Dostupni linkovi

logo-print

Šarčević: Država obavezna sačuvati sudstvo od vjerskog upliva


Edin Šarčević

Edin Šarčević

Nastavlja se polemika u bosanskohercegovačkoj javnosti nakon odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. Edin Šarčević, profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, u intervjuu za RSE kaže, između ostalog, da je riječ o pogrešnom razumijevanju stavova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.

RSE: Visoko sudsko i tužilačko vijeće potvrdilo je svoju odluku o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. Ranije ste rekli da su zaključci VSVT-a pravno utemeljeni i da se ne slažete sa debatom koja se vodi u Bosni i Hercegovini oko nošenja, prije svega, hidžaba. Zbog čega se ne slažete sa stavovima koji govore da je riječ o diskriminaciji?


Šarčević: Ne postoji samo jedan razlog. Postoji mnoštvo razloga. Naime, sve to što je na neki način iznešeno u tzv. debati ili javnoj raspravi, ne odnosi se na odluku ili zaključak VTSV-a, budući da taj zaključak ni na kakav način, ni izričito ni prećutno, ne spominje ni muslimane, niti neko obilježje vjerske prirode, koje bi trebalo muslimane posebno da pogađa. Riječ je, zapravo, o zabrani isticanja vjerskih simbola u prostorijama sudova i o zabrani nošenja vjerskih simbola u pogledu osoblja sudova. Ostalo je nejasno zbog čega se muslimani osjećaju pogođenim. Ispostavilo se, zapravo, da tekstil na glavi koji se zove hidžab predstavlja razlog da se muslimani smatraju diskriminiranim.

Dakle, prvi razlog je da je VSTV postupio po zakonskim ovlaštenjima i naglasio je sudovima da je zabranjeno isticanje vjerskih obilježja. Ne postoji nijedna rečenica koja bi se direktno odnosila na muslimane. Diskusija u javnosti u prvo vrijeme bila je fokusirana na tzv. povredu prava na slobodno ispovijedanje vjere. Sada je u novoj fazi unešen argument diskriminacije, iako niko iz područja vjerskih zajednica ili iz NVO sektora nije rekao u čemu se direktno ogleda ta diskriminacija.

Ta zakonska obaveza je stara desetak godina i nije mi jasno zbog čega su se sada vjerske zajednice, odnosno muslimani, sjetili da ona postoji i zbog čega je uslijedila ovakva reakcija.

Ja, prije svega, ne mislim da se ovdje radi o zabrani, da se radi o nekom aktu koji stvara neposredna prava i obaveze za sudove, nego se radi o jednoj napomeni, jednom mišljenju kojeg je Vijeće iznijelo i ne radi se ni o čemu drugom nego o podsjećanju na postojeću zakonsku obavezu. Ta zakonska obaveza je stara desetak godina i nije mi jasno zbog čega su se sada vjerske zajednice, odnosno muslimani, sjetili da ona postoji i zbog čega je uslijedila ovakva reakcija.

Možda je za vaše slušaoce važno znati da postoje zaista ljudska prava koja garantiraju slobodu ispovijedanja vjere, da je zabranjena diskriminacija po nekom od osnova diskriminacije, ali je još važnije znati da takva prava nisu apsolutna. Dakle, država ima ovlaštenje da ta prava u konkretnom slučaju ograniči, što je ovdje i učinjeno.

Postavlja se pitanje da li je takvo ograničenje opravdano i čime država može opravdati svoje ograničenje. Ja smatram, i o tome sam javno već govori, da je takvo ograničenje opravdano, i u pogledu ograničavanja prava na ispovijedanje vjere i u pogledu na diskriminaciju, da je opravdana obaveza države da ostvari neutralno sudovanje, odnosno da sačuva sudove pred uticajem vjerskih simbola, jer svaki simbol nosi određenu poruku, to je univerzalni jezik za koji nije potreban prevodilac, stranke u sporu se mogu osjećati nesigurnim, nejednako tretiranim, ukoliko im se sudi pred određenim vjerskim simbolima i smatram da iz te perspektive postoji mnoštvo argumenata i razloga koji opravdavaju ograničenje ovih prava, nediskriminacije odnosno diskriminacije i prava na slobodno ispovijedanje vjere. Država je obavezna da sačuva sudske instance od vjerskog upliva, iznad i prije svega na simboličnom nivou.

RSE: Vi također u svojim tekstovima podsjećate i na sekularnost države, o kojoj se, nažalost, u ovoj debati, o kojoj smo govorili, vrlo malo spominje.

Šarčević: Bosna i Hercegovina je ustavno koncipirana kao sekularna država, međutim, Ustav nije odredio sve elemente te sekularnosti. Oni se, zapravo, i ne mogu usporediti sa nekim standardom. Sekularnost je uvijek izraz vlastitih historijskih uslova, profiliranja vjerskih zajednica, uloge koje su vjerske zajednice imale u formiranju države, uloge koju su imale u rušenju i ugrožavanju ljudskih prava itd.

Ustavni sud BiH je u nekoliko odluka potvrdio da je Bosna i Hercegovina sekularna država i potvrdio je, zapravo, na tom osnovu, da su određeni zakoni i praktike koje su postojale u Republici Srpskoj u kojem se stapalo pravoslavlje sa entitetskim organima, neustavno i dao je nalog da se ponište i te prakse i ti zakoni. Posljednji, najsvježiji primjer je 9. januar i Dan krsne slave Republike Srpske.

Bosna i Hercegovina jeste u svom duktusu sekularna država, a to u osnovi znači da je potrebno odvojiti državnu sferu od vjerske sfere i da treba osigurati jedan javni prostor u kome će svaki čovjek i građanin biti autonoman i zaštićen od vjerskog utjecaja.

Dakle, Bosna i Hercegovina jeste u svom duktusu sekularna država, a to u osnovi znači da je potrebno odvojiti državnu sferu od vjerske sfere i da treba osigurati jedan javni prostor u kome će svaki čovjek i građanin biti autonoman i zaštićen od vjerskog utjecaja. Konačno, sloboda na ispovijedanje vjere ne podrazumijeva samo pozitivno pravo, pravo da se vjeruje, nego podrazumijeva i negativno pravo, dakle, pravo da se ne vjeruje i da za svakog čovjeka ostane jedan prostor koji je zaštićen od utjecaja vjerskih pogleda i svjetonazora, ili diktata vjerskih zajednica.

Moje mišljenje je, i to je osnovni element svakog sekularizma, da sudovi koji sude u ime naroda i koji primjenjuju ljudske zakone i ljudsko pravo, moraju osigurati onu dozu sekularnosti koja spriječava vjerske zajednice da sudske prostorije i sudsko osoblje pretvaraju u neku tribinu, u neki javni izlog vjerskih simbola, vjerske nošnje, vjerske pripadnosti itd.

Dakle, taj princip sekularnosti, koji se u Bosni i Hercegovini još uvijek profilira, mogao bi se bez ikakvih poteškoća svesti na zabranu da se vjerski simboli izbace u svakoj formi iz sudskih prostorija i sa osoblja koje plaća sekularna država, a koje radi u državnoj instituciji koja se zove Sud. Dakle, odluka VTSV-a iz moje perspektive je potpuno opravdana.

Želio bih da se vjerske zajednice u simboličkoj ravni potisnu iz drugih javnih ustanova, mislim u prvom redu na škole, na obrazovne ustanove, jer smatram da se uloga vjerskih zajednica iz proteklog rata, posebno u predratnom periodu svodila na podstrekače ratnih događaja, na učesnike u teškim povredama humanitarnog prava.

Ja bih čak bio sklon nešto strožijem rješenju. Naime, želio bih da se vjerske zajednice u simboličkoj ravni potisnu iz drugih javnih ustanova, mislim u prvom redu na škole, na obrazovne ustanove, jer smatram da se uloga vjerskih zajednica iz proteklog rata, posebno u predratnom periodu svodila na podstrekače ratnih događaja, na učesnike u teškim povredama humanitarnog prava, a u posljednjem periodu na opravdavanje teških povreda humanitarnog prava i ratnih zločina. To se, možda, najegzaktnije vidjelo na angažmanu Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, ali mislim da ni druge vjerske zajednice nisu bile ni nevine ni naivne.

RSE: Da se kratko vratimo ovoj odluci VSTV-a. Smatrate li da bi neko ko nosi vjersko obilježje - prije svega u Sudu u ovom slučaju, kako se to govori danas u Bosni i Hercegovini - mogao biti nepristrasan u odučivanju?


Šarčević: Ne radi se o tome da li bi neko mogao biti nepristrasan u odlučivanju. To uopće nije pitanje. Pitanje je da li neko ko nosi vjersko obilježje ostavlja utisak na stranke u sporu, da njega osim ljudskih zakona obavezuju božanske norme i pravila određene vjerske zajednice.

Mi, naprosto, ne dopuštamo da stranke u sporu na bilo koji način posumnjaju da sud, osim prema ljudskim pravima, obavezuju još neke druge norme, svjetonazor nekog čovjeka. Zbog toga je potrebno sugestivnu moć simbola odstraniti iz sudskih prostorija.

Mi ne ulazimo uopće u pitanje da li je on stručan, da li je on nepristrasan, da li on poznaje pravo – to su elementi koji će se ocjenjivati prema internim postupcima, u godišnjim vrednovanjima sudova. Mi, naprosto, ne dopuštamo da stranke u sporu na bilo koji način posumnjaju da sud, osim prema ljudskim pravima, obavezuju još neke druge norme, svjetonazor nekog čovjeka. Zbog toga je potrebno sugestivnu moć simbola odstraniti iz sudskih prostorija. Naravno, mi za sada govorimo samo o osoblju Suda. Ovdje je to neproblematično, mislim da zdrav razum nalaže ovakvo rješenje.

To što je problematično bilo u odluci VSTV-a, bilo je proširenje principa izbacivanja vjerskih obilježja na stranke u sporu. Dakle, postavilo se pitanje da li zaista i stranke moraju da se odreknu vjerskih simbola. I to je bio jedan problematičan dio.

RSE: Zbog čega je, po Vašem mišljenju, u Bosni i Hercegovini situacija takva kakvom je ocjenjujete, da i ljudi i organizacije koji se bave ljudskim pravima ne govore o tome da iz tih prava proističu i neke obaveze?

Šarčević: Koliko vidim, postoji jedan sloj koji je eksponiran u medijima, nevladine organizacije, čak i državni funkcioneri, međutim, njihovi javni nastupi pokazuju da oni, zapravo, ne znaju predmet o kojem govore. Ja sam imao priliku čak da slušam jednu ombudsmenku i njene izjave o diskriminaciji – bio sam zaprepašten nivoom poznavanja zaštite i sadržaja, područja zaštite tog ljudskog prava i njegovog ograničenja.

Naprosto, situacija je takva da ne postoji jedna kritička masa, da su se mediji otvorili za diletante, i da, sve u svemu, trče za vijestima koje donose senzacije, nude ljudima vijesti koje opijaju, na neki način, svojim sadržajem, u pogledu angažmana države, policije, kriminala itd. Ne postoje ili u vrlo malom, vrlo ograničenom dijelu su stručnjaci na djelu, koji govore o stvarima iz stručne perspektive. To je situacija koja donekle objašnjava i ovaj odnos prema ljudskim pravima.

Meni je poznato da u Bosni i Hercegovini postoji niz odličnih pravnika, stručnjaka, savjetnika pri ustavnim sudovima, advokata koji poznaju jako dobro tu materiju, i ja bih bio sretan da se oni dovedu pred kamere, da progovore o tim stvarima, međutim, nisam imao prilike da vidim nikog od njih u posljednjih petnaestak dana da se javio za riječ. To je odgovornost medija, na jednoj strani, na drugoj strani generalno akademske zajednice koja nije spremna da se kritički suoči sa diletantima u javnom prostoru.

RSE: Da li onda možemo govoriti da je ova debata ili rasprava o hidžabu uzrokovana neznanjem i neinformisanošću?

Šarčević: Ja ne znam šta su uzroci, ja ne mogu o njima govoriti. Ja imam osjećaj da niko od ovih ljudi koji su digli svoj glas nije pročitao odluku VSTV-a, ako su je pročitali, da nisu dobro razumjeli njene stvarne i praktične domete.

Očigledno je da postoji određena frustracija kod muslimana u BiH, da su oni suočeni sa nepravednim sistemom u kojem se smatraju najvećim žrtvama i imaju političare za koje smatraju da štite njihove interese, a zapravo su oni ugovorili ovaj pravni sistem i brane ovaj sistem kao vlastito djelo.

Na drugoj strani, očigledno je da postoji – čini mi se da je i to važno, ali to je pitanje za socijalnog psihologa – određena frustracija kod muslimana u Bosni i Hercegovini, da su oni suočeni sa jednim nepravednim sistemom u kojem se smatraju najvećim žrtvama i imaju političare za koje smatraju da štite njihove interese, a zapravo su oni ugovorili ovaj pravni sistem i brane ovaj sistem kao vlastito djelo. Tu su negdje socijalno-psihološke komponente relevantne pri objašnjenju ovog pitanja.

Ja, zaista, nemam podnošljiv odgovor odnosno bilo kakvo racionalno tumačenje situacije u kojoj se sada nalazi BiH, posebno u pogledu neprihvatanja odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Meni se čini da je startala velika kampanja protiv VSTV-a.

Postoji, naravno, mnoštvo elemenata u radu VTSV-a, postoji mnoštvo nedostataka, na primjer u radu Disciplinske komisije, koje ja uočavam, i to su mjesta gdje se može Vijeće kritizirati i zahtijevati od njega uredan rad, ali ova odluka je posljednje mjesto na kojem bi se mogao tražiti neki nedostatak VSTV-a, i zapravo, ova odluka predstavlja prvi front odbrane nezavisnosti i neutralnosti pravosuđa Bosne i Hercegovine.

Ja sam zbog toga digao i svoj glas protiv hajke koja je, prema mom mišljenju, neopravdano usmjerena prema toj odluci, prema tom zaključku i falsificira u osnovi i zaključak i pravni sistem Bosne i Hercegovine, ali i zadatak koji ima bh. država – da u sudskom procesu osigura vjersku ili etničku neutralnost.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG