima je prosjek BDP-a manji od 18.000 eura po glavi stanovnika, imaju pravo na bespovratnu pomoć i na pomoć iz projekata fondova Europske unije, što im pomaže da taj jaz preskoče i da dostignu tu razinu.

Uzmite u obzir kako je to dobro funkcioniralo sa ovim prvim zemljama koje su ušle u EU, a konačno i u ovom drugom krugu vidimo jedan veliki broj zemalja kojima je naglo porastao standard u nekim regijama i, uopće, u društvu. Uzmite Poljsku, Češku, baltičke zemlje – sve su uspjele ostvariti maksimalne dobitke i za svoje građane.

Onda imate i četvrti elemenat, a to je unapređivanje demokracije, koja ne znači da se demokracija može samo ostvariti na nacionalnoj, nego i nadnacionalnoj razini jer Europska unija, bez obzira što je ona derivativna, dakle izvedena politička zajednica, ipak potiče participaciju građana. Uzmite u obzir Lisabonski ugovor koji je omogućio da milijun građana iz najmanje sedam zemalja mogu pokrenuti zakonodavnu inicijativu u Europskoj uniji. Ako tih milijun građana podijelite na svih 27 zemalja, to znači da je dovoljno 35.000 građana iz Hrvatske, sutra iz Srbije, da zajedno sa 35.000 građana iz svake druge zemlje pokrenu neku zakonodavnu inicijativu u korist tih građana. To je velika inovacija i takvu mogućnost nemamo u političkom sustavu Hrvatske, a imaćemo u EU.

Nadalje, imaćemo proces konzultiranja oko svih pravila i svih propisa koje donosi EU, uvodi se sustav elektronske vlade i sve veće i veće uključivanje ljudi u procese donošenja odluka na razini EU. Pod pritiskom takvih inovativnih metoda i građani će biti potaknuti da i u svojoj vlastitoj zemlji traže veće sudjelovanje i veću participaciju građana u procesima donošenja odluka. I to je pozitivno.
  • 16x9 Image

    Branka Trivić

    Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na Odseku za međunarodne odnose. Radila kao novinar i urednik u Informativnom i Kulturnom programu Radio-televizije Beograd od 1983. do 1992. Za RSE radi od decembra 1993. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG