Dostupni linkovi

logo-print

Emigrantske neprilike očekuju i Balkance


Husein Oručević

Husein Oručević

Husein Oručević – politolog, novinar, feministički i medijski aktivista. Trenutno živi i radi u Poljskoj gdje završava postdoplomske studije iz politologije, smjer - Evropske studije. Od 2009. godine radi na državnom poljskom radiju – Polskie Radio Kielce kao komentator svjetskih društevnih i političkih zbivanja.

Subota

U Poljskoj još nema proljeća. Mostarcu je teško preživjeti na dalekom sjeveru kad ga sunce ne grije, a još teže kada snijeg leži na zemlji do aprila mjeseca. Ali ako ništa, makar kalendarski, tješi me kraj duge, tamne zime na sjeveru. Imaju zimska tama i hladnoća i svoje dobre strane. Duge noći i kratki dani kao stvoreni su za smiraj, refleksiju nad svijetom i životom. Na Univerzitetu Jana Kochanowskiego u gradu Kielce (centralna Poljska) i dalje se vodim kao student, postdiplomac na politologiji, smjer - Evropske studija. Jedan od najmlađih Univerziteta u Poljskoj, ali moderan i dobro tehnički opremljen. Svaka sala posjeduje video projektor i laptop, a ni drugih audio-vizualnih pomagala ne fali. Nakon svakog predavanja ili osobne prezentacije, upitam se: Kako je u Bosni? Kako kod nas izgledaju učionice na fakultetima?

Danas sam imao prezentaciju pod nazivom „Tipologija propagande“ i najveći dio izlaganja posvetih analizi propagandnih materijala iz vremena III Reicha i SSSR. Studentima sam predstavio dva majstorski urađena filma: njemački - „Berlin Reichshauptstadt“ (1936) i sovjetski - „Cinema Circus“ (1942). Za Poljake se i danas cjelokupna vanjska politika bazira na odnosima i relaciji sa susjedima: Berlin – Varšava –Moskva. Malo toga se promijenilo!?

Subotnje popodne provodim na državnom poljskom radiju i kao komentator vanjskopolitičkih zbivanja ostajem u tematici njemačko – poljskih odnosa. Gost programa je kolega, nezavisni novinar Jan Opielka koji se nakon 23 godine iz Berlina vratio u Poljsku. Temeljito opisuje predsjedničku krizu u Njemačkoj, odlazak korumpiranog Cristiana Wulfa i dolazak moralnog Joachima Gaucka. Poljaci tom promjenom dobijaju, kako Opielka reče, velikog prijatelja Poljske i ljubitelja poljske historije u posljednjih 20 godina; Gauck o poljskoj historiji govori da je primjer borbe za slobodu i razvoja slobodarskog duha. Treba sačekati narednih nekoliko godina, a onda ćemo ponovo, sa Opielkom, analizirati odlazak Gaucka i kraj njegove prezidenture.


Nedjelja

Ovaj dan je bio jako dug. Kada bi to bio ponedjeljak, ne bi me začudilo, ali nedjelja… Oko 4 sata probudio me je čudan zvuk - trube, vuvuzele, a kasnije promjena zvuka u ritam indistrijskih postrojenja. Teško da bi neko namjerno remetio nedjeljnu zoru, pogotovo kada svi žudno čekamo vikend i konačan odmor od duge i radne sedmice. Zvuk je dolazio i nestajao. Petnaestominutna simfonija je nestala naglo, bez traga, upravo onako kako je i došla. Javni servis, istoga dana, informirao je Poljake da se slične zvučne „melodije“ pojavljuju još od avgusta prošle godine na cijelom svijetu izuzev Afrike? Roje se teorije, objašnjenja: HAARP, sunčeve oluje koje su zadnjih mjeseci intenzivne i česte, pomjeranje polova Zemlje, trenje tektonskih ploča koje sviraju, globalno zagrijavanje… Zvuk s neba, na početku umiljat i nježan, pretvorio se u strašni topot industrijskih (z)vukova. Možda oni koji budu čitali moj „Dnevnik“ uskoro također posvjedoče sličnim nebeskim kompozicijama.

Ilustracija

Ilustracija

Vuvuzele i pištaljke odzvanjaju ulicama Varšave, Krakova i ostalih velikih gradova Poljske. Feminističke grupe pod nazivom MANIFA protestuju tražeći konačno presijecanje „pupčane vrpce“ između crkve i države. Traže svjetovnost na svakom javnom mjestu i u svakom državnom objektu. Osloboditi javne prostore vjerskih simbola! Podiže se glas i protiv EURO 2012. Aktivistice pojašnjavaju koliko je novca otišlo na izgradnju velelepnih stadiona i pratećih objekata, za koje smatraju da će nakon velikog „mačo“ događaja ostati neiskorišteni i zaboravljeni. Kao bolji plan za potrošnju velikh novaca poljske feministice ukazuju na potrebu izgradnje škola, vrtića i staračkih domova. Poljska zatvara škole, a vrtića je sve manje. Vlasti ponavljaju svakodnevno da ih „kriza“ zatvara. Novca za takve investicije sve je manje.

Hrvatska nogometna reprezentacija će zaigrati na ovogodišnjem EURO 2012. Šteta što se Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija nisu plasirale na šampionat. Mala balkanska dijaspora u Poljskoj imala bi tada pune ruke posla, a uz to i dobre plaće kao uposlenici pri prevođenju i turističkim turama organiziranim po velikim gradovima Poljske. Ne laje pas radi sela, nego radi sebe. Slažem se.


Ponedjeljak

Vjerovao sam da će početak sedmice donijeti nešto više boja na nebu i na zemlji. Nažalost, nastavlja se nebesko sivilo, magla i smog. O smogu, zagađenju i CO2 govorimo i raspravljamo već danima. Ne samo zato što ne vidimo plavetnilo neba, ali zbog toga sto je Poljska kao jedina zemlja članica EU stavila veto na mjere za dodatno smanjenje emisije CO2 za period od 2020. do 2050. godine.

Prije tri godine, kada sam se ponovo naselio u drugu mi domovinu, štampa je svakodnevno brujala na temu poljskih „prljavih“ fabrika i „nimalo zelene“ neinovativne energetike. Mnogi su još tada Poljsku nazivali „evropskom Kinom“. Uvijek sam bivao na strani Zelenih u njihovoj borbi za čistiji okoliš, no ovom prilikom „izdao“ sam samog sebe. Ovaj put branim izolirani stav poljske Vlade.

Glavni razlog za veto u ovom slučaju je bio taj što se više od 90 % struje proizvodi u termoelektranama u kojima se kao osnovno gorivo koristi ugalj. Pored toga, Poljska u globalnoj ekonomskoj krizi nije u stanju da otpusti hiljade rudara i zatvori desetine rudnika uglja. Takvo ponašanje bi bilo neracionalno, oslabilo bi ekonomiju Poljske i standard građana. Nezaposlenost bi poskočila za 5 %, cijena električne energije u domaćinstvima bi poskupjela za dodatnih 20%, a zemlja bi bila dovedena na ivicu rentabilnosti, te bismo je mogli svrstati u red zemalja juga Evrope koje čekaju finansijsku pomoć bogatog sjevera. Odustajanje od uglja kao osnovne sirovine za energetsku stabilnost stavilo bi Poljsku u red vječno tranzicijskih zemalja, a proba realiziranja inovativnije „čiste“ energetike, u ovom trenutku, koštala bi je ogromnog finasijskog odricanja, što budžet države ne bi izdržao. Nekada, zarad mira i reda u državi treba znati reći i NE!


Utorak

Danuta Wałęsa, da li to ime čitatelju išta govori? Ime Danuta malo, ali prezime Wałęsa zasigurno mnogo više. Upravo sam pročitao posljednje stranice knjige pod nazivom „Marzenia i tajemnice“ (Snovi i tajne) autorice Danute Wałęse, supruge nobelovca, vođe poljske Solidarnosti osamdesetih godina prošloga vijeka, predsjednika Lecha Wałęse. Knjiga opisuje život porodice Wałęsa. Pokazuje nam drugu stranu medalje realnog socijalizma, spregu privatnog-ljudskog i društvenog-ženskog u susretu sa represivnim Danuta Wałęs

Danuta Wałęs

političkim aparatom. Knjiga me zainteresovala i kao politologa i kao feministu. Sa politološkog gledišta, iznimno interesantni su dijelovi knjige u kojima se opisuje početak osamdesetih kada je Lech Wałęsa ležao u pritvoru. Danuta je tada bivala njegova veza sa ostatkom svijeta. Ona je putovala, susretala se, razgovarala, pa na kraju i Nobelovu nagradu primila u njegovo ime. Gospođa Wałęsa hrabro izlazi iz sjenke svoga mnogo poznatijeg muža. Podiže glas, za žene poput nje, za žene domaćice, tražeći da se država pobrine za njihove penzije, da se osigura finasijska pomoc ženama koje ostaju kući, podižu djecu, čuvaju porodicu. „Snovi i tajne“ otkrivaju nam nedostajeću puzzlicu u opisu života nobelovca Lecha Wałąse i njegove porodice.

Nedavno nas je napustila Wisława Szymborska. Uvijek ostaje velika praznina kada nas napuste ljudi koji riječima znaju zaliječiti rane svijeta i duše ljudi. Nobelovka Szymborska se svrstava među te bezgranične „liječnike“ svijeta i čovječanstva. Znala je da pisana riječ može puno toga dobrog učiniti, stoga je kao posljednju želju u testamentu napisanom još 2004. godine ostavila potrebu stvaranja Fondacije Wisława Szymborska i dodjelu godišnje književne nagrade. Cjelokupnu imovinu Szymborska je prepisala na buduću Fondaciju.

Kad izgovorim Budućnost
prvi slog već odlazi u prošlost.

... Kad izgovorim Tišina,
narušavam je.

Kad izgovorim riječ Ništa,
stvaram nešto što se ne može smjestiti u bilo koje nepostojanje.


Srijeda

Čini mi se da se sa krizama bilo kojeg tipa današnji čovjek jako teško nosi. Kriza bi trebala biti izazov koji nam otvara nove putove rješavanja nagomilanih problema. Ekonomske nedaće kroz koje prolazi, evo već četvrtu godinu, globalna privreda još ne jenjavaju. Razne populističke, nacionalističke, rasistističke grupacije, političke stranke sjedaju u Vlade evropskih država obećavajući „konačno rješenje“.

Sasvim nedavno, prije nekoliko sedmica, Slobodarska partija G. Wildersa (partija se nalazi u vladajućoj koaliciji) u Holandiji, omogućila je građanima Holandije da na njihovim web stranicama prijavljuju, slijede i tuže ekonomske emigrante iz zemalja nekadašnjeg istočnoevropskog bloka (sve su to danas zemlje članice EU) kao one koji uzimaju Holanđanima kruh i posao, mir i sigurnost. Wilders vidi u njima sljedećeg, nakon islama, neprijatelja s kojim se treba obračunati za ostvarenje povratka holandskoj naciji. Širi se lista za izgon i šikaniranje. Ko će biti sljedeći?

Kampanja Nicolasa Sarkozya

Kampanja Nicolasa Sarkozya

Sarkozy ponovno prijeti carinskom i policijskom kontrolom na granicama Francuske, što bi značilo i odustajanje od fundamentalnih evropskih ideja o slobodnom kretanju osoba, ideja, usluga, kapitala. Sarkozy u ludilu predsjedničke kampanje traži veću i rigorističniju kontrolu na vanjskim granicama EU, što bi trebalo smanjiti priliv emigranata iz svijeta, koji opterećuju privredu i sigurnost Evrope. Taj opasni anti-emigracijski jezik je francuska politička igra kojom Sarkozy želi privući radikalne političke grupacije da glas na narednim izborima daju njemu. Nadam se da ne zaboravlja koliko je ta politička retorika opasna u trenutku kada je sudbina velike evropske ideje svakog dana sve upitnija.

Poljska je proglasila treći u ovom vijeku proces abolicije za strance koji se nalaze nelegalno na teritoriju Poljske od 2007. godine, kao i za emigrante koji od 2009. godine pokušavaju dobiti status izbjeglice. Osobe koje se prijave do jula mjeseca ove godine legalizirat će svoj boravak i dobiti dvogodišnju radnu vizu koja omogućuje siguran i legalan rad i boravak u Poljskoj. Računa se da bi u ovom trenutku nelegalnih emigranata u Poljskoj moglo biti i preko pola miliona.

Ovakve emigrantske (ne)prilike očekuju i nas, ljude sa Balkana, koji se polako ali sigurno integriramo u evropsku političku i društvenu stvarnost. Dobro je znati šta se iza brda valja.

Četvrtak

Izbjegavao sam mjesecima (razlozi su lične prirode i balkanske ratne prošlosti) „susret“ sa posljednjim filmskim uratkom Agnieszke Holland „W ciemności“ („U tami“). Prošlog vikenda u susretu sa prijateljima i razgovoru o poljskoj ratnoj kinematografiji shvatio sam da mi nedostaje još jedna velika/mala priča o „ratu“ i o stradanju Jevreja u getima istočne Evrope, priča redateljke A. Holland „U tami“.

Mračna sala kina „Moskva“, čini mi se, nikada nije bila mračnija. Najveći dio filma odigrava se u lavovskom (današnja Ukrajina) jevrejskom getu, tačnije u podzemnim hodnicima- kanalizaciji, lavovskom podzemnom „slobodarskom“ gradu.

Priča je to o osmogodišnjoj djevojčici Krystyni Chigier koja je uspjela preživjeti likvidaciju lavovskog geta uz pomoć mladog poljskog vodoinstalatera Leopolda Socha. Mala Krystyna, sa još nekolicinom Jevreja iz geta, živjela je četrnaest mjeseci u kanalizaciji. Mladi Socha je bio njihov vodič kroz kanale, hranio ih je i skrivao za vrijeme njemačkih racija na geto kao i konačne likvidacije koja je kasnije uslijedila. Na početku je Socha plaćan za svoju hrabrost, no nakon što je nestalo novaca, Socha i dalje, do kraja rata, skriva i brine se za, kako on to u filmu kaže, „svoje Jevreje“.

Dok se fim ne pojavi i kod nas, na Balkanu, može se posegnuti za dvjema knjigama kojima je film Holland ispiriran: knjiga Roberta Marshalla – „U kanalima Lavova. Herojska priča o preživljavanju u Holokaustu“ i druga, autobiografska priča preživjele Krystyne Chigier pod nazivom „Djevojčica u zelenom džemperu“. Zeleni džemper iz naziva knjige je jedan od izloženih eksponata u Muzeju Holokausta u Vašingtonu.
Film A. Holland „U tami“ ove godine je bio jedan od kandidata za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma.

Petak

Petkom imam pune ruke posla. Materijale, snimke, razgovore sa ekspertima međunarodnih odnosa prikupljane tokom proteklih pet dana svakog zadnjeg radnog dana u sedmici slažem u jednosatni program pod nazivom „Svijet u fokusu“, na poljskom „Swiat na wskroś“. Današnji program će u potpunosti biti posvećen analizi jezika i retorike dvojice najvažnijih bliskoistočnih političkih igrača, premijera Izraela Benjamina Netanyahua i predsjednika Irana Mahmuda Ahmadinejada.

Ahmadinejad se već godinama igra mačke i miša sa velikim silama, prije svega sa SAD-om. Nastavlja sa razvojem nuklearnog projekta, za koji tvrdi da je mirnodopsko-medicinski i da ne želi imati atomsku bombu kao finalni proizvod dugogodišnjeg tehnološkog razvojnog procesa. Negira američku verziju napada na njujorške „Blizance“ 11. septembra i vidi u njemu globalnu američku zavjeru i početak godinama planiranog „rata protiv terorizma“. Holokaust se, također, za elite iranske svjetovne i vjerske vlasti, nije dogodio. Izrael i „cionistički“ režim, prema riječima Ahmadinejada, trebaju nestati sa lica zemlje i kartografskih mapa.

S druge strane, izraelske elite, na čelu sa poznatim u javnosti kao Bibi premijerom Izraela, ne ostaju dužne u retoričkoj militarnoj reakciji na iranske političke optužbe i negiranja historijskih događaja. Parafraziraću nekoliko rečenica sa posljednjeg nastupa premijera Netanyahua na konferenciji AIPAC održanoj prošle sedmice u SAD-u. U dvadesetominutnom govoru Iran je predstavljen kao patka, i kako veli Netanyahu: izgleda kao patka, hoda kao patka, kvače kao patka. Zna se šta se radi s patkama, prema Bibijevom poimanju svijeta. Naglašava također da nije tolika opasnost u „patkama“ ali u „nuklearnim patkama“ kakva je patka zvana Iran.

Ovakav radikalni politički i militantni jezik, jezik nepovjerenja i optužbi sa obje strane ne ulijeva ni najmanje nade da će se do mira na Bliskom istoku uskoro doći. Osim toga, političko i društveno okruženje Izraela nije stabilno, niti mirno. Egipat pokušava stabilizirati svoju mladu demokraciju, za koju ne znam na koju stranu će krenuti nakon parlamentarne pobjede islamističkih političkih grupacija. Pitanja Gaze, Zapadne obale Jordana, Jerusalema i nezavisne države Palestine i dalje su daleko od sporazuma i mirnoga rješenja. Građanski rat u Siriji traje već godinu dana i kraj mu se ne nazire. Libanska politička scena je nestabilna i pod stalnim uticajem Izraela s juga, Sirije sa istoka. Može li se reći: „Na Bliskom istoku ništa novo“?

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG