Dostupni linkovi

logo-print

Vojna bolnica je moj ratni drug


Granatirana zgrada bivše Vojne bolnice (Opće bolnice "Prim.dr. Abdulah Nakaš")

Granatirana zgrada bivše Vojne bolnice (Opće bolnice "Prim.dr. Abdulah Nakaš")

Doktor Edo Jaganjac napisao je otvoreno pismo povodom slučaja iseljavanja Opće bolnice (Vojna bolnica) u Sarajevu. Ratni hirug, danas svoj posao radi u Univerzitetskoj klinici Motol u Pragu. Tekst autora najčitanije knjige u Češkoj Republici u prošloj godini, "Sarajevska princeza", prenosimo u kraćoj verziji:

Dragi prijatelji,

Već danima se noću budim, piljim u mrak, vrtim u krevetu ili ustanem, pa šetkam po kući. Onda malo pričam sam sa sobom, pa mašem rukama... Kao da me more teške brige. Ali, nije to!

Razjeda me nemoćni bijes i... nepravda, nepravda, nepravda...

Zatvara se Vojna bolnica (Opća bolnica "Prim.dr. Abdulah Nakaš")! Da li je to stvarno moguće?

Spojiće se s Kliničkim centrom, tako što će zaposlenike, u najboljoj tradiciji etničkih čistki Radovana Karadžića, natjerati da "dobrovoljno" potpišu "molbu" za prelazak na Koševo, inače: ostaće bez egzistencije.

Bravo. Dobro ste naučili.

Sram vas bilo!

Edib Edo Jaganjac u Vojnoj bolnici, foto: Roger Richards

Edib Edo Jaganjac u Vojnoj bolnici, foto: Roger Richards

Kažete da je previše kreveta? Onda je logično da porušite ono ruglo od starih propalih zgrada na Koševu, a ne modernu Opću bolnicu. Ali, pardon, vi ne rušite, nego pretvarate u hotel ili kancelarije, a po novom to zovete "spajanje".

Provjerio sam i taj vaš "višak" kreveta. Nije tačno. Po svim mjerilima i kriterijima cijela Federacija BiH ima čak manjak kreveta. Problem je negdje drugo. Pare. Skoro trećina entiteta vam nije osigurana! Ili nemaju posao, ili im gazda ne uplaćuje zdravstveno. Ti nesretni ljudi ne mogu da se liječe. Zbog toga su vam kapaciteti prazni. Zato što je država katastrofalno neosigurana! Zar Vlada ne bi trebala time da se bavi, a ne pretvaranjem Bolnice u kancelarije?

A gdje je novac za zdravstvo? Javna je tajna da se za zdravstvo odvajaju ogromne pare, ali ne dođu do bolnica. Posude ih za penzije ili za dugove ili za ko zna šta drugo, pa onda bolnica ne može platiti lijekove, pa fabrika lijekova nema za sirovine, pa proizvođač sirovina nema da plati ratu za dug... i sve tako u krug.

I onda Bolnica dužna? Ma nemoj. Sve su bolnice u Bosni i Hercegovini dužne. Cijela BiH je dužna.

Abdulah Nakaš (lijevo)

Abdulah Nakaš (lijevo)

Opća bolnica ima ponosno ime - "Prim. dr. Abdulah Nakaš". Za nas koji smo imali privilegiju da ga znamo, on se zvao Nale. Sjećate li je ga upšte? Ja ga dobro pamtim.

Bio je najbolji hirurg na svijetu. Njegova fotografija visi na zidu moje ljekarske sobe u Pragu. Zašto? Zato što nikada nisam sreo boljeg čovjeka od njega.

Kad je JNA otišla iz Bolnice, ostalo je tridesetak ljudi, među njima nekoliko doktora. Za direktora je imenovan Bakir Nakaš, a Nale je imenovan glavnim hirurgom Armije BiH. Ni mi, a ni, on nismo baš znali šta to znači, ali latio se organizacije zdravstva u gradu.

Bio je svugdje, donosio je odluke i naređenja i preselio se u Bolnicu. Borio se zajedno sa nama, znojio se s nama, plakao je s nama i brinuo o nama.

Bili smo stalno u sali... Okolo se ratovalo. U Bolnicu nam se odmah uselila ekipa Sky Newsa. Svijet je tada bio zasut lažima Radovana Karadžića da se u Sarajevu ne događa baš ništa, osim što "islamski fundamentalisti u gradu zavode teror nad nedužnim Srbima". Nije govorio o tome da upravo on, i nas i te nedužne Srbe, neprekidno zasipa hiljadama granata.

Sky News je u svijet poslao čuvene snimke zapaljivih metaka i granata koje noću lupaju po Skupštini, pa je svijet ipak saznao da nas bombarduju. Tek tada su povjerovali da je kod nas rat. Poslije se pokazalo i da nismo islamski fundamentalisti, ali to je sada već neka druga priča...

Bili smo stalno u sali... Primijetili smo da mine padaju u razmacima. Jedna padne i rani dvoje, troje ljudi. Svi potrče da im pomognu, a tek tada padne druga na isto mjesto i rani još 30 ljudi. Nakon nekoliko minuta padne i treća i već je to stotinjak. Legendarna je Naletova da se malo sačeka sa spašavanjem. Urezala mi se u sjećanje bolno-istinita rečenica: "Toga koji ne može sačekati par minuta, svakako nećete spasiti". Uskoro su svi govorili o tome. Saznao je to cijeli grad, ljudi su postali oprezniji i ta je zločinačka taktika uskoro prestala funkcionisati. I to je istorija!

Bakir Nakaš ispred Vojne bolnice, Sarajevo

Bakir Nakaš ispred Vojne bolnice, Sarajevo

U prvoj godini je nas pet hirurga zbrinulo 10.000 ranjenika. Na početku nije bilo infuzija. Bez njih skoro ni ne vrijedi operisati. Spašavaju život. Na Koševu ih je još bilo, ali nama ih nisu dali. Čuvali su ih za nekoga drugog. Kao da mi ne liječimo iste ljude. Onda se desilo čudo. Bakir Nakaš je odnekud dovukao mašinu za pravljenje infuzija. Počeli smo ih praviti, ali nismo ih smjeli nikome dati dok ih ne isprobamo. Na ljudima ne možeš, moraš na životinji. Ali, gdje naći laboratorijsku životinju u neoprekidno bombardovanom Sarajevu?

Prošlo je nekoliko dana i mi smo trošili posljednje zalihe. Jednog dana kod Naleta dođe njegov prijatelj Bogić Bogićević, čovjek koji nas je sve spasio od legalne vojne dikature i, gle čuda, ispostavi se da on kući ima zeca! Djeca se s njim igraju, plakaće ako im ga uzmu, ali... ovo je važnije.

Tako je Vojna bolnica dobila zeca i, dan-dva kasnije, naše bolničke infuzije počele su spasavati naše ranjenike. Punili smo ih u stare flaše, nove stavljali u čepove koje nam je kasnije nabavljao UNHCR. Nikada nam nije nestalo infuzija. Zeca sam mnogo kasnije vratio Bogiću, živog i zdravog.

Neprekidno su nas bombardovali. Držali smo pacijente u podrumima i garderobama. Od ukupno XIV spratova, u funkciji su bila samo donja dva, pa kasnije četiri i to samo zadnja strana. Naprijed se nije moglo osim u neke hodnike na III i IV spratu, koji su imali prozore bočno. Morali smo i tamo smještati bolesnike. Mjesecima tako. Godinama!

Bolnica se tresla i raspadala, ali nisu nam mogli ništa. Bili smo sigurni da smo u pravu. Radili smo odlučno i sa zadovoljstvom. Radili smo najbolje što smo mogli i bez obzira na katastrofu okolo, Bolnica je napredovala. Naša ponosna bolnica!

Nermin Tulić (prvi), Bakir Nakaš (drugi) i Božo Pašagić, također amputirac, treći

Nermin Tulić (prvi), Bakir Nakaš (drugi) i Božo Pašagić, također amputirac, treći

Kada smo glumcu Nerminu Tuliću amputirali noge, rasplakao sam se prvi put. Plakao sam na Nekinom krevetu. U stvari, ridao sam, a Neka je tješio mene umjesto da ja tješim njega. Nale me pozvao i bez riječi mi u ruku gurnuo zgužvani papir iz školske teke. Na njemu su pisaćom mašinom bili napisani stihovi jedne pjesme, o nekom starom hrastu kojem je opalo lišće. Ali, onda dođe proljeće...

Izgleda bez veze iz ove perspektive, ali tada me ta pjesma duboko pogodila i vratila u život. Shvatio sam i da je Nale tu pjesmu, Bog zna koliko puta, držao u ruci u svojim teškim trenucima. Shvatio sam kakvu mi dragocjenost poklanja i reagovao onako kako je trebalo. Bio sam opet živ i jak. I zahvalan. Tako se Nale brinuo nama...

Ozbiljan i predan rad očajnih, požrtvovanih ljudi je srušenu Bolnicu pretvorio u vrhunsku ustanovu! Bili smo razrušena, ali najbolja ratna bolnica na svijetu.

Pokazivali su nas kao čudo raznim zvaničnicima i predsjednicima. Sve to je istorija i sve to smo zaboravili? Jesmo li? A, ne, nismo! Sarajevo se sjeća!

Ma, da mi, ipak, prodamo Bolnicu? Da je nekako spojimo sa Koševom, ali tako da postane malo hotel, a malo kancelarije? Da je spojimo tako da je ukinemo? Personal ćemo lako očistiti po isprobanom receptu dr. Raše Dabića. Isplati se. Ko je kriv trećini naroda što ne plaća osiguranje? Koga je briga za takve bijednike? Njima bolnice ni ne trebaju. Nijedna. I Koševo bi trebalo lijepo i pametno renovirati, pa i njega pretvoriti u kancelarije. Da imamo gdje smjestiti supruge i rođake. Mi ćemo se liječiti u instranstvu.

Sram vas bilo.

Eto, tako ja, izbjeglica u Češkoj, nemam druga posla, nego da brinem za Bolnicu u Sarajevu. Ma, ne brinem ja za bolnice, nego za ljudskost!

Zar je više nigdje nema?

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG